Pojam žetončića u hrvatskoj politici popularizirao je pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. S vremenom je taj termin postao sinonim za političku trgovinu, ali i termin kojega je raširenih ruku prihvatio aktualni premijer Andrej Plenković. Termin sam po sebi predstavlja saborske zastupnike koji su nakon što su u parlament ušli na listama oporbene stranke odlučili podržati vladajuću većinu.
Kraljem žetončića Bandića se međutim zvalo sasvim argumentirano budući da je svojedobno u Sabor ušao sa svega jednim zastupnikom da bi u međuvremenu njegov zastupnički klub nabujao na čak trinaest zastupnika mahom prebjega iz drugih stranaka koji su spas nudili i Plenkoviću u njegovoj prvoj Vladi nakon što se razišao s Mostom.
Nastavak Bandićeve prakse
Najzapaženiji primjer iz tog vremena svakako je onaj kada je kompletan HNS napustio opoziciju i koaliciju sa SDP-om kako bi ušli u vladu s Plenkovićevim HDZ-om što je možda i prvi veliki manevar sa žetončićima. No, Plenković s Bandićevom smrću praksu nije prekinuo, upravo suprotno sve njegove dosadašnje Vlade na životu su održavane zahvaljujući žetončićima pa su tu titulu nosili Silvano Hrelja iz HSU-a koji je u Sabor ušao na listi SDP-ove Restart koalicije, a koji je ubrzo postao dio vladajuće većine.
Plenkovićevoj većini pridružio se i bivši Suverenist Hrvoje Zekanović. Ne treba kod žetončića zaboraviti ni bivšeg SDP-ova zastupnika Tomislava Sauchku čiji je glas svojedobno bio presudan za opstanak ministra financija Zdravka Marića, a onda i opstanak Vlade. Kroz Bandićev klub vladajuću većinu podržavala je i bivša SDP-ova ministrica Milanka Opačić kao i nekadašnji SDP-ovac Zdravko Ronko. U aktualnom sazivu Sabora Plenkovićevoj većini isprava se kao žetončić pridružila zastupnica Boška Ban Vlahek koja se u međuvremenu učlanila u HDZ.
Vladajuću većinu odnedavno podržava i nezavisni Dario Zurovec baš kao i HSS. Pita li se Plenkovićeve stranačke kolege on je ono što je Bandić svojedobno počeo sa žetončićima doveo do razine visokog operativnog umijeća. Ni jedan prijelaz zastupnika u njegove redove nije se odrazio na HDZ-ov rejting. Štoviše, Plenković to vrlo vješto upakira pa u najmanju ruku takav manevar ispada činom državne odgovornosti.
Poznata retorika
Plenkovićev je narativ na svim poljima pa i na ovom sa žetončićima podjednak pa se shodno tome iz retorike koju plasira u javni prostor zaključuje da bez njega naprosto vlada kaos, zaustavljaju se projekti i država ostaje bez utjecaja u Europskoj uniji. Zastupnici koji pristaju na HDZ-ove ponude ne predstavljaju kroz ovakvu retoriku političku robu već spasitelje državne stabilnosti što nije sasvim daleko od isitne. Pridružujući se HDZ-u i zastupnica Ban stavljala je naglasak na projekte za Međimurje.
Nije teško zaključiti da lokalni političari nerijetko ovise o potpori iz Zagreba, odnosno o potpori koju kontrolira Plenković koji i time dio političara drži u šaci. Ključni alat za pridobivanje političara sa lokalne razine za Plenkovića su europski fondovi pa stoga kada neki lokalni zastupnik u Saboru krene dizati ruku za Vladu u njegovoj sredini krenu ubrzane aktivnosti na projektima poput gradnje škola, dvorana, obilaznica i slično, a za što osim Plenkovića zasluge preuzima i taj neki žetončić zastupnik kojem je rezultat na terenu bitniji od stranačke ideologije.
Jedna od metoda kojom Plenković također pridobiva žetončiće svakako su i ponude funkcija koje nisu nužno ministarske već se nerijetko trguje daleko manje eksponiranim foteljama poput onih državnih tajnika ili pak pozicijama u nadzornim i upravnim odborima agencija i državnih tvrtki. Strateški Plenković za prikupljanje žetončića, a onda i gradnju vlastite političke opstojnosti koristi i unutarstranačke sukobe u opoziciji. Dočim u nekoj oporbenoj stranci malo zaiskri tu uskače Plenkovićev HDZ koji se nudi kao sigurna luka onom djelu zastupnika koji strahuju od toga da postanu nebitni u opoziciji.
Nagrizanje imidža
Teško je ne primijetiti u kojoj mjeri Plenković dominira javnim prostorom u kojem gradi i imidž europskog lidera što ga svakako čini privlačnim i za dio zastupnika koji ne žele vječno ostati u sjeni oporbe pa se stoga može reći da prvi čovjek HDZ-a političke žetončiće privlači spajajući financijske poticaje, kadrovsku sinekuru i retoriku o HDZ-ovoj stabilnosti.
Djelujući konstantno u tom žrvnju Plenković djeluje kao da ima dva imidža- jedan je onaj proeuropski koji se prezentira u Bruxellesu, a drugi onaj operativni koji se profilira u Hrvatskoj. U očima članova svojeg HDZ-a privlačenje žetončića Plenkovića profilira u nepobjedivog tehnokrata i lidera koji svojim potezima demonstrira superiornu političku inteligenciju.
No, ne treba zaboraviti da je Plenković na političku scenu u Hrvatskoj stigao s europskih pozornica jamčeći da će mijenjati HDZ da bi mijenjao Hrvatsku. Svaki novi žetončić narušava taj imidž. Umjesto reformatora, Plenković se profilira u političara koji nastavlja dobro uhodanu HDZ-ovu klijentelističku školu. Međutim, sve dok njegova predatorska tehnika djeluje i rastapa opoziciju iznutra, u vladajućoj stranci ne misle se buniti premda i sami vrlo dobro znaju da pobune u ovom času niti nisu moguće jer je Plenković u stranačkim redovima ugasio svaku moguću alternativu.
