Analitička tvrtka Driblab otkrila je neki dan ekskluzivno za Sportske novosti podatke o vrlo niskom intenzitetu igre koji prosječno u SHNL-u upražnjava deset njegovih sudionika. Naravno, postoje klubovi koji nisu u crvenom, čije su brojke sasvim solidne, no u prosjeku Hrvatska liga na europskoj razini pripada u donji dom po količini trke, intenziteta…
Kako to komentiraju ljudi koji su jako dobro upućeni u to goruće pitanje? Hrvatski treneri…
– Duboka je to, slojevita tema za ozbiljnu raspravu. Postoje brojni faktori. Jedna stvar su financije. Igrači koji mogu igrati u tako visokom intenzitetu i koštaju, a ako nemate kadar koji to može izdržati, ne možete tako ni igrati. Igrač koji može konstantno igrati u visokom intenzitetu, koji je tehnički top igrač i razumije neke taktičke stvari, on vrlo brzo ode u inozemstvo. Recimo, Fago Lawal iz Istre, koji ima brutalne brojke što se tiče intenziteta i sprintova, vrlo malo je vremena proveo u Hrvatskoj. Svatko tko malo nešto pokaže, odmah ide. Ili Myrto Uzuni kojeg sam vodio u Lokomotivi. Igrač koji je konstantno u tempu, u sprintu, napravio je sjajnu karijeru, takav je, na primjer, i Rokas Pukštas iz Hajduka. Takvi igrači, a nije ih malo, vrlo brzo napuste HNL. Čim netko nešto pokaže, odmah odlazi. Budžeti klubova, jasno, utječu na to – kaže Goran Tomić, 49-godišnjak koji je u Hrvatskoj vodio Šibenik, Istru 1961, Lokomotivu i Rijeku, u inozemstvu radio u Kini i UAE-u, a trenutačno je bez posla i čeka ljeto kao priliku za novi.
Problem su i trenerska razmišljanja. Čelnici traže instant uspjehe, a treneri se onda odlučuju za sigurnije varijante kako bi zadržali posao.
– Tu je i opredjeljenje trenera, sam stil igre. Ako kažeš momčadi “pričekat ćemo suparnika, zatvoriti prostore, nećemo im dozvoliti dubinu, bit ćemo kompaktni”, automatski usporavaš igru. I normalno da su brojke drugačije nego da obje momčadi od prve minute krenu va banque jedne na druge. Paolo Tramezzani je, recimo, odlučio igrati visoki presing, intenzivniji nogomet kad je bio u Istri i bilo bi zanimljivo vidjeti podatke iz tog razdoblja, no, recimo, kad je bio u Hajduku nije tako igrao. Naši trenerski predstavnici koji igraju tako su svakako Ivan Jurić, Ivan Leko i Igor Tudor. Leko i Tudor su, recimo, to pokušali igrati s Hajdukom, ali nije im prošlo. Kasnije su se pokušali adaptirati i maknuli su se od svojih postulata i principa. Tudor je vodio Splićane dok sam ja bio na klupi Lokomotive i vrlo brzo je odustao od svoje ideje igranja “čovjek na čovjeka”. Shvatio je da igrači ne mogu ispoštovati to što on želi. Isto kao i Leko, koji je na kraju čak mijenjao svoj sustav, skrenuo sa svojeg puta jer od kluba nije dobio vrijeme da s njim nastavi.
Tomić je bio mladi hrvatski reprezentativac, osim za Šibenik igrao je u Italiji, Grčkoj, Austriji, Belgiji i Kini.
– To je jednostavno naš stil nogometa. Ni hrvatska reprezentacija ne igra tako da visoko napada posljednju liniju i gazi intenzitetom. Mi s našim kvalitetama usporimo tempo, igru, a time i suparnika. Već od omladinskih škola pripremamo igrače drukčije za budućnost. Naša liga uglavnom izgleda tako da se čeka greška suparnika, igra se s dosta opreza i to usporava tempo. U dosta inozemnih liga igra se puno ofenzivniji nogomet s manje akcenta stavljenog na obranu.
Taj intenzitet svakako je problem naših klubova kad igraju u Europi.
– Da, slika je šira, teško je pratiti takav tempo. Stvari bi se trebale mijenjati već u omladinskim školama, pripremati te mladiće na drukčiji način. Trebalo bi neke stvari promijeniti od mlađih uzrasta na nivou cijele Hrvatske, kako bi se u budućnosti to pozitivno reflektiralo. Treba mijenjati pristup igrača, ali i pogled trenera – kaže Tomić i prisjeća se svojih igračkih iskustava od prije dvadesetak godina:
– Kad sam došao u Austriju, čiji se nogomet od tada dosta promijenio, tamošnju sam ligu, kako se kaže, mogao igrati šetajući. Onda sam otišao u Belgiju gdje nisam mogao izdržati ni treninge. Potpuno drugačiji način rada i igre na koji nisam naviknuo. No austrijska liga je od tada jako napredovala, napravili su ogroman zaokret u 20 godina, a reprezentacija pod Ralfom Rangnickom im igra isto kao i klubovi, sa snažnim visokim pritiskom. Austrijski trener Oliver Glasner na taj je način zabljesnuo u LASK-u, jak ritam, tempo, pa potom napravio lijepu karijeru u Njemačkoj i sada u Engleskoj. Četvorica, petorica tamošnjih trenera na taj su način stekli ugled i postali ugledni i izvan granica svoje države te napravili lijepe transfere. Način igre u HNL-u potpuno je drugačiji. Kod nas se samo i vrlo brzo traži rezultat, a strpljenja s trenerima nema. Onda oni krenu s jednom idejom pa dođe utakmica s Dinamom i sve se promijeni – vrati se iza, bez rizika, bez greške, samo da primimo što manje… A u Austriji kad, na primjer, igraju RB Salzburg i Hartberg, toga nema, ide se konstantno punim gasom na obje strane – objašnjava Tomić.
