Treći na svijetu nezaustavljivo klize u nogometni klub zemalja trećeg svijeta, u susjedstvo Luksemburga, Farskih otoka i Kosova, jasno je nakon što se Rijeka u četvrtak na Rujevici bratski solidarizirala s Hajdukom i Osijekom pa zaplesala na pragu rane eliminacije iz Konferencijske lige. Dramatičniji potop koeficijenta danas doživljava valjda samo Srbija, čiji klubovi posljednjih godinu dana istražuju rezultatske dubine Marijanske brazde.
Premda je, za razliku od Olimpije (prodala reprezentativca Elšnika u C. zvezdu), zadržala većinu vodećih zvijezda, Rijeka je protiv ljubljanske momčadi odigrala novu predstavu bez mirisa, boje i okusa. Nešto se još i moglo vidjeti u prvih tridesetak minuta, ali u drugom poluvremenu gledali smo melankoliju od igre. Depresivnija od Rijekinog nogometa možda je na koncu tek dijagnoza trenera Đalovića koji nakon 1-1 uzdiše da, eh, Europa ne prašta pogreške.
Nejasno je o kakvoj to crnoj Europi lamentira riječki šef ako se druga momčad HNL-a mučila s rumunjskim liliputancem, drugoligašem Hunedoarom, ako je zatim glatko ispala od bitno jeftinijeg Elfsborga i napokon se spotaknula o “zmajčeke” skupljene po provincijskim reciklažnim dvorištima, s prvotimcima poput izvjesnog Raula Florucza koji je prije dolaska u Ljubljanu zanat pekao u Sesvetama, H. dragovoljcu i Jarunu. U najboljem slučaju možemo govoriti o europskom nogometnom predsoblju u rohbau izdanju, o suparnicima koji će posrnuti ili čak implodirati suočeni s prvim ozbiljnim izazovom. Dokazi? Hajdukov krvnik Ružomberok već se raspao u Azerbajdžanu (0-3 vs. Noah), dok je Zira izbacivši Osijek pretrpjela brodolom na Cipru (0-6 vs. Omonia).
Impresivna serija klupskih karambola u Europi stigla je kao šaka u oko prosječnom zaljubljeniku u hrvatsku ligu, koji je u protekla dva mjeseca povjerovao u priču da mu se smiješi nikad neizvjesnija sezona HNL-a. Priča je bila zapakirana u privlačnu ambalažu – liga se dotad izborila za gotovo glamurozan medijski tretman, televizijske prijenose prati brdo popratnih emisija, analiza i podcasta, klupski šefovi krenuli su bildati rostere i trubiti o nabujalim ambicijama, veliki su značajno povećali broj pretplatnika i povisili cijene ulaznica – ali priča se sada pokazuje kao podvala.
Dvojica su već u autu i u hodu aranžiraju strategije za sljedeću sezonu, treći predstavnik hoda po tankom ledu, što znači da će Dinamo i ove godine kao usamljeni jahač braniti čast lige i koliko-toliko zalijevati njezin koeficijent. Tragičan rasplet europske sezone u kolovozu dio javnosti doživio je kao signal za opću uzbunu: treba alarmirati sve odgovorne subjekte, od premijera i predsjednika HNS-a do gradskih otaca i činovnika u županijskim nogometnim podružnicama. Nema sumnje da bi njihovo krizno okupljanje iznjedrilo nekakav odmjereni i racionalni dokument, ali govoreći po iskustvu, riječ je o uzaludnoj raboti. Savez bi nekim aktima poput uvođenja kvote tzv. zaštićenih godišta mogao prisiliti klubove da više investiraju u talente iz vlastitih škola, a jedinice lokalne vlasti svakako bi trebale ulagati u kvalitetniju infrastrukturu, ali na koncu to neće riješiti problem konkurentnosti klubova u eurokupovima. Nema zajedničkog recepta ni univerzalnog lijeka, jer svaki pati od drukčije boljke.
Hajduk plaća danak tranziciji čiji je konačni cilj prelazak kluba u vlasništvo navijača: dok popularnošću probija sve mjerljive parametre, a klupski apel postaje tako snažan da može privući Rakitića i Gattusa, na drugoj strani momčad rezultatski vene jer ključne poteze povlače nadristručnjaci. Posljednji put je ozbiljnu Europu igrao 2010., uslijed čega cijeli projekt neizbježno financijski erodira.
Kao klubovi u rukama privatnika Osijek i Rijeka čine drugi par rukava. Izgradnjom Opus Arene mađarski je titular pokazao da Osijek prepoznaje kao lukrativan biznis, a kada je ljetos novi sportski direktor izabrao mladog talijanskog trenera, sve je ukazivalo da kreće drugi krug reforme nakon kojeg će “bijelo-plavi” napasti naslov i Konferencijsku ligu. Nekoliko tjedana kasnije svjedoci smo potpunog kolapsa: klub se u istom tjednu oprostio od Europe i – Miereza.
Najbolji igrač je isforsirao transfer, očito osjetivši da momčad nema snage za iskorak. Neće biti iznenađenje ako do kraja priče Osijek proda još ponekog jer kuloarima se u međuvremenu proširila glasina da bi Mađari željeli van iz igre i spremni su prodati klub. U slučaju Damira Miškovića nema glasina, on već izvjesno vrijeme jasno komunicira da želi prodati Rijeku. U razdoblju između 2013. i 2017. njegova je Rijeka triput igrala skupinu Europske lige i osvojila naslov hrvatskog prvaka, ali predsjednik se potrošio emotivno i financijski. U tom smislu, eventualni uspjeh u Ljubljani za tjedan dana podebljan s tri milijuna nagradnih eura Uefe, Miškoviću je napetiji kao poglavlje “due diligence” procesa nego kao motiv za nastavak priče…
