Kako je Mate Rimac nadmašio Mimaru: Uživa zaštitu Plenkovića, ali premijer nije svjestan opasnosti

Obnova zagrebačkog Muzeja Mimara na Rooseveltovu trgu u završnoj je fazi. Iako je ta zgrada jedan od simbola glavnoga grada, o muzeju otvorenom 1987. u kojemu se čuva 3750 umjetnina većina građana Zagreba ne zna mnogo. U medijskim izvješćima može se pročitati kako su muzeju umjetnine darovali Ante Topić Mimara i njegova supruga Wiltrud. No danas gotovo nitko ne govori o kontroverznoj figuri Ante Topića Mimare, koji je umro pola godine prije nego što je muzej otvoren.

Oni koji o ovoj temi ponešto znaju prisjetit će se kako su Mimaru kao “velikog kolekcionara” zapravo izmislili jugoslavenski vojni ataše u Berlinu Većeslav Holjevac i Josip Broz Tito, koji su ga sponzorirali i štitili, stvarajući o njemu mit koji je poslije do neviđenih razmjera napuhao Stipe Šuvar. Trajao je četiri desetljeća, nakon čega se pretvorio u misterij. Uoči otvorenja Muzeja Mimara 1987. za Univerzijadu, mnogi su postavljali pitanje tko je zapravo taj Mimara i odakle mu sve to blago. Tek se krajem osamdesetih počelo govorkati o sumnjivoj vrijednosti njegove zbirke umjetnina jer se u njoj, uz originale, nalazilo i mnoštvo krivotvorina.

Otvorila se i rasprava o načinu na koji je Mimara stvorio svoju kolekciju pa se nagađalo da je velik dio umjetničkih dijela pripadao Židovima ubijenima u holokaustu. Mimara je navodno nakon rata njihove kolekcije jeftino otkupio od američkih okupacijskih vlasti u Njemačkoj. Ugledni britanski povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Brian Sewell, koji je radio za aukcijsku kuću Christie’s, 2010. godine u svojoj knjizi “Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage” napisao je da je u zagrebačkom muzeju Mimara mnogo krivotvorenih umjetnina. Poslije je govorio, još oštrije, da je “vrijeme da hrvatska javnost napokon prizna da je Mimarina zbirka puna lažnih umjetnina”.

Krađa plenarija

Hrvatska javnost, međutim, Antu Topića Mimaru uglavnom doživljava kao najvećeg donatora umjetnina našem narodu, iako je dobar dio njegova života ostao obavijen velom tajni. Prema službenoj biografiji, Mimara je rođen 7. travnja 1898. u dalmatinskom mjestu Korušce kao sin Šimuna Topića Matutina i Jandre rođene Šolić. Navodno je još kao dječak iskazivao interes za umjetnost, učeći od don Frane Bulića na iskopinama antičke Salone. Nakon teškog ranjavanja u Prvome svjetskom ratu, 1917. završio je u Rimu, gdje je počeo njegov put kolekcionara umjetnina.

Ipak, u drugoj verziji njegove biografije, koju je 1998. razotkrila njegova navodna kći, talijanska državljanka Paula Maratović rođena 1922., stoji kako je Mimara zapravo bio Mirko Maratović, rođen 16. ožujka 1897., te je navodno preuzeo identitet pravog Ante Topića nakon što je on umro u rimskoj vojnoj bolnici. U toj priči tvrdi se da otud potječe i njegov nadimak Mimara – Mirko Maratović. Identitet je navodno promijenio zato što je Mirka Maratovića tražila zagrebačka policija zbog krađe bjelokosnog plenarija iz Zagrebačke katedrale. Govorilo se da mu je u tom pothvatu pomogao misteriozni bravar, odnosno Josip Broz Tito.

Matične knjige u rodnome mjestu Ante Topića nestale su pa je i to potaknulo nagađanja o njegovu pravom identitetu. Tijekom boravka u Rimu, radeći u ateljeu Antonija Mancinija, Mimara je razvio vještine prepoznavanja autentičnosti umjetnina, no navodno i vještine krivotvorenja, proučavajući tehnike starih majstora, specifičnosti različitih umjetničkih škola i korištene materijale. Ta znanja s vremenom su mu omogućila da stvori zadivljujuću kolekciju umjetnina koje je prikupljao živeći i u Parizu i Berlinu. Mimara je živio širom svijeta i stvarao veze s brojnim moćnicima pa je Drugi svjetski rat dočekao u Njemačkoj, odakle ga prati glasina da je radio za naciste, čak i za Hermanna Goeringa.

Otete umjetnine

Kada je rat završio, djelovao je kao savjetnik za restituciju umjetnina u Jugoslavenskoj vojnoj misiji u Muenchenu, iako se iz nekih informacija može iščitati da su ga na tu poziciju instalirali zapadni saveznici, a ne jugoslavenske vlasti. U tom periodu njegov rad na povratu umjetnina otetih u ratnom vihoru bio je u jednu ruku značajan, a u drugu opet kontroverzan, kao što je, uostalom, i cijela njegova biografija. Početkom 50-ih godina navodno se posvađao sa svojim zaštitnikom Josipom Brozom Titom, koji mu je dopustio da ode iz Jugoslavije. Smjestio se kod Casablance, a sa sobom je ponio cijelu svoju zbirku. Tek nakon Titove smrti vratio se u Zagreb i odlučio svoju zbirku, pod nekim uvjetima, donirati Hrvatskoj.

Bilo kako bilo, svoju je kolekciju ostavio hrvatskom narodu pa i muzej koji je otvoren neposredno nakon njegove smrti nosi njegovo ime. Na otvorenju je bila njegova supruga, povjesničarka umjetnosti Wilturd Topić-Mersmann, koja je uz tadašnjeg predsjednika Sabora Anđelka Runjića prerezala svečanu vrpcu. S ponosom je Mimara za života govorio o svojoj kolekciji, koja se nije sastojala samo od slika i crteža. Njegova zbirka obuhvaća antičko staklo i keramiku, srednjovjekovne rukopise, namještaj i kolekciju orijentalnih tepiha, na koju je bio posebno ponosan, kao i na kolekciju kineskih umjetnina koju je smatrao jednom od najboljih u Europi.

Mišljenja o Mimari i njegovoj zbirci već su desetljećima podijeljena, za jedne on je genijalac i kolekcionar s darom za prepoznavanje vrijednih umjetnina, dok drugi tvrde da je bio povezan s obavještajnim službama, od CIA-e do Udbe, što mu je omogućilo da do umjetnina dolazi suspektnim putem. Oni koji su ga imali prilike upoznati opisivali su ga kao šarmantnog, elokventnog i obrazovanog čovjeka, prisjećajući se njegove uzrečice “umjetnina vrijedi koliko je budala plati”. U osamdesetima, njegov najveći zaštitnik bio je osnivač Klovićevih dvora Ante Sorić, jedan od ključnih ljudi koji su ga nagovarali da svoju zbirku pokloni Hrvatskoj.

Smjer razvoja

Ono što je u svoje vrijeme bio Mimara, to bi danas mogao predstavljati osebujni inovator i mladi poduzetnik Mate Rimac, čiji potezi privlače veliku pozornost. Tako je proteklih dana u medijskom prostoru velik odjek imala vijest da je Rimac Grupa u cijelosti preuzela kontrolu nad kompanijom Bugatti Rimac nakon što je Porsche prodao vlastite udjele konzorciju investitora predvođenom američkim fondom HOF Capital. Poznato je da je Bugatti Rimac osnovan još 2021. kao zajednički projekt Rimac Grupe i Porschea. Hrvatska kompanija u tom je projektu imala udio od 55 posto, dok je Porscheov udio iznosio 45 posto. Njemački proizvođač držao je 20,6 posto u Rimac Grupi.

Posljednjim manevrima Porsche je, očito, odlučio izaći iz ovog biznisa s Rimcem, koji je formalno dobio operativnu kontrolu nad tvrtkom Bugatti Rimac preko koje upravlja brendom Bugatti Automobiles u Francuskoj. Izlazak Porschea znači promjenu strukture partnerstva pa sad, umjesto industrijskog partnera, u vlasništvo Rimčeve grupacije ulaze financijski investitori, što bi, spekulira se, dugoročno moglo utjecati na smjer razvoja kompanije. Upitno je kako će se postojeća situacija odraziti na balans između tehnološkog razvoja i očekivanja na tržištu. U službenim izjavama Porsche je objasnio da se kani fokusirati na novo osnovno poslovanje, no oni koji ovu tematiku poznaju navode kako veliki globalni igrači uglavnom teško napuštaju projekte koji bi im mogli donijeti tehnološku ili tržišnu prednost, osobito u domeni luksuznih vozila. Porsche je Rimcu službeno zahvalio na konstruktivnoj suradnji, no iza te zahvale u svakom slučaju stoji razlaz, i to možda zbog zbog toga što se nisu mogli dogovoriti o razvoju Bugattija.

To što Porsche izlazi i iz tvrtke Bugatti Rimac i suvlasništva u Rimac Grupi daje naslutiti da ovdje nije riječ o uobičajenom tehničkom preslagivanju, nego o okončanju cijelog poslovnog procesa. Rimac je, međutim, i ovu priču s Porscheom vrlo dobro upakirao pa se u medijima to uglavnom protumačilo kao još jedna revolucija u njegovu poslovanju. Čini se da je ta marketinška vještina Mate Rimca, kojom svaki svoj potez uspijeva prikazati kao veliki korak naprijed, jedna od glavnih značajki njegove karijere, od najranijih dana. Moglo bi se stoga reći da je Rimac, za razliku Mimare kojega su izmislili Holjevac i Tito, izmislio i stvorio sam sebe.

Ozbiljne kontroverzije

No i o Rimcu je s vremenom stvoren mit, u čemu su glavnu ulogu isprva imali mediji, a poslije, kao glavni promotor Rimčeve izumiteljske genijalnosti, Vlada premijera Andreja Plenkovića, koji nikada nije krio simpatije prema mladom poduzetniku čije umotvorine počinju pratiti ozbiljne kontroverzije. Koliko je ponosan na Rimca i njegove inženjerske sposobnosti, Plenković je demonstrirao i francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu i predsjednici Europske komisije, svojoj velikoj prijateljici Ursuli von der Leyen, koju je odveo u obilazak Rimčeve tvornice u Svetoj Nedelji.

Tu joj je ispričao priču o tehnološkom revolucionaru čiji bi poslovni pothvat trebalo obilno financirati iz europskog Mehanizma za oporavak i otpornost, odnosno, u hrvatskoj varijanti, iz Nacionalnog plana za oporavak i otpornost. Predsjednica Europske komisije nije imala razloga sumnjati u ono što joj je entuzijastično iznio njezin tada veliki prijatelj Plenković, to više što joj je upravo on 2019. pomogao da dođe na čelo Komisije umjesto njezina najvećeg oponenta u EPP-u Manfreda Webera. U svakom slučaju, Rimac je još 2023. dobio novac za famozni projekt P3M – 179,5 milijuna eura, koje mu je praktički u Zagreb uz Plenkovićevo posredovanje donijela predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Mladi inovator svečano je obećao da će do 2026. stvoriti flotu robotaksija, električnih vozila pete razine autonomije, dakle, automobil koji samostalno vozi, bez vozača.

Kako vrijeme odmiče, postaje sve jasnije da Rimac ne uspijeva ispuniti obećanja zbog kojih je dobio europske milijune, koje mu je osigurao Plenković bez raspisivanja natječaja. Tako on postaje sve veći kamen u Plenkovićevim premijerskim cipelama jer pompozno najavljivani projekt nije priveden kraju do ugovorenog roka, odnosno do 31. ožujka 2026. I sada, kada je već svima jasno da bi Rimčeva inovacija mogla prerasti u kontroverziju, Vlada je pokazala razumijevanje za mladog poduzetnika pa mu je dala još četiri i pol mjeseca kako bi, do konca kolovoza, riješio “problemčić” koji ne mogu riješiti ni najnaprednije tehnološke kompanije na svijetu, čak ni Elon Musk.

Kupuju vrijeme

Komfornog Plenkovića ne zabrinjavaju previše upozorenja onih koji sumnjaju u Rimčeva obećanja i podsjećaju da će, po svim relevantnim predviđanjima, prvo potpuno autonomno vozilo pete razine autonomije u svijetu biti proizvedeno tek za nekoliko godina jer današnja tehnologija još nije dovoljno napredna za takav projekt. Ali premijer Plenković i ministar prometa Oleg Butković više vjeruju genijalnosti Mate Rimca nego procjeni globalnih stručnjaka za umjetnu inteligenciju. Ili…?

Pitanje je je li riječ o vjerovanju u Rimčev projekt ili se Plenković hvata za slamku spasa kupujući vrijeme jer, ako se najavljivani projekt ne realizira, on će se naći u ozbiljnom problemu. Zato ne može dopustiti da se projekt robotaksija ne realizira jer je za njega založio vlastiti autoritet u Bruxellesu. Znajući za to, valja postaviti još jedno pitanje: tko je u većoj zabludi, Plenković ili Rimac? U dodatku ugovora koji su nedavno potpisali Ministarstvo prometa i Rimac, kojim je tvrtki Verne odobrena odgoda za dovršenje projekta, jasno se navodi kako je cilj ostao isti – proizvodnja potpuno autonomnog vozila pete razine, bez vozača.

Ako do konca kolovoza Rimac napokon ne stvori najavljivano vozilo, morat će sva nepovratna sredstva, odnosno svih 179,5 milijuna eura, vratiti u europsku blagajnu. Što god da se dogodilo u kolovozu, neosporno je da je Rimac još 2020. uspio isposlovati od Vlade pristup novcu iz NPOO-a, baš kao što je neosporno da mu je tri godine poslije omogućeno da novac dobije izravno bez javnog natječaja.

Prodavanje magle

On to nije shvatio kao ozbiljnu obvezu jer se u proteklih šest godina posvetio raznim drugim biznisima pa je, primjerice, u Dubaiju s partnerom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata počeo graditi luksuzni stambeni neboder Bugatti Residences od 39 katova. Nije poznato koliko je novca u to uložio, no nije teško zaključiti da je, dok je uzimao europski novac za robotaksi, vlastiti novac investirao u arapski grad raskoši i razmetljivosti. “To je za ljude koji se ne srame svog bogatstva”, svisoka je poručio na svojem Facebooku pozirajući s arapskim partnerom dok mu na je na ruci bljeskao Bugattijev sat vrijedan milijun i pol eura. Fotografirao se i s raznim skupim superautomobilima iz svoje kolekcije. I dok projekt robotaksija bez vozača ne napreduje, Rimac je pokazao varijantu robotaksija s vozačem kontrolorom, a i neboder u Dubaiju gotovo je priveden kraju, iako je zamalo pogođen i srušen u nedavnom iranskom raketiranju UAE-a.

Rimac je na temelju ugovora do konca prošle godine trebao obaviti testiranje prototipova robotaksija, što je i učinio. No ne u ovlaštenim stanicama za provjeru vozila, nego u svojem kampusu u Kerestincu, gdje su provjeru sustava autonomne vožnje obavili njegovi inženjeri. Stručnjaci iz Centra za vozila Hrvatske navodno su samo evidentirali ta testiranja u kojima nisu sudjelovali. Ministarstvo prometa uvjereno je da je sve provedeno kako treba. S time se vjerojatno ne bi složio Lucian Carić, jedan od pionira domaćeg IT sektora, koji već dugo kritizira Rimca nazivajući projekt robotaksija prodajom magle i obećanjem koje se nikada neće ostvariti, s obzirom na to da ga Rimac ionako daje već 15 godina. Da Rimac funkcionira kao vrhunska PR agencija, a da nije sasvim jasno na čemu zarađuje, svojedobno je tvrdio i osnivač IN2 grupe Ante Mandić, još jedan uspješni poduzetnik u IT sektoru, koji dodjelu javnog novca projektu robotaksija smatra besmislenom. Rimac je pak zanat mogao peći i uz poduzetnog oca Ivana Rimca, koji je slovio kao ključna figura i prvi investitor u razvoju tvrtke Rimac Automobili. Otac Rimac nedavno je iznenada preminuo pa se čini da mladi poduzetnik i na privatnom i na poslovnom planu prolazi teške dane.

Teške dane mogao bi prolaziti i Plenković jer se upravo on pobrinuo da europski novac bude uložen u diskutabilan projekt, a hoće li se zbog tog projekta Rimac pretvoriti u Mimaru našeg vremena ili je dio javnosti koji ga naziva kontroverznim u krivu, trebali bismo doznati već u kolovozu. No bez obzira na to, činjenica je da je Rimac već u ranoj fazi poduzetničke karijere umijećem fasciniranja javnosti i političara nadmašio najvećega hrvatskog donatora, koji je morao promijeniti identitet iako mu je zaštitnik bio Tito. Mladi inovator očito uživa zaštitu Ursule von der Leyen i premijera Plenkovića.