Rakete ne lete, dronovi ne kruže nebom, a vijesti o neposrednim sukobima polako jenjavaju. No geopolitički analitičar Denis Avdagić za naš portal upozorava: ono što se sada događa u Hormuškom tjesnacu nije primirje u pravom smislu te riječi, nego nešto puno složenije i potencijalno opasnije. “Ne gađaju jedni druge, ne raketiraju se i ne bacaju se dronovi štogod već. U tom smislu možemo reći da je primirje, ali sa dvostrukom blokadom. Jednu koja je namijenjena brodovima koji plove iz Irana, a drugu koja je namijenjena svima koje Iran ne želi pustiti da prođu”, kaže Avdagić.
Ukratko: Hormuški tjesnac je formalno otvoren, ali selektivno. Svako malo stiže vijest da je neki brod prošao i odmah počinje rasprava za koga to vrijedi, tko je dobio zeleno svjetlo, a tko čeka. Tjesnac kroz koji prolazi gotovo petina svjetske opskrbe naftom pretvorio se u diplomatski instrument kojim Iran svakodnevno šalje poruke bez ijednog ispaljenog metka.
Avdagić ne bira riječi kada ocjenjuje trenutno stanje. Po njemu, situacija nije samo nerazriješena. Ona je strukturalno lošija nego što je bila prije nego što su SAD i Izrael pokrenuli operaciju “Epski gnjev” krajem veljače. “Nemamo riješenu situaciju, ovo je dosta lošija situacija od prije napada na Iran. Svako malo čujemo da je netko prošao i razglaba se za koga vrijedi”, ponavlja analitičar.
Paradoks je očit: napad koji je navodno trebao riješiti iranski nuklearni problem i stabilizirati regiju stvorio je novu, kroničnu nestabilnost. Iran je vojnički oslabljen, ali politički i strateški jači nego ikad, drži ključ jednog od najvažnijih plovnih putova na svijetu i dobro zna koliko taj ključ vrijedi za pregovarački stol.
Croatia Airlines već osjetila posljedice
Avdagić posebno naglašava globalnu dimenziju krize koja se često previđa u domaćem medijskom prostoru. “Ovo nije nešto što utječe samo na Iran i zaljevske zemlje, nego je dosta interventno za čitav svijet. Ne osjećaju se još posljedice u velikoj mjeri, ali cjenovno je već vidljivo. U nekim zemljama je bilo veće panike i određenih nestašica, ali Europa to neće doživjeti još. Ali vidimo u aviokompanijama — i Croatia Airlines je srezala nekih 900 letova, nije beznačajno”, ističe.
Rezanje 900 letova nije apstraktna statistika, za destinaciju gdje Croatia Airlines leti dva puta tjedno, to znači tjedni ispad koji direktno pogađa putnike, turizam i poslovne kontakte. A to je samo vidljivi vrh sante leda globalnog poremećaja koji se tiho širi kroz logistiku, osiguranje brodova, cijene goriva i planove kompanija.
Jedan od najzanimljivijih Avdagićevih opažanja tiče se naftnih tržišta i onoga što trenutna kriza zapravo otkriva. “Zanimljivo je gledati volatilnost tržišta koje u nekim danima paniči pa se smiri pa opet pad cijena. Vidimo koliko se tu manipulira — i sada vidimo neku realnost, a to je koliko su cijene derivata bile pretjerane. Jer ako je u ovakvoj situaciji cijena do neke mjere stabilna, onda je jasno: očito nafte ima dovoljno, a ne kako se govorilo da je nema”, zaključuje Avdagić. Time otvara pitanje koje sada navodno muči ekonomiste diljem svijeta: je li strah od nestašice nafte bio realan, ili je bio alat za opravdavanje visokih cijena? Činjenica da cijene nisu eksplodirale onako kako su mnogi predviđali — unatoč blokadi jednog od ključnih plovnih putova — govori sama za sebe.
“Ovo se odugovlači jer je praktično sve na stolu. I da se postigne dogovor i da krene u eskalaciju ili da ostane neki status quo i nekome drugome na rješavanje,u svakom slučaju će postojati posljedice. Morat će neke zapadne zemlje preuzeti dio odgovornosti, poput Francuske i Britanije”, upozorava Avdagić. Kada je sve na stolu: dogovor, eskalacija i status quo, paradoksalno je najteže napraviti bilo što. Svaka strana čeka da druga trepne prva. A dok diplomati čekaju, Hormuški tjesnac ostaje poluotvoren, nafta polustabilna, letovi polurezani i cijeli svijet u polunesigurnosti koja može trajati tjednima, a možda i mjesecima.
