Ruski filozof izazvao je bijes, ali njegova meta nije rasa – to su liberalizam i nihilizam moderne zapadne civilizacije
“Bijelci? Uništeni su svijet i sami sebe. Biti bijelac znači biti nihilist. To je rasa mržnje prema sebi. Prouzročila je toliko nevolja drugima i sebi. Izgubila je pravo biti nešto. Nema argumenata koji bi poduprli njihovo postojanje.”
To je ono što je ruski filozof Alexander Dugin napisao na X-u 5. svibnja 2026., izazvavši oluju oštrih kritičkih odgovora, od kojih su mnogi prešli granicu verbalnog vrijeđanja, uglavnom ga optužujući za rasističku mržnju prema bijelcima i licemjerje. Ova reakcija odaje krajnje nerazumijevanje Dugina kao mislioca.
Dugina su kritičari čitali kao da govori jezikom moderne rasne politike, inženjeringa identiteta i populacijske aritmetike. Umjesto toga, on govori jezikom civilizacije, metafizike i povijesne sudbine. Kada napada ‘bijelce’, on napada duhovno stanje oblikovano stoljećima liberalizma, materijalizma i desakralizacije. On ukazuje na civilizaciju koja je napustila pamćenje, vjeru, hijerarhiju, ukorijenjenost i povijesni kontinuitet u zamjenu za potrošnju, individualni apetit, tehnološko ubrzanje i apstrakciju. Njegova meta je moderni Zapad kao način postojanja, a ne Europljani kao biološki narod. On opisuje civilizacijski tip koji je univerzalizmom i beskrajnom samokritikom rastakao vlastite temelje sve dok svaka naslijeđena struktura nije postala predmetom sumnje ili rušenja. Izjava se čita manje kao rasna mržnja nego kao bijesna osuda same modernosti.
Svatko tko je upoznat s Duginovim širim opusom može odmah vidjeti ovaj obrazac. Cijeli njegov intelektualni projekt vrti se oko odbacivanja liberalnog univerzalizma i obrane različitih civilizacija od homogenizacije. Dugo je izražavao podršku francuskoj novoj desnici i europskim tradicijama koje se opiru zapadnoj liberalnoj kulturi. Sama ta činjenica uništava plitku interpretaciju koju su iznijeli njegovi protivnici. Čovjek koji poziva na uništenje Europljana teško bi proveo desetljeća družeći se s europskim filozofima, hvaleći europske tradicionalističke pokrete ili crpeći intelektualnu inspiraciju od ličnosti kao što su Martin Heidegger, Julius Evola i Alain de Benoist. Godinama je ostao nevjerojatno dosljedan u svom neprijateljstvu prema liberalnoj modernosti i u svom razlikovanju civilizacije, ontologije i rase u biološkom smislu. Njegov rječnik često zvuči ekstremno jer piše kao metafizičar, a ne kao konvencionalni politički komentator.
Prava pogreška dolazi od čitanja svake izjave kroz uski okvir identitarnog diskursa. Suvremena politička kultura obučava ljude da svaki sukob tumače kroz kategorije upravljanja rasom, narativa o ugnjetavanju, demografskih blokova i ciklusa medijskog bijesa. Dugin tim pitanjima pristupa kroz filozofiju, religiju, mit, svetu povijest i civilizacijsku sudbinu. On krizu Zapada tretira kao krizu duše, a ne kao puki politički ili etnički spor. Po njegovom mišljenju, moderni je Zapad razorio vlastite tradicije u potrazi za beskrajnim napretkom, gospodarskom ekspanzijom, potrošačkom udobnošću i ideološkim univerzalizmom. Kršćanstvo je izgubilo transcendentnost i postalo puka moralna administracija. Politika pretvorena u društvenu regulativu. Kultura je postala zabava. Identitet je postao potrošnja. Sama ljudska bića postala su zamjenjive jedinice unutar globalne tržišne civilizacije. Taj je proces proizveo prazninu koju povezuje s nihilizmom.
Ovo također objašnjava dublje proturječje unutar samog liberalizma. Liberalizam se predstavlja kao univerzalan, humanitaran i post-rasni, ali u praksi funkcionira kao konačni globalni oblik zapadne kulturne dominacije. Liberalni modernitet univerzalizira specifično zapadne povijesne pretpostavke i predstavlja ih kao vječne istine obvezujuće za sve narode i civilizacije. Parlamentarna demokracija, individualizam, sekularizam, tržišna ideologija i kult ljudskih prava proizlaze iz posebnog zapadnog povijesnog iskustva, ali ih liberalna ideologija tretira kao obvezujuće norme za čovječanstvo kao takvo. U tom smislu, liberalizam postaje najviši i najekspanzivniji oblik bjelačkog supremacizma upravo zato što ima za cilj rastakati svaku civilizaciju u jedinstveni zapadni model, dok istovremeno zahtijeva moralnu neutralnost. Liberalno carstvo širi zapadne ‘vrijednosti’ i ideje planetom i taj proces naziva ‘napretkom’. Duginova kritika cilja više na taj civilizacijski univerzalizam nego na bijelce kao takve. On napada misionarski impuls liberalne moderne i duhovnu prazninu koju je proizveo njezin globalni trijumf.
Ovo gledište također nosi duboko fatalističku dimenziju. Njemački povijesni filozof Oswald Spengler opisao je civilizacije kao žive organizme koji prolaze kroz snagu, hipertrofiju, sklerozu, starenje i konačnu smrt. Prema njegovom shvaćanju, faustovska civilizacija Zapada je davno ušla u svoju terminalnu fazu. Organska vitalnost ustupila je tehnokratskoj racionalizaciji, novčanoj dominaciji, demografskoj katastrofi i duhovnoj atrofiji. Kultura je kalcificirana u civilizaciju, a civilizacija okoštala u čisti mehanizam. Dugin nasljeđuje veliki dio ove morfologije. Kada govori o ‘Bijelcima’, on govori o kadaveričnom stadiju suvremenog zapadnog poretka: o civilizaciji prožetoj dekadencijom, auto-opijanjem i povijesnom komom. Zapad se manje pojavljuje kao živa kultura nego kao gigantski administrativni aparat koji se održava inercijom, umjetnom stimulacijom i tehnološkom protezom. Iz ove perspektive, njezin se pad čini gotovo fiziološkim, budući da je sama civilizacija izgubila životni princip koji je nekoć tekao njezinim arterijama. Carstva se uzdižu, propadaju i prelaze u sepulkralno sjećanje. Paradigme nestaju, a novi se oblici kristaliziraju iz detritusa iscrpljenih epoha. Stoga se možemo nadati da će ono što naslijedi sadašnji zapadni poredak moći povratiti oblik, ukorijenjenost, hijerarhiju, sveti intenzitet i civilizacijsku snagu odsutne iz umirućeg liberalnog svijeta koji se sada približava svom konačnom trzaju.
Duginov jezik dakle djeluje na ontološkoj razini. ‘Bjelina’ se u ovom kontekstu manje odnosi na rasu nego na moderno egzistencijalno stanje oblikovano iskorijenjenim liberalnim individualizmom. Dugin često suprotstavlja ovo stanje civilizacijama koje su sačuvale jače kolektivne identitete, religijske institucije ili metafizičke temelje. On vidi moderni atlantski svijet kao posljednji izraz civilizacije koja se odvojila od transcendencije i viši smisao zamijenila ekonomijom, tehnokracijom i moralnim relativizmom. Bez obzira na to slaže li se netko s ovom analizom ili je odbacuje, filozofska struktura koja stoji iza Duginovog argumenta ostaje očigledna svakome tko je sposoban čitati dalje od površinskog kukanja.
Istaknute osobe unutar identitarne sfere to savršeno dobro razumiju. Njihov inscenirani bijes djeluje prvenstveno kao politički teatar, a ne kao istinska zbunjenost. Oni brane apstraktnu ideju bjeline ukorijenjenu u modernoj politici identiteta, rasnoj samosvijesti i kategorijama kolektivnog identiteta liberalnog doba. Dugin napada liberalnu jezgru koja je te kategorije uopće proizvela. Za njega liberalna moderna uništava svaki autentični narod svodeći identitet na biološko etiketiranje odvojeno od duhovnog oblika, povijesne misije i tradicionalnog poretka. Identitaristi tretiraju rasu kao središte politike. Dugin tretira Logos civilizacija, iskonsku egzistenciju i sudbinu naroda kao pravo središte politike. Dva se svjetonazora na trenutke preklapaju, ali ipak proizlaze iz radikalno različitih intelektualnih škola.
Cijela polemika otkriva koliko je moderna politička interpretacija postala plitka. Ljudi obučeni isključivo kroz sukob društvenih medija i ideološki tribalizam gube sposobnost prepoznavanja metafizičkog ili civilizacijskog jezika. Svaka izjava postaje spljoštena u rječnik rasnog diskursa, internetskog frakcionaštva i bijesa. Filozofski argumenti postaju snimke zaslona. Ontološke kategorije postaju hashtagovi. Mislilac ukorijenjen u heideggerovskom jeziku, pravoslavnom misticizmu i civilizacijskoj teoriji tumači se kao da je samo još jedan sudionik online rasne agitacije. Rezultat nalikuje potpunom raspadu interpretativne dubine.
Nitko se nije dužan složiti s Duginovim zaključcima. Čitatelj može odbaciti njegovu geopolitičku viziju ili njegovu interpretaciju modernosti. Ipak, osnovno intelektualno poštenje još uvijek zahtijeva tumačenje mislioca prema logici koju on zapravo koristi, a ne prema logici koju nameću njegovi neprijatelji. Čitanje Dugina kroz optiku liberalnog rasnog diskursa jamči nesporazum od samog početka. Njegov jezik pripada području civilizacijske metafizike, pluralnih načina postojanja i duhovnog sukoba. Svatko tko ozbiljno pristupi njegovom postu na X-u može prepoznati tu stvarnost gotovo odmah.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
