Proteklih tjedana mogli smo pratiti intenzivan obračun neumornog američkog predsjednika Donalda Trumpa s njegovim sunarodnjakom, nekoć kardinalom Robertom Franciscom Prevostom, a od prošle godine poglavarom Katoličke crkve. Razina neuljudnosti i bijesa koju je Trump strovalio na papu uistinu je neprijateljska, nepristojna i uvredljiva za milijune katolika diljem svijeta. Trumpove izjave kako “papa očito želi da Iran ima nuklearno naoružanje” uobičajene su za stil komuniciranja američkog predsjednika, koji često u javni prostor šalje potpuno netočne, pa i bizarne informacije.
Doista se treba zapitati kakvo je stanje uma osobe koja tvrdi da papa, vjerski vođa svih katolika, smatra da bi teokratska diktatura poput Islamske Republike Iran ili, uostalom, bilo koja država, trebala imati oružje za masovno uništenje. Povod ovoj eksploziji bijesa bila je papina kritika američko-izraelske operacije u Iranu, koja je ugrozila milijune ljudi u toj i drugim zemljama Perzijskog zaljeva, te prijeti humanitarnom i izbjegličkom krizom golemih razmjera, a zbog povezanosti ovog rata s tržištem nafte posljedice u većim cijenama osjeća gotovo cijeli svijet, što povećava rizik od opće neimaštine. Papin poziv na prestanak ubijanja uobičajen je – uistinu je teško u modernim vremenima zamisliti papu ratnog huškača.
Dio analitičara Trumpovu bujicu uvreda na papin račun nazvao je nezabilježenom i neprihvatljivom te vrlo štetnom za odnose između SAD-a i Svete Stolice. Iako je točno da je ovo najžešći javni napad nekog američkog predsjednika na vrh Katoličke crkve, Trump nije jedini koji je imao problema s poštovanjem pape. Štoviše, povijest SAD-a bilježi niz predsjednika koji su imali vrlo loš odnos s pojedinim papama. Jedino što Trumpa izdvaja jest činjenica da je papu izvrijeđao javno, na društvenim mrežama i u medijima, od čega su se prijašnji predsjednici ipak suzdržavali.
Nebrojeni sukobi
Možda najveća eskalacija sukoba između SAD-a i Vatikana zbila se 1867., kada je spor postao toliko ozbiljan da je došao do američkog Kongresa, koji je prekinuo diplomatske odnose s tadašnjom Papinskom Državom. Istini za volju, nisu dugo ni trajali. Uspostavljeni su 1848. u vrijeme pape Pija IX. te predsjednika Jamesa K. Polka, kada je otvoreno i diplomatsko predstavništvo SAD-a pri Svetoj Stolici sa sjedištem u Rimu. U to je vrijeme Papinska Država još postojala kao suveren državotvorni koncept.
Vatikan je i danas neovisna država, no uvelike integrirana u Italiju, što se dogodilo 1870., odnosno kada je propala Papinska Država. Papa Pio IX. tako je ušao u povijesne udžbenike kao pontifex maximus koji je uspostavio, a onda i srušio odnose između tada mladog SAD-a i Crkve, ali i kao papa koji je proglasio dogme o bezgrešnom začeću Isusove majke Marije te o nepogrešivosti pape. Upravo ta želja tadašnje Crkve da se, kao što je to činila stoljećima, nametne kao politički i ideološki autoritet svijeta bila je povod čestih trzavica između Svete Stolice i “zemlje hrabrih i slobodnih”, kako kaže američka himna. Osim što tadašnji američki političari nisu bili skloni podržati političke ambicije Katoličke crkve, protivili su se ideji teokracije, odnosno vjere kao temelja države, a držali su i da SAD nema nikakve konkretnije koristi od održavanja bliskih odnosa s Rimom.
Polkovo otvaranje veleposlanstva pri Papinskoj Državi bio je korak prema boljim odnosima, no baš će to predstavništvo postati ključno za raspad suradnje Crkve i SAD-a. Vatikanu je smetalo što je u američkoj diplomatskoj misiji bilo protestanata, američkih kršćana koji nikada nisu priznavali papinski autoritet. Sve je pogoršao američki diplomat Nicholas Browne kada je, u godini u kojoj je SAD i formalizirao odnose s papom, javno podržao talijanske republikanske snage koje su se protivile papinskoj vlasti. Do sredine 19. stoljeća u SAD-u je jačao i antikatolički sentiment, potaknut društvenim i političkim okolnostima nakon građanskog rata.
Lažne optužbe
Presudan je bio atentat na američkog predsjednika Abrahama Lincolna u kazalištu 14. travnja 1865. Istraga je pokazala da su se atentatori okupljali u kući katolikinje Mary Surratt, štoviše, ondje je često boravio i James Wilkes Booth, glumac južnjačkog političkog opredjeljenja, koji je ubio omiljenog američkog predsjednika. Nedugo nakon toga John, sin Mary Surratt, pobjegao je u Poljsku. Osim što se diljem SAD-a počela širiti teorija urote da su katolici, ili čak papa osobno, krivi za Lincolnovu smrt, atmosferu su potpirile i lažne informacije da se John Surratt nakon bijega iz SAD-a pridružio papinskim oružanim snagama. U toj atmosferi javnog progona katolika Mary Surrat uhićena je te obješena 7. srpnja 1865.
Postala je prva žena u povijesti SAD-a koju je savezna vlada osudila na smrt. Napetosti su nastavljene do ključne 1867., a mnogi američki političari simpatizirali su pokret talijanskog ujedinjenja koji je nastojao ukinuti Papinsku Državu kao svjetovnu vlast pape. U takvu kontekstu američki je Kongres 1867. donio odluku kojom je zabranio financiranje diplomatske misije pri Papinskoj Državi, čime je praktički prekinuo odnose. Američka diplomatska misija u Rimu tada je zatvorena, a formalni su odnosi prestali, iako su povremeni neformalni kontakti nastavljeni. Konačni rasplet drame zapečatio je nestanak Papinske Države 1870., kada je uključena u Kraljevinu Italiju.
No službeni odnosi između Vatikana i SAD-a nisu obnovljeni idućih više od sto godina, sve do 1984. Iako nije bilo formalne diplomatske suradnje, američki predsjednici koji su uslijedili nisu mogli ignorirati političku i društvenu snagu Vatikana u svijetu, kao ni vlastito katoličko stanovništvo, pa su susreti papa s američkim političkim vrhom postojali, ali kao neformalni razgovori. I nisu uvijek najbolje prošli. Tako je četrdeset godina nakon raspada Papinske Države, 1910., tadašnji predsjednik Theodore Roosevelt službeno otputovao u Italiju te je pristao da se tijekom boravka u Rimu susretne i s papom Pijem X. Taj je sastanak trebao označiti početak normalizacije odnosa, no iako je sve već bilo spremno, nikada nije održan.
Ucjena Vatikana
Naime, Vatikan je preko svog državnog tajnika, kardinala Rafaela Merrya del Vala, Rooseveltu postavio ultimatum da će se papa susresti s njim samo ako obeća da se tijekom posjeta Italiji neće susresti s metodistima, još jednom kršćanskom kongregacijom koja ne priznaje papin autoritet. Vatikanski dužnosnici rekli su da su metodisti nekoć bili nositelji “đavoljih napada” na papu te bi sastanak američkog predsjednika s talijanskim metodistima u Rimu bila izravna uvreda za papu. Roosevelt se našao u teškoj situaciji jer su članovi metodističke misije u Rimu bili uglavnom Amerikanci.
Kada bi pristao na papine uvjete, uvrijedio bi svoje sunarodnjake. Sastanak je stoga otkazan, a Roosevelt se obratio javnosti rekavši da ne može prihvatiti ograničenje susreta sa svojim američkim sunarodnjacima. No, iako je posve jasno što je u tom trenutku mislio o papi, Roosevelt u svojoj izjavi njega ničim nije spomenuo ni kritizirao. U pisanoj izjavi čak je dodao i da su među njegovim najboljim i najbližim prijateljima mnogi katolici. U privatnom pismu kolegi političaru koje je naknadno pronađeno i objavljeno, Roosevelt je postupke Vatikana opisao kao “ludost”. Tada se doznalo za još jedan značajan podatak, da je američki predsjednik nedugo nakon izjave o propalom susretu otkazao i sastanak s metodistima, ogorčen njihovim ponašanjem.
Naime, oni su, čim je Roosevelt otkazao susret s papom, izdali pobjednički govor, proglas pun likovanja u kojem se predsjednikov čin opisuje kao potpora metodistima, a protivljenje Vatikanu i papi. Američkom predsjedniku to je veoma zasmetalo jer nije htio da ijedna vjerska skupina iskorištava njega ili institucije SAD-a za međusobne sukobe, pa su bez rukovanja s njim ostali i posramljeni metodisti.
Cinična šala
Sljedeći, ovaj put uspješan, prijedlog za sastanak lidera SAD-a i Crkve zabilježen je devet godina poslije. Razgovor je inicirao papa Benedikt XV. dok je u Bijeloj kući stolovao Woodrow Wilson. Papa je tražio sastanak s Wilsonom kako bi razgovarali o mirovnim aranžmanima nakon Prvoga svjetskog rata. Papa Benedikt XV., svjestan značenja tog postupka, htio je da se sastanak održi dok je Wilson bio u posjetu Rimu. Pristavši na to, Wilson je postao prvi predsjednik SAD-a koji se sastao s papom, a simbolički je posebno važno to što se susret zbio u Rimu. Povjesničari tvrde da je iza Benediktova prijateljskog poziva stajala politička računica. Naime, Crkva se teško nosila s činjenicom da nije službeno uključena u mirovne pregovore u francuskom Versaillesu, a upravo je Wilson bio u prvome planu kao mirotvorac te, poslije, pobjednik pregovora. Papa Benedikt XV., čovjek snažnih intelektualnih i političkih kapaciteta, osmislio je interesantnu političku strategiju kako da dio Wilsonove popularnosti i uspjeha pripiše Crkvi.
Povijesni susret s Wilsonom, i to na papinu teritoriju u Rimu, uz mirovne pregovore kao istaknutu temu i povod za razgovor, svijetu bi poslao poruku da je Wilson “došao na konzultacije”, odnosno da Crkva ipak ima ulogu u povijesnim previranjima stoljeća. Wilsonu se to pak ni najmanje nije svidjelo jer ni on nije bio katolik, nego prezbiterijanac, no procijenio je da je poziv ipak važna prilika za prijeko potrebno zatopljenje odnosa s Crkvom. Prema knjizi “Wilsonov rat” iz 1962., predsjednik se uoči razgovora s papom pomalo cinično našalio rekavši najbližim suradnicima: “Ovo valjda ne znači da ću sada morati svako malo pozivati papu u Ameriku.” Službene izjave objavljene nakon toga opisale su sastanak kao srdačan. Papa je imao razloga biti zadovoljan sve dok američki predsjednik nije povukao gotovo šahovski potez. Wilson je tako inzistirao da se odmah nakon razgovora s papom sastane s protestantskom misijom u Rimu. Time je primijenio “Rooseveltov poučak” o jednakom tretmanu svih vjerskih misija i vođa, ali i navukao na sebe bijes Benedikta XV., kojem je propao plan da svijetu pokaže kako preko Wilsona vodi pregovore. Kasniji predsjednici bili su skloni papu vidjeti kao izvor informacija i utjecaja na međunarodnoj razini te kao potencijalnog nositelja popularnosti kod kuće, s obzirom na razmjerno velik broj katoličkih birača u SAD-u.
Vatikan je, zauzvrat, tiho pomagao Saveznicima tijekom Drugog svjetskog rata. Papa Pio XII. osudio je agresiju i suosjećao s njezinim žrtvama, a da nije izričito rekao koja je strana bila agresor. Inače, svi sporadični proplamsaji trzavica između Washingtona i Rima ticali su se isključivo rata, osim spomenutog izvornog sukoba oko papinskog autoriteta u drugoj polovici 19. stoljeća. To treba pripisati ključnim razlikama između Papinske Države i vatikanske geopolitičke uloge od 1870. nadalje. Papinska Država predstavljala je višestoljetnu tradiciju izravnog upravljanja cijelim kraljevstvima, papinske su odluke pokretale ili zaustavljale ratove, a crkveni zakoni bili su obvezujući za sve. Crkva je tako stoljećima vladala manjim ili većim dijelom Europe, ali i teritorijima na drugim kontinentima. Raspadom Papinske Države počinje rasti sekularističko odvajanje europskih država od Crkve, koja i dalje ima snažnu društvenu ulogu, ali bez stvarnih instrumenata vlasti. Mijenja se i identitet Crkve – ona više ne sudjeluje aktivno ni u kojem ratu, nego u svoje temelje uvodi načelo osude svakog rata i ubijanja.
Globalna moć
S druge strane, SAD nakon Prvoga svjetskog rata i Wilsonove dominacije u mirovnim pregovorima prešutno postaje “svjetski policajac”, a brzi rast globalne moći dovodi SAD u sve više ratova. U njima Amerika bez iznimke svoje ratove opravdava “zaštitom slobode” i svjetskog mira, što je, uostalom, i Trumpova retorika, s tom razlikom što se on tim opravdanjem služi potpuno neselektivno i agresivno, postavljajući interese SAD-a ispred svih drugih zemalja. Stil je vladanja, dakle, različit, ali ostaje činjenica da je povijest sukoba između Crkve i SAD-a uvijek obilježena neslaganjima o nekom ratu. Svi budući pape, naime, zauzimaju poziciju mirotvorca s jasnim osudama rata.
Iduće značajnije pogoršanje odnosa crkvenih vlasti s američkima donosi Vijetnamski rat, a prijelomna je točka povijesni govor koji je papa Pavao VI. održao u sjedištu UN-a u New Yorku. U govoru danas poznatom pod naslovom “Nikad više rat”, papa 1965. bezrezervno osuđuje američki rat u Vijetnamu. Iako to nije javno pokazao, tadašnji američki predsjednik Lyndon Johnson burno je reagirao na govor. Svojim je suradnicima naredio da papa “ne smije napustiti grad” prije nego što se njih dvojica sastanu. Diplomatskim kanalima postignut je dogovor pa su se Johnson, koji je proglasio Vijetnamski rat, i papa 4. listopada sastali na 35. katu hotela Waldorf Astoria. Bio je to povijesni presedan jer nijedan dotadašnji papa nije se susreo s nekim predsjednikom SAD-a izvan Vatikana. Razgovor je prošao u okrilju tajnosti, trajao je nešto manje od sat vremena, a osim pape i predsjednika Johnsona, u prostoriji je bio još samo prevoditelj.
Novinari su mogli samo snimiti rukovanje. Točan sadržaj razgovora nikad nije objavljen, no pretpostavlja se da je Johnson pokušao papi približiti geopolitičku važnost Vijetnamskog, ali i hladnog rata, dok je papa u skladu s politikom Crkve poslao poruku kako ne namjerava podržavati nikakvu militarizaciju i nasilno rješavanje sukoba. Uostalom, to je rekao i pred UN-om, kada je spominjanjem opasnosti od nuklearnog oružja poslao istoznačnu poruku i Moskvi i Washingtonu, da Crkva neće prezati od osude svakog nasilja bez obzira na uzroke ili ciljeve.
Njih su se dvojica također sastala u prosincu 1967. u Rimu. Iako se nisu slagali o ratu, Johnsonove izjave stvarale su dojam da se slažu o miru.
Ideološka osnova
Johnson nikada nije kritizirao papu i često se trudio pohvaliti ga. To se nastavilo i 1980., kada Crkva i SAD sklapaju presedansko savezništvo na ideološkoj osnovi. S jedne je strane, danas sveti, papa Ivan Pavao II., čovjek koji je samim svojim izborom na čelo Crkve izazvao geopolitički potres. Poljak svjetovnog imena Karol Woytila, odrastao u komunizmu, bio je jedna od središnjih figura sloma totalitarnih komunističkih režima u Europi, a to je bila i politika tadašnjeg američkog predsjednika Ronalda Reagana. Treća važna osoba koja je imala možda i najvažniju povijesnu ulogu u povezivanju Crkve i Washingtona bio je Poljak Lech Walesa, lice otpora poljskim komunistima, koji će poslije prerasti u pokret Solidarnost.
Suradnja te trojke uvest će Europu u najveće političke promjene 20. stoljeća, a Reagan i Ivan Pavao II. prijateljstvo produbljuju u gotovo filmskom scenariju. Naime, igrom sudbine Reagan i papa iste su, 1981., godine preživjeli težak atentat. Povijesni dokumenti otkrivaju da je Reagan to smatrao sudbinskim te se veoma povezao s papom. Već 1982. Reagan i papa sastaju se u Vatikanu i, prema kasnije otkrivenim dokumentima i svjedočanstvima, usklađuju pristup prema istočnoj Europi. Cilj je jasan, komunističke diktature moraju pasti, a to je moguće samo koordiniranom akcijom SAD-a uz pomoć utjecaja Crkve u Europi. Papa Ivan Pavao II. na tom sastanku Reaganu obećava moralnu i društvenu podršku planu, a američki predsjednik obvezuje se financijski i politički pomoći pad istočnoeuropskog komunizma.
Ta je akcija bila prekretnica na više razina. Kao što znamo, bila je uspješna i obje su strane vidjele da imaju zajedničke ciljeve te načine da ih ostvare u suradnji. Ne treba zaboraviti da u tom trenutku SAD još nema formalne diplomatske odnose s Vatikanom, koji pak ima status suverenog subjekta i legitimitet u međunarodnom pravu. Reagan uviđa da je za SAD korisno imati sugovornika u Vatikanu, papa Ivan Pavao II. prepoznaje važnost SAD-a na geopolitičkom planu, a proces povijesne obnove suradnje kulminira službenim priznanjem te razmjenom veleposlanika. Prvi veleposlanik SAD-a pri Svetoj Stolici u povijesti postaje, ne bez razloga, William A. Wilson, dugogodišnji bliski suradnik te osobni prijatelj predsjednika Reagana.
Posebni izaslanik
Wilson pritom nema samo ulogu javnosti pokazati ozbiljnost američkog prijateljstva s Vatikanom nego je njegovo imenovanje i logična posljedica važnih poslova koje je prethodnih godina obavio za povijesni trenutak zbližavanja Vatikana i SAD-a. Kako SAD i Sveta Stolica tada nemaju službeni kanal komunikacije zbog više od sto godina prekinutih diplomatskih spona, Reagan nema način za formalni pristup papi. Ne može se pouzdati ni u postojeće diplomate jer ih nema gdje imenovati s obzirom na to da u Vatikanu nema predstavništvo. Stoga važnu ulogu daje svom prijatelju Wilsonu, teksaškom naftnom biznismenu, koji postaje predsjednikov osobni izaslanik te se upravo preko njega održava diskretna komunikacije pape i Reagana početkom osamdesetih.
Taj “paralelni kanal” bio je ključan za koordinaciju stavova o istočnoj Europi i političkim promjenama u sovjetskom bloku. Wilson tako postaje most suradnje dvaju globalnih centara moći. To razdoblje relativnog mira trajalo je do 2003., do administracije Georgea W. Busha, koji je, može se reći, među mnogim nevoljama koje su obilježile njegov mandat imao i “nevolju” da je papa još bio Ivan Pavao II. Njegovo ime stoga je simbol obnovljene suradnje, a uspješnost zajedničkog rušenja komunizma u Europi osamdesetih papi daje na važnosti u američkoj javnosti. Tako, dok planira drugi irački rat, dvije godine nakon što su terorističkim napadom 11. rujna 2001. srušeni Blizanci u New Yorku, Bush dobiva snažan i neočekivan udarac iz Rima. Papa bez imalo oklijevanja i okolišanja počinje otvoreno govoriti protiv Busha i njegova planiranja invazije na Irak. Povijest će poslije pokazati da je to bila jedna od najvećih vanjskopolitičkih katastrofa koje je izazvao SAD, irački rat, koji je trebao donijeti stabilnost, zapalio je cijelu regiju, uzrokovao poplavu islamskih ekstremističkih i terorističkih organizacija te “zarobio” američke vojnike u višegodišnjem ratu bez ikakva stvarnog rezultata.
Rat je, kao što znamo, bio jedna od posljedica terorističkog napada na nebodere Blizance u New Yorku 2001., no u javnosti je drugi irački rat, koji je bjesnio od 2003., poslije primarno percipiran kao rat motiviran naftnim interesima SAD-a. Papa Ivan Pavao II. u svojim je izjavama išao daleko izvan dotadašnje politike crkvene neutralnosti i načela općeg zalaganja za mir te je javno govorio da je nadolazeći rat “nepravedan i nezakonit”. U još jednom povijesnom presedanu poslao je kardinala Pija Laghija kao svog izaslanika u Bijelu kuću s ciljem da izvrši pritisak na Busha kako bi odustao od ratnih planova. S obzirom na povijesnu ulogu ovoga pape te ugled koji ima u svijetu, dolazak vatikanskog izaslanika u Americi se dočekuje kao prilično snažan i dramatičan događaj.
Ozbiljan pristup
Treba reći da Bush, koji je svjetsku javnost nasmijavao svojim gafovima, ovoj situaciji pristupa veoma ozbiljno i s poštovanjem te odlučuje osobno primiti papina izaslanika. To je papina prva mala moralna pobjeda jer “vođi slobodnog svijeta” ne dolazi osobno, nego šalje kurira. Bush je mogao, a da se ne ogriješi o diplomatske standarde, odrediti svog čovjeka koji će razgovarati s papinim izaslanikom, ali svojom odlukom da se s kardinalom osobno susretne šalje poruku da je svjestan vatikanske važnosti. Za to je bilo potrebno mnogo samokontrole jer su papine antiratne poruke snažno uzdrmale njegove planove za koje je ionako, bez vanjskih utjecaja, teško nalazio većinsku potporu u javnosti.
I taj je razgovor bio zatvoren za javnost pa se nikada nije doznalo više od protokolarnih izjava o “produktivnom i kvalitetnom sastanku”, no iz Busheve administracije iscurilo je da je predsjednik pokušao papu, odnosno “kurira” Laghija, uvjeriti da je rat u Iraku nužan. Prema tim izvorima, Ivan Pavao II., koji je iza sebe već imao mnogo utakmica u nogama, svjesno je odabrao Laghija te ga u SAD poslao s naputkom da mora biti apsolutno nepokolebljiv u poruci da Crkva namjerava nastaviti najoštrije osuđivati invaziju i da do rata ne smije doći. Papa Ivan Pavao II. pritom je imao snažno povijesno zaleđe i bolju pregovaračku poziciju od Busha jer je upravo u vrijeme njegova pontifikata Crkva obnovila svoje formalne diplomatske odnose sa SAD-om. Citirajući anonimne izvore, neki novinski izvještaji govorili su o tome da je Bushev sastanak s izaslanikom Laghijem prošao “u napetoj atmosferi”.
Svi navedeni sukobi oko američkih ratova pokazuju kako su predsjednici SAD-a ipak poštovali papin autoritet i kad se s njime nisu slagali. Spomenuti predsjednici tako su, unatoč kritikama Rima, progutali ponos te nisu nikada do pojave Donalda Trumpa javno kritizirali papu, a pogotovo ne na opsesivan način kojim aktualni američki predsjednik izravno vrijeđa svog sunarodnjaka, papu Lava XIV. Za njega je čak rekao i da “nanosi štetu Katoličkoj crkvi”. Mediji diljem svijeta pišu o nečuvenim ispadima u američkoj povijesti. Sukob još više frustrira predsjednika Trumpa zbog jedinstvenog statusa pape Lava kao prvog Amerikanca na čelu Crkve u povijesti, Amerikanca na kojeg nema nikakva utjecaja, dok je Prevostov utjecaj na američki politički život i kulturu, pa i javno mišljenje, neprijeporan.
[darkbox]
Trumpov napad na papu Lava izmaknuo je kontroli
Povjesničar Matthew Bunson, potpredsjednik i urednički direktor globalne katoličke medijske mreže EWTN News, ustvrdio je nedavno da su sukobi američke vlasti s Crkvom u povijesti bili česti i žestoki.
“Ali ništa nije dosegnulo razinu ogorčenosti koju smo vidjeli s Trumpom. To je mnogo drukčiji pristup”, rekao je. Dodao je da su sve dosadašnje administracije, pogotovo Busheva, imale jasnu svijest o papinu moralnom statusu i globalnom utjecaju. Ovdje će, rekao je, ostati zabilježena drastična razlika u pristupu pape Lava XIV., odnosno njegov odgovor na verbalno raketiranje iz Bijele kuće. Odbijajući dalje raspravljati s Trumpom, papa pokazuje autoritet Crkve, čiji su stavovi utemeljeni na savjesti, moralu i vjerskom učenju.
Važna je razlika i u sadržaju poruka koje šalju Washington i Rim. Dok Trump govori o prizemnim interesima, “moći”, politici, novcu i sili, papina kritika ratovanja odražava usmjerenost prema višim ciljevima – globalnom miru, nenasilju i poštovanju ljudskog dostojanstva. Ostajući miran na Trumpove udarce, papa ih zapravo amortizira ili čak iskorištava, jer ankete pokazuju da su izljevi bijesa američkog predsjednika protiv pape na društvenim mrežama rezultirali time da je, prema globalnim anketama, Lav XIV. postao popularniji, a Trumpu je potpora pala. [/darkbox]
[darkbox]
Smetalo mu je zalaganje Vatikana za migrante
Američki predsjednik sukobljavao se i s pokojnim papom Franjom. U veljači 2016., kada je Trump prvi put bio kandidat za predsjednika, papa Franjo Trumpov je prijedlog za gradnju graničnog zida koji bi razdvajao SAD od Meksika opisao kao “nekršćanski”. U rujnu 2024. Franjo je kritizirao Trumpov poziv na deportacije, rekavši da su to “radnje protiv života”, a u siječnju 2025. nazvao je planirane imigracijske racije, koje su početak ICE-ove strahovlade kao svojevrsne Trumpove milicije, “općom sramotom”.
Trump se nije ustručavao odgovoriti. Kao kandidat, u veljači 2016. nazvao je papu Franju “pijunom”. Upitan za komentar papine tvrdnje da su njegova politička obećanja, poput graničnog zida, duboko nekršćanska u svojoj osnovi, rekao je da je “sramotno” od pape Franje dovoditi u pitanje njegovu vjeru. No kao predsjednik, Trump je promijenio ton. Susret s papom u Rimu u svibnju 2017. opisao je kao “životnu čast”, a kad je Franjo umro u travnju 2025., otišao je na njegov sprovod, nazvavši ga “dobrim čovjekom” koji je “vrlo naporno radio” i “volio svijet”. [/darkbox]
