Sudar titana koji je odredio sudbinu Hrvata: Mesića su baš svi otpisali

Predsjednički izbori 2000. su treći predsjednički izbori održani po Ustavu iz 1990. Ovi izbori su prvi izvanredni izbori za Predsjednika Republike, a održani su zbog smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana 10. prosinca 1999. Po prvi put na predsjedničkim izborima bilo je potrebno da se dva kandidata s najviše glasova natječu u drugom krugu zbog činjenice da niti jedan kandidat nije dobio većinu glasova u prvom krugu. Stjepan Mesić prisegnuo je 18. veljače 2000. za drugog Predsjednika Republike, na Trgu svetog Marka u Zagrebu, pred sucima Ustavnog suda .

Njegov glavni protukandidat tada bio je Dražen Budiša, tada perjanica HSLS-a koji je smatrao kako ima sve da naslijedi pokojnog Tuđmana. Mesić je pak u utrku krenuo kao svojevrsni autsajder te je mnoge iznenadio kad je vrlo brzo skočio u predizbornim anketama. Boro Vučković, ključni kreator kampanje bivšeg predsjednika Mesića, 2019. je otkrio kako je po njegovom mišljenju Mesić uspio osvojiti prvi mandat, iako su mu ankete tada davale minimalne šanse.

“Na prvom je mjestu sigurno ta njegova nevjerojatna osobnost, ali i tim prijatelja koji je bio oko njega. Stipe Mesić je takva politička zvijer da je odmah shvatio da će proći puno bolje nego što ankete pokazuju. Naravno, bila su drugačija vremena, njegova kampanja počela je i bazirala se na velikim skupovima i neposrednim susretima s građanima, a on je svaki taj skup znao ‘dosoliti’ na svoj specifičan način i izazvati efekt i među publikom i među medijima. Sjećam se njegovih opaski koje su svi pamtili, a istovremeno su ih nasmijavale. Kada bi on kritizirao Tuđmanove moćne savjetnike i rekao ‘onaj čovjek s dva prezimena’, svi su znali da misli na Ivića Pašalića, koji je tada bio posebno omražen. Možda je i tada bilo estradiziranja u politici, no to estradiziranje bilo je puno ozbiljnije, s puno više političkog sadržaja od onoga što radi aktualna predsjednica. Stipi je, naime, i kada se šalio, politika uvijek bila u prvom planu”, rekao je ovaj PR mag.

Iznenadio javnost

Naravno, sve to vrlo vjerojatno ne bi bilo dovoljno da iza Mesića nije stajao tim ljudi koji je u njega vjerovao. Iza Mesića su tada stajale male stranke: HNS, HSS, LS, IDS, ali logistiku je pružala Mesićeva ekipa koja je startala doista od nule. S obzirom na nedostatak financija, oko njega su se okupili ljudi koji su to radili iz entuzijazma. Vučković kaže: “Moram reći da je vrlo uspješan organizator njegove prve kampanje bio Tomislav Karamarko, uz njega je bila i Štefanija Balog, dugogodišnja Stipina prijateljica koja je vodila financije i razrađivala taktiku, i ja. Tim je bio podijeljen u dvije cjeline – jedan mobilni koji je išao po terenu i stožer koji je bio smješten u prostorijama HNS-a, prikupljao informacije i razrađivao strategije za sljedeći dan. U mobilnom timu bio sam ja i sjećam se da smo napravili sedam tisuća kilometara po Hrvatskoj, samo u prvom krugu.”

Osim Mesića, kao ‘marginalci’ kandidirali su se Slaven Letica, Ante Đapić, Tomislav Merčep, Zvonimir Šeparović i Ante Prkačin. “Tada još nije bilo interneta, a i mediji su bili drugačiji. Iako su Mesića mainstream mediji manje-više ignorirali, postojala je jaka scena nezavisnih elektroničkih i tiskanih medija koji su mu davali prostora iako nije imao novca. Ti su mediji zapravo bili jako korektni i pristajali su na emitiranje promidžbenih spotova, uz obećanje da će biti plaćeni naknadno ako Stipe prođe. A mi smo im to kasnije i pošteno platili, prema troškovnicima.

Među njima je prva bila Stojedinica, uz mnoge lokalne radiostanice ili televizije. Oni su nas pratili kada bismo došli u neku manju sredinu. Stojedinica nam je u tome puno pomogla i napravila cjelokupni ‘media plan’, kao i sjajne jingleove i reklame. No i pisani mediji – Nacional, Novi list, Vjesnik koji je još tada postojao – pratili su te aktivnosti na svakodnevnoj bazi. Zapravo, pratili su sve kandidate, čini mi se da nisu nikoga diskriminirali ili eliminirali već u startu, kako se to radi danas. Po današnjim medijima, jednog Letice koji je na kraju osvojio oko četiri posto ne bi nigdje ni bilo.

Očekivao se Budiša

Bili bi samo Budiša i Granić, vjerojatno ni Mesića ne bi bilo. Iako je i tada postojala određena neravnoteža, ipak se vodilo računa o tome da javnost zna tko je sve u igri. Što se tiče financiranja kampanje, kad se kampanja zakotrljala, počeli su se pojavljivati potencijalni sponzori, od kojih smo neke prihvaćali, a neke nismo. Moram priznati da je danas to financiranje uređenije i transparentnije. No kod Stipe nije bilo nikakve albanska mafije niti sumnjiva novca, jer to Štefanija Balog prva ne bi dopustila”, opisao je.

A što se tiče Budiše, ovaj je otac liberala u Hrvata upravo porazom od Mesića započeo svoj politički slom. Podsjećamo, u drugom krugu gdje su se sučelili Mesić i Budiša, rezultat je bio 55, 34 % (1 425 342) glasova naspram 43,51 % (1 120 641) glasova u korist Mesića. Budiša je inače poznat kao dugogodišnji vođa Hrvatske socijalno liberalne stranke i vođa opozicije vladi Franje Tuđmana početkom 1990-ih.

Franjo Tuđman je očekivao kako će Budiša biti u HDZ-u u vrijeme prvih višestranačkih izbora 1990., no Budiša se odaziva pozivu u HSLS od strane Slavka Goldsteina. Neposredno pred izbore je postao predsjednik te stranke te postao zaštitni znak Koalicije narodnog sporazuma. Kao i Koalicija, i Budiša je na izborima doživio neuspjeh, s obzirom da je u prvom krugu poražen u svojoj izbornoj jedinici.

Nešto se kuha za izbore u vezi Milanovića i Selak Raspudić: ‘Sve sliči na Škorinu kandidaturu’ 

HSLS krenuo prema dnu

S druge strane, na istim izborima je HSLS uspio osvojiti nekoliko mandata te je nakon eskalacije rata u ljeto 1991. njoj ponuđeno da uđe u Gregurićevu Vladu demokratskog jedinstva. Budiša je pristao i dobio mjesto ministra bez lisnice. U veljači 1992. je, nezadovoljan prijedlogom ustavnog zakona o pravima manjina koji je, prema njegovom mišljenju, davao prevelike ustupke pobunjenim Srbima koji su držali pod okupacijom njegovom rodni Drniš, odlučio odstupiti iz vlade. Odluku je objavio usred televizijski prenošene rasprave u Saboru, izazvavši bijesnu reakciju Vladimira Šeksa.

Taj dramatični čin je Budišu učinio ličnošću oko koje će se okupljati svi nezadovoljnici Tuđmanovom politikom u to doba. Zahvaljujući tome se kandidirao za predsjednika Republike na izborima izborima u kolovozu iste godine. Na njima je poražen od Franje Tuđmana, ali je iza sebe ostaviti prethodno razvikanije kandidate kao Savku Dabčević-Kučar i Dobroslava Paragu, a HSLS se na istovremeno održanim izborima za Zastupnički dom Sabora nametnuo kao najjača od svih hrvatskih opozicijskih stranaka. Taj je status potvrđen na lokalnim i izborima za Županijski dom Sabora u veljači 1993. kada je HSLS dobila najveći udio glasova u svojoj povijesti.

Tri godine kasnije, na novim izborima za Sabor, postotak glasova za HSLS se prepolovio, uglavnom zahvaljujući preporodu dotle marginaliziranog SDP-a. To, kao i neuspjeh HSLS-a da u zagrebačkoj krizi dođe na čelo Zagreba (pri čemu je jedan od kandidata za gradonačelnika bio i Budiša) je dovelo do unutarnjih sukoba u stranci te Budišinog odstupanja s mjesta predsjednika HSLS-a. Budiša je potom postao predsjednik Velikog vijeća HSLS-a, ali je i tu funkciju napušta nakon što je većinom glasova odlučeno da se prekinu pregovori s HDZ-om, koje je on zagovarao. Kasnije će mnogi njegovi stranački puleni (Božičević, Tadić, Rožić, Zorić, Ropuš, Herak) prijeći u HDZ. HSLS se definitivno raspada u jesen 1997. godine kada se Budiša u stranačkom puču vraća na čelo HSLS-a i obara Vladu Gotovca koji tada osniva Liberalnu stranku (LS).

Konačan pad

Ubrzo nakon toga Budiša je došao do zaključka kako na vlast može doći jedino ako se poveže sa SDP-om, i u ljeto 1998. je sklopio sporazum sa njenim vođom Ivicom Račanom. Time je uspostavljen savez, odnosno koalicija koja će na parlamentarnim izborima 2000. osvojiti najveći broj glasova i zajedno sa još četiri stranke (HSS, LS, HNS i IDS) stvoriti Trećesijećanjsku vlast. Račan, kome je u skladu s prethodnim dogovorom pripalo mjesto novog premijera, Budiši je ponudio mjesto predsjednika Sabora, ali je on to odbio nadajući se pobjedi na predsjedničkim izborima održanim nepunih mjesec dana kasnije. Slijedila je izuzetno oštra kampanja, u kojoj se u drugom krugu našao protiv HNS-ovog kandidata Stjepana Mesića, i u kojoj se na njegovu stranu stavila hrvatska desnica. Usprkos tome, Budiša je poražen, i nakon Mesićeve inauguracije je preuzeo mjesto saborskog zastupnika.

Zbog podjele u HSLS-u oko glasovanja o povjerenju Vladi Ivice Račana zbog izručenja hrvatskih generala Haškom sudu u ljeto 2001. Budiša podnosi ostavku na dužnost predsjednika HSLS-a, ali na izbornom saboru stranke u veljači 2002. Budiša ponovno preuzima stranku. U ožujku 2002. godine Budiša je imenovan zamjenikom predsjednika u koalicijskoj Vladi. Nešto više od tri mjeseca nakon toga HSLS-ovci izlaze iz Vlade i vladajuće koalicije te ponovno prelaze u oporbu, nakon što su odbili u Saboru podržati Ugovor sa Slovenijom o nuklearki Krško, a istoga dana predsjednik vlade Račan podnosi ostavku, što dovodi do kratkotrajnog pada vlade, ali Ivica Račan će dobiti od Sabora novi mandat nakon što i nakon ovog Budišinog stranačkog puča kao i onog prvog dio članova HSLS napušta stranku i osniva novu čijim glasovima Račan ostaje premijer.

Na parlamentarnim izborima 2003. HSLS je u koaliciji s DC-om osvojio tek tri zastupnika (HSLS dva i DC jednoga), što je uzrokovalo međusobne sporove u stranci, koji su i naveli Budišu na novo podnošenje neopozive ostavke. U prosincu 2009. godine je nakon višegodišnjega izbivanja iz aktivnog političkog života Dražen Budiša aktivirao svoje članstvu u HSLS-u, a 2011. godine najavljuje da će ponovno biti kandidat na izborima na listi HSLS-a… Na koncu je otišao u političku mirovinu.