Kad najmoćnija država svijeta nema ratni plan — RT Indija

Čini se da mir na Bliskom istoku nije na pomolu, iako je istinska deeskalacija i vjerodostojno kretanje prema miru prijeko potrebno u interesu svih strana u sukobu, ali i ostatka svijeta koji pati od posljedica ovog rata.

Ratne odluke Donalda Trumpa objavljene na tiskovnim konferencijama iu njegovim noćnim objavama na Truth Socialu vrlo su uznemirujući način suočavanja s velikim regionalnim ratom s teškim globalnim posljedicama. To također sugerira nepostojanje ozbiljnog institucionalnog procesa odlučivanja u upravi.

Rječnik koji koristi sam Trump, a još više ljudi u njegovom kabinetu, poput ministra financija, dosegao je razinu grubosti koja je zbunjujuća. Ove izjave možda imaju za cilj privući republikansku političku bazu, ali imaju globalni odjek putem društvenih medija i ozbiljno kaljaju ugled SAD-a kao odgovorne demokracije.

Čini se da Trumpovu administraciju nije briga kako je vidi ostatak svijeta – uključujući njezine saveznike i partnere. Čini se da vjeruje da mišljenje drugih nije važno za Ameriku koja je svemoćna i koja drži sve karte. Osjećaj nekažnjivosti je zapanjujući.

Washingtonovu retoriku – često prožetu prezirom, uvredama i poniženjima – kreatori politike i javnost neće lako zaboraviti. Te će uvrede neizbježno biti uračunate u to kako strani kapitali procjenjuju svoje bilateralne veze sa SAD-om i stupanj opreza s kojim im pristupaju.

Kada u najmoćnijoj zemlji svijeta postoji pretjerana fascinacija vojnom moći na samom vrhu, globalne implikacije takvih odluka mogu predstavljati ozbiljne rizike za međunarodni mir i sigurnost.

U Trumpovim je rukama da ugasi rat. Ako su iranska nuklearna nalazišta izbrisana, njegova mornarica potopljena, raketni kapaciteti iscrpljeni, njegova infrastruktura teško uništena bombardiranjem tisuća ciljeva, zašto ne pronaći način za ozbiljne mirovne pregovore kroz realno davanje i uzimanje? Ako Trump želi stopostotno zadovoljenje svojih zahtjeva, to više nije pregovaranje, to je nametanje svoje volje. Da bi to postigao, Iran mora prihvatiti poraz i efektivno se predati.

Čini se da je stvarnost takva da Iran neće popustiti u pitanjima koja smatra temeljnim za svoj nacionalni interes, a Trump ne može popustiti u svojim ključnim zahtjevima. Iranski prijedlog u 14 točaka, koji navodno uključuje odštetu, ukidanje sankcija i kontrolu nad Hormuškim tjesnacem, ne samo da bi bio neprihvatljiv za SAD, već bi zahtijevao dugotrajne pregovore i korake u fazama, što znači održive razine povjerenja, kojih danas nema. Čini se da je iranski prijedlog dao prednost otvaranju Hormuškog tjesnaca i ostavio da se o nuklearnom pitanju pregovara kasnije.

Za Trumpa je nuklearno pitanje ključno za svako dogovorno rješenje, budući da je uskraćivanje Iranu nuklearne sposobnosti razlog njegovog odlaska u rat. Trump mora pokazati da je odlučno dobio rat.

Ovaj je sukob postao test moći SAD-a u svijetu koji je već doživio promjene moći od Zapada. Make America Great Again je nekompatibilan s nesposobnošću da se dobije rat na Bliskom istoku, jer umanjuje ambicije Amerike za veličinom, čak i ako je baza MAGA izvorno bila protiv američkih vojnih intervencija u inozemstvu.

Američka nelagoda na Bliskom istoku ima implikacije na njezine jednadžbe moći s Kinom i Rusijom, kao i na njezinu sigurnosnu ulogu u regiji. Japan i Južna Koreja morat će ponovno procijeniti pouzdanost vlastitog sigurnosnog saveza s Washingtonom. U jugoistočnoj Aziji i drugdje postavljat će se pitanja o sigurnosnoj ulozi SAD-a u regiji. Postavljen je upitnik o omjeru troškova i koristi oslanjanja na napredno američko oružje u borbi protiv novih metoda ratovanja koje se oslanjaju na dronove i druge oblike bespilotnih sustava.

Očit je nedostatak jasne ratne strategije u Washingtonu. SAD gomila nosače zrakoplova i marince regionalno, ali oklijeva staviti trupe na kopno. Bombardira otok Kharg, glavno iransko središte izvoza nafte, ali oklijeva uništiti iransku energetsku infrastrukturu iz straha da bi Teheran mogao uzvratiti na energetsku infrastrukturu zaljevskih država. SAD tvrdi da im ne treba Hormuški tjesnac i zatim savjetuje pogođenim zemljama da ga otvore. Trump nakon toga traži suradnju zemalja NATO-a kako bi podržao svoju intervenciju, a nakon toga kaže da mu NATO ne treba. Zatim je korio blok zbog nedostatka podrške. Prosvjeduje protiv iranske blokade tjesnaca kao nezakonite i neprihvatljive, ali onda sam naređuje američku blokadu tjesnaca.

SAD tvrdi da njihova blokada Hormuza ne krši nikakav prekid vatre, ali je sama blokada čin rata. Trump je zaprijetio da će upotrijebiti silu za otvaranje tjesnaca, ali je potom poništio svoju odluku navodno nakon što je Saudijska Arabija odbila dopustiti SAD-u korištenje svojih baza na njezinu tlu i zračnog prostora za izvođenje operacije.

Sve ovo sugerira da su SAD svjesne da nemaju dobre opcije na raspolaganju. Prijetnja brisanjem Irana s lica zemlje ukazuje na frustraciju, a ne na održivu strategiju.

U međuvremenu, cijena nafte nastavlja rasti. Ne nanosi štetu samo zemljama koje ovise o energiji: sekundarni i tercijarni učinci oštećuju globalno gospodarstvo u cjelini, bilo da se radi o proizvodnji, logistici, poljoprivredi, zrakoplovstvu, putovanjima, turizmu itd.

Iran je zaprijetio osvetom i doista je pokrenuo napad dronom na UAE u njihovom skladištu nafte u luci Fujairah ranije ovog tjedna, što je rezultiralo ozljedama tri indijska državljana. Indija je osudila napad i ponovila svoj poziv na dijalog i diplomaciju.

Indija je duboko pogođena ovim ratom, ali ima malo karata da ga zaustavi. U teoriji, New Delhi ima prijateljske odnose sa svim uključenim zemljama: SAD-om, Izraelom, Iranom, UAE, Saudijskom Arabijom, Kuvajtom, Bahreinom i Omanom. Indijski premijer i ministar vanjskih poslova bili su u kontaktu s čelnicima tih zemalja. Naš savjetnik za nacionalnu sigurnost nedavno je putovao u Saudijsku Arabiju i UAE. Problem je u tome što kada imate prijateljske veze sa svim protagonistima i imate interese za sve njih, postaje vrlo teško zauzeti stranu. Indija može samo apelirati, ali ne i izravno se uključiti u sukob nudeći dobre usluge, itd. osim ako zaraćene strane ne zatraže aktivnu ulogu Indije u tom smislu.

Lako je zagovarati, kao što to čine neki promatrači, da Indija mora biti diplomatski proaktivnija na terenu. Ali čak i kao trenutačni predsjedatelj BRICS-a – s Iranom i UAE u grupi, uz teškaše poput Rusije i Kine – Indija nije u stanju iskovati konsenzus jer Teheran i Abu Dhabi drže nepopustljive pozicije.

Razumije se da ni Rusija ni Kina ne mogu pomoći u izgradnji zajedničkog temelja između dva antagonista. Ako se u tu mješavinu uvrste Trump i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, može se zamisliti koliko bi bilo teško zemlji kao što je Indija pomoći u stvaranju konsenzusa i učinkovito krenuti prema deeskalaciji i okončanju sukoba.