Već u prvim istupima novi mađarski premijer Peter Magyar najavio je da će pronaći model kojim bi Mađarska u budućnosti ograničila jednoj osobi da bude na čelu Vlade u najviše dva mandata. Pravilo o dva mandata već je ugrađeno u izborne procese brojnih europskih država, uključujući i Hrvatsku, ali se odnosi samo na dužnost predsjednika države, koji ne može biti biran više od dva puta uzastopce. No nijedna europska država nema ograničenja kojima bi se nekomu onemogućilo da obnaša premijersku dužnost desetljećima, pa i doživotno, dok god ima potporu većine birača.
Jasno je zašto je Magyar pomalo ishitreno dao ovu izjavu, Mađari su na izborima pokazali kako im je puna kapa Viktora Orbana, čovjeka koji je predsjednik vladajućeg Fidesza od 1993., a u premijerskoj stolici bio je ukupno dvadeset godina, posljednjih šesnaest neprekidno. U tom je periodu, poznato je, doživio transformaciju od liberala do jednog od većih autokrata neke europske države, posebice članice EU-a. Mađari, dakle, imaju “kolektivni PTSP” od Orbana, pa je Magyarova rečenica trebala značiti da se zemlji više ne smije ponoviti tolika koncentracija moći u rukama jedne osobe.
No, iako ne na nacionalnoj razini, s “nedodirljivim” političkim vođama suočavala se i Hrvatska, najpoznatiji je primjer zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, koji bi grad vjerojatno vodio i danas da nije iznenada preminuo. Ipak, po svojoj dugovječnosti i Vlada premijera Andreja Plenkovića sada obara rekorde. On je na čelu države gotovo deset godina, čime je dobrano nadmašio dotad najdugotrajnijeg premijera Ivu Sanadera, koji je Vladu vodio “samo” pet i pol godina, znatno manje.
Készen állunk🫡 pic.twitter.com/aBheuuXUHB
— Magyar Péter (Ne féljetek) (@magyarpeterMP) May 1, 2026
Foto: Peter Magyar obećao je da će naći način da se jednoj osobi ograniče premijerski mandati na najviše dva
Ustavno pitanje
U razgovoru s političarima, politolozima i analitičarima primjećujemo kako postoji suglasje o tome da je predug ostanak jedne osobe na vlasti potencijalno štetan iz niza razloga, ali i da bi bilo kakvo ograničenje vlasti bilo zadiranje u temelje hrvatske demokracije i zahtijevalo bi korjenite ustavne reforme. Naime, predsjednika na izborima biramo osobno, no premijera ne. Građani na parlamentarnim izborima izaberu svoje zastupnike u Hrvatski sabor, a onda većina njih odluči tko će biti premijer. Ograničenjem premijerskog mandata de facto bi se drastično smanjila moć temeljnog predstavničkog dijela građana u vlasti – Sabora, a Hrvatska ima parlamentarni sustav kao i većina drugih zemalja EU-a.
Je li mađarski model, koji je još samo ideja, uopće ostvariv, što je loše u tome da netko uzastopce vlada dugi niz godina i kako tom pitanju uopće pristupiti kada je riječ o Hrvatskoj, koja nema “problem” samo s premijerskom dugovječnošću nego i s kontinuitetom vladanja jedne stranke, HDZ-a? Naime, HDZ od osamostaljenja Hrvatske do danas samo osam godina nije bio na vlasti, uz različite premijere. Prvog desetljeća samostalnosti sustav je bio polupredsjednički, s mnogo većim ovlastima predsjednika Franje Tuđmana, pa se o tome tada nije razmišljalo, kaže tadašnja Tuđmanova suradnica i kasnije ministrica pravosuđa u Sanaderovu timu, odvjetnica Vesna Škare Ožbolt.
“U vrijeme stvaranja sustava on nije ni funkcionirao tako da je premijer imao prepoznatljivost i značaj kao danas, građani su percipirali da predsjednik upravlja državom, kasnije se to promijenilo, no do Plenkovića nismo imali ovako dugovječnih premijera. Općenito, upitno je koliko osoba nakon toliko vremena na vlasti ima žara, ideja i sposobnosti obavljati taj posao kao u početku. No to je prije svega ustavno pitanje, jer Ustav propisuje da premijera bira većina zastupnika koje su građani izabrali u parlament. Naravno da dugogodišnja vladavina može imati i negativnih posljedica, to smo u katastrofalnim razmjerima vidjeli na primjeru Milana Bandića u Zagrebu, gdje se dugotrajnim vladanjem stvaraju mogućnosti zloporabe”, kaže ona.
Nedemokratski model
Dok se pitanje premijerskih mandata u nas dosad nikad nije potezalo, jer do Plenkovića nitko nije ovoliko dugo bio na toj dužnosti, problem “lokalnih šerifa”, koji vladaju u sredinama gdje se vlast praktički nije promijenila od devedesetih isticao se u javnom prostoru. Bivši ministar uprave, HDZ-ov Lovro Kuščević, prije devet godina najavio je da bi se zakonom ograničilo kandidiranje i biranje gradonačelnika i načelnika općina na dva mandata. Kako se i očekivalo, to je ostalo samo na najavi, a zastupnik i također bivši ministar uprave, SDP-ov Arsen Bauk, još je tada rekao kako “to neće proći”. On i ne vidi potrebu da se u Hrvatskoj pojedincu ograniči broj mandata na čelu Vlade.
“Najprije, to bi bilo u suprotnosti s Ustavom, prema kojem svatko ima pravo birati i biti biran. Ako bi se i pronašao takav model, to bi zahtijevalo dvotrećinsku većinu u Saboru radi izmjene Ustava, a mi se trenutačno ne možemo dogovoriti ni o sucima Ustavnog suda. Pitanje je i koliko bi takav sustav uopće bio učinkovit. Dovoljno je pogledati primjer Milorada Dodika u Republici Srpskoj. Kad nije premijer, onda je predsjednik, a treći put član Predsjedništva BiH. Sada kada nije ništa od toga, i dalje je predsjednik stranke i zapravo drži sve poluge vlasti. Zato ne mislim da bi bilo kakvo ograničenje toga tipa bilo dobro i održivo. Demokracija mora funkcionirati bez takvih ograničenja. Tu su ključni mehanizmi kontrole vlasti koji će spriječiti da se dogodi ono što se dogodilo u Mađarskoj”, kaže Bauk. Dodaje kako nema ništa protiv toga da se Plenković kandidira koliko god puta želi. Ministar uprave u Milanovićevoj vladi poznat je kao veliki ljubitelj sporta, pa kaže da i u ovom slučaju preferira sportska pravila.
“Ljepše će biti pobijediti ga fer u sportskoj utakmici nego mu nekim sitnim igrama onemogućiti da se ponovno kandidira. Stvarna moć samo je u rukama građana koji svojim glasom odlučuju koga žele na tome mjestu”, kaže Arsen Bauk. Problem je što kandidat oporbe ne ulazi u izbornu utakmicu s istim adutima u rukavu kao i aktualni premijer, koji je nadmoćan u nastupu s pozicije vlasti, ali i bolje razumije sustav od nekoga tko njime tek želi vladati. Na primjeru prvog mandata Tomislava Tomaševića u Zagrebu bilo je vrlo vidljivo koliko je teško ovladati sustavom koji je Bandić, kroz višegodišnju apsolutnu vlast, kreirao po svojoj zamisli.
Tri su previše
“Ta tema nije nova, pogotovo na lokalnoj razini. Postoje ljudi koji već u svojoj prvoj kampanji jasno kažu da im je namjera ostati dva mandata i to je to. No vlast ih promijeni pa se kandidiraju i treći ili četvrti put. Hrvatska je ograničila samo mandate predsjednika države. Da nije tako, Zoran Milanović sasvim bi se sigurno opet kandidirao na idućim izborima, ovako nema druge nego prepustiti mjesto nasljedniku. Kod premijera je to malo drugačije”, kaže politički analitičar i komunikacijski stručnjak Jerko Trogrlić. Po njegovu mišljenju, jedan mandat prekratko je razdoblje i na lokalnoj razini, a kamoli na nacionalnoj, za provođenje zacrtane politike.
“Prvi je mandat uvijek obilježen raščišćavanjem stvari, promjenama, uklanjanjem grešaka prethodne vlasti i slično. Drugi je mandat taj koji bi trebao biti plodonosan. Sve iznad toga može postati previše. Za početak, ne razumijem osobe koje mogu toliki dio svog života posvetiti poslu u kojem nemaš prostora za obitelj i privatni život, konstantno si pod povećalom javnosti, naravno da se javlja i zamor, a uvijek postoje i mogućnosti zloporabe te moći, što se vidjelo na primjeru Mađarske”, kaže Trogrlić, ističući da je Hrvatska poznata kao sredina koja na lokalnoj razini nerado mijenja vlast, čak i u većim gradovima. Najbolji je primjer, kaže, Rijeka, gdje je ista vlast bila praktički od osamostaljenja pa do nedavnih lokalnih izbora, tri mandata Šibenikom je vladao gradonačelnik Burić, Zagrebom doživotno Bandić, a u toj priči odskače samo Split. “Ondje je pravilo da ćeš, ako postaneš gradonačelnik, za četiri godine ići s te pozicije, nitko nije uspio izboriti drugi mandat”, kaže Trogrlić.
Kaže da se jedan problem s lokalne precrtava na nacionalnu razinu, ili obratno, a to je da su vladajući političari vrlo neskloni stvaranju svojih nasljednika. Upravo suprotno, umjesto da se kroz stranku profiliraju kadrovi koji će jednog dana zamijeniti aktualnog lidera, stranački lideri poput Plenkovića rade na tome da odstrane svakoga tko imalo odskače, u strahu da ga ne zamijeni. To u javnosti stvara dojam “nezamjenjivih“, ali i apatije, jer imaju osjećaj da nemaju za koga drugoga glasati. “Na svakim izborima preklapaju se samo dvije međusobno suprotne emocije – želja za promjenom i strah od promjene”, zaključuje Trogrlić.
Zastupnici odlučuju
Da moć imaju samo građani, smatra i bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor. “S obzirom na to da je to pitanje definirano Ustavom, bilo kakvo ograničavanje premijerskog mandata bilo bi moguće isključivo uz odgovarajuće ustavne odredbe. Sustav je jasan i premijera ne biraju građani izravno, nego zastupnici koje su građani izabrali. Uvijek postoji mogućnost da nečiji dugotrajni ostanak na vlasti postane loša stvar za građane, to smo imali priliku vidjeti. Mislim da na trenutačnoj političkoj sceni u Hrvatskoj ne postoje akteri koji bi bili zainteresirani za promjene tog tipa”, kaže bivša premijerka. Po njezinu mišljenju, u Mađarskoj se pokazala istinska demokracija, odnosno moć birača da smijene ili postave premijera.
“Preduvjet je za to visoka izlaznost, koju mi u Hrvatskoj tradicionalno nemamo. Ni odaziv na prošlim parlamentarnim izborima nije bio takav kakav je bio u Mađarskoj, gdje je na birališta izašlo 80 posto građana. Tu se onda vidi stvarna volja građana za promjenama. Hrvatski je problem neprincipijelnost u poslijeizbornim koalicijama. Domovinski pokret cijelu je kampanju vodio na svojem protivljenju HDZ-u, da bi onda njihovi zastupnici ušli u koaliciju s HDZ-om i digli ruku za Plenkovićev treći mandat. To sigurno nije htjelo 220.000 birača DP-a”, smatra Jadranka Kosor. Zaključak dajemo struci, politologu i profesoru dubrovačkog sveučilišta, prof. dr. sc. Peri Maldiniju, koji kaže da institucionalni diskurs o ograničenju mandata u Hrvatskoj jasno razgraničava ulogu predsjednika Republike od uloge predsjednika Vlade, polazeći od različitih izvora njihova legitimiteta i mehanizama odgovornosti.
“Dok je mandat predsjednika Republike Ustavom ograničen na najviše dva uzastopna razdoblja, pozicija premijera ostaje otvorena za višekratne reizbore, što ima uporište u samoj logici parlamentarnog sustava. Naime, s obzirom na to da se bira neposredno na općim izborima, pri čemu cijela država čini jednu izbornu jedinicu, predsjednik države ima izravan i neovisan demokratski legitimitet. Taj mu status omogućuje visoku razinu samostalnosti i neovisnosti u političkom djelovanju, poglavito u funkciji usklađivanja djelovanja državnih institucija i jamca stabilnosti državne vlasti uz sukreatorsku ulogu u vanjskoj te obrambenoj i sigurnosnoj politici. Ograničenje na dva mandata ovdje djeluje kao ključni ustavni osigurač protiv autokratskih tendencija. Ono sprečava da se izravni legitimitet, akumuliran kroz dugi niz godina, transformira u personaliziranu moć ili kult ličnosti, što bi narušilo sustav diobe vlasti”, objašnjava Maldini. Nužnost takva ograničenja, navodi, naglašena je i složenošću postupka opoziva šefa države, jer zahtjev za dvotrećinskom većinom u Saboru i konačna verifikacija Ustavnog suda čine smjenu predsjednika vrlo teškom, pa je ograničenje broja mandata primarni mehanizam “demokratske higijene” i jamstvo redovite izmjene na vrhu države.
Uskrata povjerenja
“Nasuprot tome”, kaže prof. Maldini, “premijer svoj legitimitet crpi neizravno – povjerenjem predstavničkog tijela. Njegova moć nije fiksna, nego je podložna stalnom testu parlamentarne većine. Uvođenje formalnog ograničenja broja mandata za premijera u parlamentarnom bi sustavu bilo doktrinarno kontradiktorno. Naime, ono bi moglo dovesti do destabilizacije stranačkog sustava i nepotrebnog ograničavanja suvereniteta parlamenta da za šefa izvršne vlasti izabere osoba koja uživa najveće povjerenje. Premijer je, za razliku od predsjednika, pod kontinuiranim nadzorom oporbe i vlastite većine, te mu se povjerenje može uskratiti u bilo kojem trenutku (izglasavanje nepovjerenja)”, kaže dr. Maldini, navodeći kako, za razliku od šefa države, Sabor, kad bi htio, mogao bi premijera mijenjati na svakoj sjednici.
Stoga, dok god premijer, kao lider pobjedničke opcije, artikulira političku volju većine birača predstavljenu kroz saborsku većinu, njegovo zadržavanje na funkciji smatra se potvrdom uspješnosti, a ne uzurpacijom te osiguranjem prava izbora čelnika izvršne vlasti, navodi poznati politolog. “U tom kontekstu, onemogućavanje reizbora uspješnom premijeru predstavljalo bi demokratski deficit i neopravdanu penalizaciju političke učinkovitosti”, kaže.
Treba još samo dodati kako se s gotovo identičnim problemima suočava i Magyar, jer mađarsko ustavno pravo nema većih razlika u odnosu na Hrvatsku. Pitanje je jesu li onda one izjave bile samo rezultat adrenalina nakon pobjede, jesu li bile populističke poruke ili stvarno odražavaju njegove planove. Pozadina ideje je jasna, kažu naši sugovornici, onemogućiti stvaranje sustava koji bi demokraciju pretvorio u neliberalnu autokraciju. Zato, zaključuju, ne treba smetnuti s uma da je Magyar godinama bio u Orbanovu Fideszu i iznutra stvarao sustav koji sada navodno želi srušiti.
