Venecijanski bijenale, jedna od najprestižnijih svjetskih izložbi suvremene umjetnosti, otvorila je svoje najspornije izdanje u posljednje vrijeme, pokvareno geopolitičkim napetostima i prosvjedima bez presedana.
Žiri zadužen za dodjelu prestižnih Zlatnih lavova podnio je ostavke u znak protesta zbog sudjelovanja Izraela i Rusije, a ispred njihovih paviljona održane su i glasne demonstracije.
Odluka porote posebno je ciljala na zemlje koje je pod istragom Međunarodnog kaznenog suda zbog kršenja ljudskih prava. Neki su kritičari, međutim, tvrdili da su i Sjedinjene Države trebale biti uključene.
Britanski umjetnik Anish Kapoor izrazio je rasprostranjeno mišljenje, navodeći “politiku mržnje i rata i sve ono što se već predugo događa”.
Unatoč kontroverzama, ogromna lepeza umjetničkih izraza Biennala nastavlja se u prostorima Giardini i Arsenale.
Posjetitelji imaju zadatak glasati za najbolji nacionalni paviljon među 100 sudionika i najboljeg umjetnika u glavnoj kuriranoj izložbi, “U molu”, a pobjednici će biti objavljeni 22. studenog.
U središtu izložbe je ‘U molu’ Koyo Kouoha, glavna kustoska izložba, koja odmah osvaja visokom skulpturom od crvenog perja ukrašenom vezom od perli.
Ovaj komad nalik kostimu, ukorijenjen u kulturi crnog maskiranja u New Orleansu, signalizira duboki fokus izložbe na perspektive manjina. Kouoh, prva Afrikanka koja je kustosirala glavnu izložbu Bijenala, okupila je 110 umjetnika i skupina kako bi skrenula pozornost na zanemarene, s pet sukustosica koje nastavljaju njezinu viziju nakon njezine smrti prije godinu dana.
Kokustosica Marie Helene Pereira rekla je: “Ona je bila netko tko je razmišljao o stvaranju prostora kako bi svi zasjali i to vidimo na njezinoj izložbi, vidimo to i sami.”
Na drugom mjestu, britanska umjetnica Lubaina Himid, dobitnica Turnerove nagrade, istražuje složenost uspostavljanja novog doma na svojoj izložbi u Britanskom paviljonu, “Predviđanje povijesti: Testiranje prijevoda”.
Njezine slike jarkih nijansi prikazuju parove koji se bore s dilemama s kojima se suočavaju pridošlice.
Himid, rođen u Zanzibaru i dugogodišnji stanovnik Velike Britanije, objasnio je jedan takav članak: “Jedan od njih pokušava odlučiti bismo li ovdje sagradili zgradu koja dokazuje da smo pridonijeli kulturi, a drugi arhitekt govori ‘Ne, ne, ne, ne, ne, ne. Hajdemo izgraditi nešto čemu možemo pobjeći sutra.”
U oštrom kontrastu, Vatikan nudi duhovno utočište unutar Mističnih vrtova reda karmelićanskih bosaca.
Ovdje posjetitelji mogu lutati među vinogradima i gredicama s biljem, slušajući kroz slušalice glazbu opatice iz 12. stoljeća sv. Hildegarde iz Bingena, koju su reinterpretirali suvremeni umjetnici poput Briana Enoa i Patti Smith.
Velečasni Ermanno Barucco, prior karmelićanskog reda, primijetio je: “Glazba nam također pomaže proniknuti u sebe i razumjeti, da upotrijebimo Hildegardin izraz, simfoniju koju je Bog stavio u naše živote.”
Austrijski paviljon pak nudi provokativan komentar o pretjeranom turizmu. Umjetnica performansa Florentina Holzinger prikazuje golu ženu koja glumi pljeskaču na zvonu izvana, dok unutra gola vozačica nastupa na jet skiju unutar spremnika.
Druga instalacija, “Seaworld Venice”, predstavlja golu ženu koja diše kroz nastavak za ronjenje u spremniku ispunjenom filtriranom otpadnom vodom iz obližnjih zahoda, jasno odražavajući transformaciju Venecije u “zabavni park”.
Izraelski paviljon, središnja točka prosvjeda, predstavlja instalaciju umjetnika Belu-Simiona Fainarua rođenog u Rumunjskoj. Voda kaplje iz visećih cijevi u bazen, zaustavljajući se u ciklusima od 42 sekunde, simbolizirajući božansku kreativnu moć u židovskom misticizmu.
Brave s ugraviranim natpisima “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” na hebrejskom i “I ovo će proći” krase paviljon. Fainaru je čvrsto izjavio: “Ja sam protiv bojkota, ja sam za dijalog, a to je politička izjava”, opisujući isključenje Izraela od strane žirija kao oblik diskriminacije.
Naposljetku, Estonski paviljon prikazuje tekući rad Merike Estne na golemoj zidnoj slici unutar sportske dvorane društvenog centra, nekadašnje crkve.
Njezina praksa nanošenja boje tijekom vremena, odražavajući slojevitu povijest prostora, predstavlja često podcijenjen svakodnevni rad žena. Kustosica Natalia Sielewicz to je usporedila sa: “svakodnevnim feminizmom održavanja života, održavanja našeg planeta.”
