Jedan je GG ljetos ispraćen s Poljuda sa simpatijama navijačkog naroda, ali uz konsenzus da je ipak potkapacitiran i ne može ispratiti nabujale Hajdukove apetite, a drugi je GG utrčao na ispražnjenu klupu kako bi dodirom nogometnog modernizma renesansni projekt bijelih podignuo na višu razinu. Jedanaest mjeseci kasnije, s osamnaest bodova zaostatka za Dinamom, legitimno je pitanje unutar hajdučke obitelji: Gennaro Gattuso ili Gonzalo Garcia? Tko je tu zapravo pobjednik, a tko gubitnik?
Računalo se od početka sezone da bi Garcia sezonu mogao završiti iza Dinama jer pobjednički mentalitet u Maksimiru bruse i poliraju već duže od dvadeset godina – jedna trofejno ćelava sezona ne može efektom Ozempica plave trajno uvesti u dijetni režim – no javnost je generalno očekivala više od Urugvajca koji je nogomet učio i usavršavao u Španjolskoj.
Pozitivan pristup, proaktivan nogomet, ‘build up‘ iz peterca, želja za kontrolom i posjedom, gard da se suprostavi hodajućim institucijama u svlačionici poput Marka Livaje kad osjeti da mu njegov narasli ego i prenizak intenzitet na terenu kvare planove. Sve se to tijekom sezone bilježilo u kvalitete Hajdukova trenera, a onda na koncu pogledate tablicu i pred sobom ugledate stratega koji je rezultatski tako dramatično podbacio da zaslužuje cipelu. Neće je dobiti samo zato jer se zaštitio klauzulom o visokoj otpremnini, a Hajduk preživljava na kruhu i vodi.
Garcia je ove sezone poražen u tri od četiri velika hrvatska derbija, a u onim preostalim utakmicama visokog naboja poput Jadranskog derbija sebi je ostavio prostora da se počasti porcijom u vidu od pet komada. Moglo bi se reći da se od snova o tituli rastao baš u dvobojima s najvećim konkurentima. Mečevi s Dinamom i Rijekom došli su bijelima kao ‘reality check‘, prilika za spuštanje na zemlju uz uzdah – mi očito ne pripadamo vrhu SHNL-a.
Nakon subotnjeg maksimirskog poraza Garcia je nedorečenu predstavu bijelih tumačio upravo u tom ključu, “oni su objektivno jači od nas”, a takve defetističke ispričnice u startu navlače bijes navijača. Od trenera koji u rosteru čuva nekolicinu klasnih igrača poput Livaje, Rebića i Almene, pa onda još i mladu vratarsku zvijezdu Josipa Silića te etablirane prvoligaške nogometaše poput Rokasa Pukštasa ili Nike Sigura očekujete nešto više od onog alanfordovskog nalaza autopsije: operacija uspjela, pacijent mrtav.
Na ulazu u posljednje krugove sezone dojam je da se Garcia prilično pogubio, kako u strateškom planiranju, tako i u taktičkoj pripremi utakmica. Odjednom je s mape nestao Šimun Hrgović kao jedan od stabilnijih igrača ove sezone (33 nastupa u tri natjecanja) da bi iz zapećka izronio zaboravljerni Dario Melnjak, koji je prespavao oba Dinamova pogotka.
Dugo je Garcia ustrajavao na Hugu Guilamonu, samo prosječnoj ‘šestici‘ koja u igri zazire od najmanjeg rizika, pa se na koncu vratio kreativnijerm Pajazitiju, a vrhunac u tom smilsu svakako je priča o zamrzavanju i odmrzavanju Livaje. Previše nesigurnosti i lutanja na koncu je Garciji osiguralo barem jednu titulu. Onu tragičara sezone…
