Smije li ratni brod članice NATO saveza uploviti u hrvatsku luku ili je za to potrebna ratifikacija Sabora? “Bez odluke Hrvatskog sabora ne bih puštao u Hrvatsku strane ratne brodove, posebno ne one koji dolaze iz područja operacija i aktivnih vojnih djelovanja”, rekao je predsjednik Zoran Milanović komentirajući ulazak američkog ratnog broda u dubrovački akvatorij. “To su brodovi koji dolaze iz ratnih operacija koje nije odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a, operacija s kojima Hrvatska nema ništa. I dolaze tri dana nakon što je američki ministar rekao da smo mi na dometu iranskih raketa.” Tu priču o “dometu raketa” već smo slušali kada je Rusija napala Ukrajinu. Tada je Milanović govorio kako je Rusija velika i opasna država kojoj se ne smijemo i ne želimo zamjerati.
Riječ je o politici zastrašivanja javnosti, a ne o nekom tobožnjem suverenizmu. Takva retorika koja naglašava moć neprijatelja (poput nuklearnog arsenala Rusije) kod dijela ljudi stvorila je osjećaj da netko napokon govori “istinu koju nitko drugi ne želi reći” i “štiti nacionalni interes”. No istina je da je to tek politika sijanja straha radi manipuliranja javnim mišljenjem, politika kojom se građane pokušava staviti pred svršen čin, kako bi ih se prisililo na pasivnost, poslušnost ili prihvaćanje ishoda nasilnog čina “jer mi tu ionako ne možemo ništa”, a ako i možemo, preopasno je. Takva retorika koja izaziva strah obično se koristi za prekidanje bilo kakvog kritičkog razmišljanja. On zapravo želi da Hrvati prihvate logiku sile, a one koji ne žele prikazuje se kao “poslušnike stranaca” kako bi ih se neutraliziralo po modelu poznatom iz svakog autoritarnog režima.
Milanović kaže da je njegov jedini interes sigurnost Hrvatske i izbjegavanje nepotrebnih sukoba, ali to ne čini kada ide u sukob sa SAD-om, kad napada Francusku zbog prodaje Rafalea ili kad o Židovima izgovara nešto što bi komotno moglo u Mein Kampf ili povelju Hamasa. Što bi bilo da je Milanović bio na čelu države kad je Milošević krenuo u svoj pohod? Bi li rekao da je Zagreb na dometu srpskih MiG-ova, da nas Srbija može zgaziti tenkovima? Isto tako, Milanović od napada SAD-a na Iran često govori o kršenju međunarodnog prava, o tome da tu vojnu akciju nije odobrio UN i da predstavlja kršenje međunarnodnog prava. Zanimljivo, kad je Rusija napala Ukrajinu, međunarodno ga pravo nije ni najmanje zabrinjavalo, dapače, držao je da se trebamo distancirati od napadnute Ukrajine da ne bismo isprovocirali Ruse i Putina. Tada je zauzeo stav kako u međunarodnim odnosima ionako vlada zakon jačega, a ne međunarodno pravo. On i inače inzistira na pravu i zakonu samo onda i onoliko koliko njemu odgovara, a kad mu ne odgovara, onda su suci gamad, a zakone piše HDZ pa njega ne obvezuju.
Tajna Zokijeve popularnosti
Trebamo li se stoga čuditi što ruski i srpski režimski mediji, ovog tjedna to je Kurir, pjevaju hvalospjeve Milanoviću nazivajući ga “glasom razuma” na zapadu i “dobrim čovjekom” te ga predstavljaju kao političara koji se protivi hegemoniji Zapada? Odnosno, kao svoga saveznika. Je li to taj nacionalni interes, da nam predsjednika hvali Vučićev režim, a civilizirani ga svijet zaobilazi u širokom luku? Pa ipak, Milanović je daleko najpopularniji političar u Hrvatskoj, i to već dugi niz godina. Plenković redovito vodi na listi najnegativnijih. Iako je SDP daleko iza HDZ-a po popularnosti, Milanovićev rejting prkosi SDP-ovu. Naoko, riječ je o paradoksu. Plenković je, barem kad se gledaju ekonomski pokazatelji, svjetlosnim godinama ispred Milanovića kao premijer. U čemu je onda kvaka?
Milanovićeva potreba da bude “antiprotivan”, subverzivan, očito mu donosi bodove. On često ističe vojnu moć Irana i Rusije kako bi defetistički ukazao na uzaludnost ili opasnost izravnog upletanja zapadnih saveznika. Time zapravo sugerira da je sukob s takvim silama unaprijed izgubljen. On redovito osuđuje akcije SAD-a i saveznika, poput intervencije u Iranu ili potpore Ukrajini, kao kršenje međunarodnog prava koje destabilizira svijet. Njegov je stav da Hrvatska treba izbjegavati “koalicije voljnih” i gledati isključivo vlastite interese, čime se profilira kao zaštitnik “običnog čovjeka” kojeg želi sačuvati od rata, a ujedno prikazuje Vladu kao “briselske poslušnike”, a sebe kao suverenista. U stvarnosti, on štiti samo svoje interese – i interese Moskve i Teherana. Kad se govori o njima, onda se moć i sila uzimaju kao činjenice s kojima se treba nositi bez moraliziranja, “u interesu Hrvatske”, a kad je riječ o SAD-u ili zapadnim državama, e, onda su u prvome planu moral i međunarodno pravo. I Trump zna koristiti silu, pa i protiv neposlušhih saveznika, ne možda vojnu, ali svakako političku i ekonomsku, zar ne?
No ono što najviše doprinosi Milanovićevoj popularnosti koja je nevjerojatna za nekoga tko je tako dugo u politici nije tek glumatanje suverenizma iza kojeg se skriva pristajanje uz siledžijske režime u Iranu i Rusiji pod krinkom nepristajanja uz siledžiju u SAD-u. Milanović je popularan među ljevicom koja inače mrzi Zapad i halal-desnicom zato što je bezobrazan, neodgojen, umišljen, emocionalno nezreo, narcisoidan i arogantan. A to vrlo dobro kotira kod većine birača u Hrvatskoj. Mnogi u Hrvatskoj misle da je zapravo moćan, da je krkanluk zapravo ponos i samopoštovanje, da su sirovost i bezobrazluk recepti za uspjeh, i oduševljeni su njime jer je “on njima rek’o, neka je”. Zanimljivo je da ga podržavaju svi oni koji isti takav krkanluk predbacuju Trumpu. Koji svakako nije najprofinjeniji i najhumaniji među svjetskim liderima, u biti je sirovina kao i Milanović, ali je barem puno iskreniji i uspješniji od njega.
Ratifikacija uplovljavanja
Vratimo se situaciji s brodom. Milanović je ustvrdio: “Ulazi nam par tisuća vojnika u hrvatsku luku, u unutarnje more. Koja je razlika između toga i situacije iz članka 7. hrvatskog ustava koji kaže da ulazak strane vojske u Hrvatsku mora proći odobrenje Hrvatskog sabora. Imamo potpuno neustavan zakon.” Plenković pak kaže kako to po njegovu tumačenju ne zahtijeva odluku Hrvatskog sabora jer ti ljudi nisu u Hrvatsku došli ni u vojnu misiju ni u vojno djelovanje u našoj zemlji. “Oni su došli ovamo da bi obavili rutinski posjet u jednoj od naših luka, kao što ih obavljaju već godinama svi, uključujući i razdoblje kada je on (Milanović) bio premijer. Što tada nije slao Saboru ovaj zahtjev?”, rekao je.
Prema dosadašnjoj praksi, odobrenje za uplovljavanje ratnih brodova u luke otvorene za međunarodni promet daje Ministarstvo obrane, a ne Sabor. I to je tako bilo i dok je Milanović bio premijer. Milanović pak iznosi ustavnopravno tumačenje koje širi definiciju “djelovanja” na bilo kakav ulazak broda, dok Vlada primjenjuje dosadašnju praksu i postojeće zakonske propise. Drugim riječima, sve je po zakonu koji postoji već desetljećima i koji se poštuje, a je li zakon ustavan ili nije, treba odlučiti jedini koji je za to mjerodavan – Ustavni sud. Što je i Plenković poručio Milanoviću: ako mu je problem taj zakon, neka pokrene ocjenu ustavnosti. Eh, problem je što Milanović smatra da njega, za razliku od ostalih državljana RH, ne obvezuje mišljenje Ustavnog suda. Sjetite se, prošli put kad mu je Ustavni sud poručio da ne može (zlo)upotrebljavati položaj predsjednika Republike za vlastitu političku promidžbu i vođenje predizborne kampanje, nazvao ih je “muljatorima”, “stajskim muhama”, “šačicom političkih postavljenika”, “nepismenim gangsterima”, “istrošenim kuhinjskim elementima”, “političkim priležnicama”, i odrekao im da su ovlašetni raditi ono zbog čega jedino postoje – tumačiti Ustav.
Vidite, ni ja se ne bih osobno složio sa svim odlukama Ustavnog suda, neke su, smatram, politički motivirane. Ali Ustavni sud je jedina institucija u RH koja je ovlaštena ocjenjivati ustavnost zakona i to svi moramo prihvatiti ako ne želimo biti država poput Srbije. Milanović si daje za pravo sam ocjenjivati što je ustavno, a što ne, pritom ignorirajući Ustavni sud. Njegov je izgovor za gaženje institucija pravne države to da su oni “politički postavljeni” (jesu, ali po dogovoru svih vodećih stranaka, kako zakon i nalaže, ne HDZ-a!). Takvo ponašanje Zorana Milanovića, samozvanog tumača Ustava, antidemokratsko je, autoritarno i autokratsko, te time opasno – a Milanović već dulje vrijeme, iako nema nikakve stvarne ovlasti, pokazuje autokratske tendencije. Sebe je proglasio vrhovnim zapovjednikom vojske iako je, dok je bio premijer, tvrdio da ta zadaća u miru pripada njemu, premijeru, ne predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. Tako da, prema Milanoviću, vojskom upravlja premijer ako je to on, a ako je on predsjednik, onda predsjednik. A o tome što je ustavno, a što ne, odlučuje on, a ne neki tamo Ustavni sud.
Plenković mu je kriv za sve
Milanović je Plenkoviću održao i lekciju o inflaciji. “Hrvatska ne izvozi ništa u odnosu na ono što uvozi i Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane. Prema zadnjim podacima koje sam gledao, ni u jednoj kategoriji ne proizvodimo dovoljno hrane za potrebe domaće potrošnje. Zato je inflacija druga ili treća najviša u Europi.” Istina je da Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane, ali teško je to povezati s inflacijom ako se zna da je domaća proizvodnja hrane opala upravo zato što je uvozna hrana u pravilu povoljnija za potrošače. Promašene agrarne politike zbog kojih je domaća proizvodnja postala velikim dijelom neisplativa idu puno dalje od ove vlade, a dijelom su i izvan utjecaja Hrvatske, no ako mislite da je uvoz hrane kriv za inflaciju, pogledajte cijene domaćih šparoga, jagoda, trešanja ili bilo čega drugog. I usporedite ih s istim tima uvoznima. Uvoz hrane može biti problem iz drugih razloga, no on sam po sebi ne generira inflaciju. U Jugoslaviji, u kojoj smo navodno proizvodili gotovo svu hranu koju smo trošili i nismo uvozili gotovo ništa, ne zato što nam ničega nije nedostajalo nego zato što nije bilo deviza za uvoz stvari poput kakaa za čokoladu i banana, postotak inflacije mjerio se u tisućama.
Milanović sada kritizira, no dok je bio premijer, poljoprivredna je proizvodnja dramatično padala, naročito jaja, mlijeka i mesa. On je sada u poziciji da može soliti pamet drugima, ali kad je trebalo djelovati, nije na tom području učinio ništa. Visoke cijene hrane očito ne zabrinjavaju previše Pantovčak: Milanovićev ured za ovu je godinu planirao nabavu hrane u vrijednosti od 60.000 eura, od toga 12.000 eura samo za buteljiranu vodu (!) i 15.000 za svježu ribu. Ako vam se to čini puno, isto toliko misle potrošiti na ukrasno rezano cvijeće. Elegancija i stil, još kad bi itko od stranih državnika pohodio Pantovčak pa da to dobije neki smisao. No, da, istina je, inflacija je bila puno niža u mandatu Zorana Milanovića, gotovo da je nije ni bilo. Oko 0,5 posto godišnje. Nije bilo ni gospodarskog rasta, isto tako. Njegov mandat obilježila je dugotrajna gospodarska kriza, stagnacija i recesija, ali inflacija je, eto, bila niska. BDP je padao ili stagnirao veći dio njegova mandata (2011. – 2014.), dok je tek 2015. godine zabilježen blagi rast od 2,4 posto. Plaće isto tako nisu rasle u njegovu mandatu. Bile su oko polovice današnjih. Stopa nezaposlenosti kretala se oko 15 posto, a kamate na kredite više od 6 posto. Usporedive države kao što Slovenija, Slovačka, Češka, Srbija, Bugarska, Mađarska i druge su izlazile iz krize godinama prije. Kad već nisu rasle plaće i BDP, rastao je javni dug, i to dramatično, za 72 milijarde kuna, više nego u i u jednom drugom četverogodišnjem razdoblju. Ako treba izabrati jedan ekonomski potez koji je obilježio tu vladu, bile bi to predstečajne nagodbe, što je uništilo dobar dio malih poduzetnika.
Dugoročni podaci pokazuju da je vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje od 2008. do 2018. godine pala s 22,5 milijardi na 16 milijardi kuna. Značajan dio tog pada dogodio se upravo u mandatu Zorana Milanovića, najviše oko 2013. godine, kada je pad bio otprilike 3,5 milijardi kuna. Tako da je Milanović zadnja osoba koja ima pravo kritizirati bilo koga zbog smanjenja poljoprivredne proizvodnje i uvoza, koji je planuo upravo u njegovu mandatu, zbog ulaska u EU. Kritičari su u to vrijeme upozoravali na “razaranje hrvatskog sela” i gašenje privatnih tvrtki. Primjerice, tijekom Milanovićeva mandata uništeno je ukupno oko 200.000 radnih mjesta u cijelom privatnom sektoru, dobrim dijelom u poljoprivredi. Na kraju, spomenimo i da su od dolaska HDZ-a na vlast plaće u RH porasle sa 758 eura na 1527 u veljači 2026., dakle udvostručile su se. Inflacija je u međuvremenu iznosila oko 35 posto (ovisno o metodologiji računanja, između 30 i 40). Dakle, plaće su ipak rasle tri puta brže od inflacije. Za Milanovića nisu rasle uopće, povećale su se za dvadesetak eura u četiri godine.
Niska razina tehnologije
Neovisno o tome, činjenica je da domaća poljoprivredna proizvodnja opada još od neovisnosti, a naročito od ulaska u EU. Taj pad nije uzrok inflacije, jer da je uvozna hrana skuplja, domaći poljoprivrednici ne bi imali problem isplativosti domaće proizvodnje, ali jest strateški problem. Nisam pobornik logike po kojoj bi Hrvatska trebala biti u svemu samodostatna, to ne mogu biti ni kudikamo veće države, ali je iz strateških razloga dobro imati proizvodnju osnovne hrane koja pokriva domaće potrebe. Doduše, koliko bi sama ta proizvodnja bila održiva u slučaju rata (dovoljno je da ne možete uvesti naftu pa da vam sva poljoprivreda stane), drugo je pitanje, ali ostanimo pri tome da nam je poljoprivredna proizvodnja preniska. Neki uzrok vide u odlascima sa sela, no danas u razvijenim državama tek mali dio ljudi radi u poljoprivredi. U Hrvatskoj su imanja mala, a priče o “ekološkoj poljoprivredi” uglavnom se svode na male OPG-ove koji proizvode malo, a postoje uglavnom zahvaljujući velikim poticajima, bez kojih bi se ugasili u danu.
Problem odlično oslikava romska obitelj Amić iz Like, koja je godinama primala milijune poticaja, usput terorizirajući sumještane i prijeteći načelniku općine smrću. Trenutni sustav u kojem se milijarde eura, uglavom iz EU-a, isplaćuju za puko posjedovanje zemljišta, bez obzira na finalni proizvod, ekonomski je neodrživ i nepravedan. Poticaji se kod nas i dalje doživljavaju kao socijalna mjera, a ne kao mjera koja treba povećati konkurentnost i biti usmjerena samo na najuspješnije, one koji mogu opstati na tržištu i konkurirati cijenom i kvalitetom uvoznoj robi. Treba razdvojiti prave proizvođače od lovaca na potpore. Hrvatska ima stotine tisuća hektara neiskorištenog zemljišta, po navodnjavanju smo na dnu Europe, po prinosima po hektaru također. Cijene otkupa mlijeka, jaja i mesa nerijetko su takve da se seljaku to ne isplati uz postojeću tehnologiju i male, isjeckane farme. Komasacija je nužna, ali ni jedna vlada nema hrabrosti uhvatiti se toga. Rak-rana hrvatske poljoprivrede jest i niska razina tehnologije i edukacije seljaka. Irski i hrvatski seljak na papiru, kad se sve zbroji, po jednoj kravi dobivaju sličan iznos novca, ali razlika je u tome što je u Irskoj poticaj investicija u partnerstvo: država seljaku ne daje novac samo da bi krava bila sita nego da bi seljak kroz programe poput genetskih baza podataka dobio pristup edukaciji koja ga uči kako da s manje hrane proizvede više kvalitetnog mesa.
Hrvatski problem nije u pravilima EU-a, nego u njihovoj provedbi i lupeškom i prevarantskom mentalitetu gdje se potpore, primjerice za krške pašnjake i livade, isplaćuju bez ikakve stvarne obveze o broju grla stoke. Potpore po hektaru ne uvjetujemo proizvodnim rezultatima. Sustav potpora sličan je POS-u, gdje su se krediti dijelili mladim obiteljima bez djece na temelju pretpostavke da će ih oni imati budu li mogli kupiti stan, a ne onima koji stvarno imaju djecu, dakle na temelju pretpostavki, a ne rezultata. Rezultat je da su stanovi postali skuplji za mnoge koji su imali djecu, ali ne i uvjete za POS. Slično je u poljoprivredi, potpore idu onima koji ne proizvode ništa, a do onih kojima trebaju teško dolaze. Hrvatska nema strategiju poljoprivrede, nažalost, samo lijepe želje i glupe priče o tome kako ćemo veleposjednike istjerati, strancima nećemo prodati ni hektar zemlje, a seljak će živjeti od par kravica i nešto kokica. Uz prinos pšenice koji je sramotno nizak u odnosu na, recimo, Nizozemsku. Brzih rješenja tu, nažalost, nema, ali treba reagirati dok još ima ikakvih, da nam se ne dogodi isto što i s demografijom, koju smo ignorirali dok stvari nisu postale posve beznadne.
Sjećanje HRT-a na krivi masakr
Dan sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu državni je spomendan u Republici Hrvatskoj i obilježava se 3. svibnja, u spomen na oko četiristo djece ubijene u Domovinskom ratu. To je ujedno godišnjica bombardiranja Slavonskog Broda, kada je poginulo 16 civila, od toga šestero djece. Ako mislite da je HRT to spomenuo u središnjem dnevniku – nije. Ali su se sjetili obljetnice masakra u Srbiji, kad je mali manijak Kosta Kecmanović pobio osam djevojčica i jednog dječaka, te domara svoje osnovne škole.
Usput su spomenuli još jednu obljetnicu u Srbiji. Onda će netko reći da je problem što nam stranci drže medije. Nije istina. Ni HRT, a ni neki drugi Hrvatskoj izrazito neskloni mediji koje ovom prilikom nećemo imenovati nisu ni u kakvom stranom vlasništvu, nego što u državnom, što u privatnom vlasništvu naših građana. Oni strani još su i dobri kakvi su naši. Obljetnica u Srbiji vrlo je bolna, ali to nije naša obljetnica. Zločin u Brodu još je bolniji i to je naša obljetnica. Slavonski Brod grad je s najviše ubijene djece u Domovinskom ratu, njih 28, a tragedija 3. svibnja 1992. najteži je pojedinačni zločin nad djecom u Hrvatskoj.
Ali nekima je važnije prisjetiti se kako su plakali kad je umro Tito. Ili kad su partizani oslobodili Zagreb koji je već danima bio slobodan i u kojem nikakvih neprijateljskih ni bilo kakvih drugih vojski nije bilo. Općenito, svibanj je mjesec kad se Hrvati prisjećaju koječega, neki Bljeska, neki Broza, neki dana kad su antifašisti oslobodili Zagreb i ostavili pritom brojne tragove antifašizma, plitko zakopane, a neki bombardiranja Zagreba od Martićevih antifašista. Ostaje pitanje zašto je uopće Sabor izglasao taj spomendan ako ga se ni državna dalekovidnica ne sjeti, a i mediji ga sustavno ignoriraju. Zato će se svi uglas sjetiti Aleksandre Zec kad bude ta obljetnica.
Antifašizam naš svagdašnji
Nije Milanović jedini koji ima problema sa samovoljnim tumačenjem Ustava. Tu su i antifašisti, predvođeni Tomaševićem. Na pitanje o tome veličaju li Trnjanski kresovi, “partizanska tradicija” prvi put održana 1978., kao jedna od onih glupavih socrealističkih ideoloških predstava za indoktrinaciju mladeži, Jugoslavensku armiju, s obzirom na to da su na prethodnim izdanjima uočene zastave SFRJ, Tomašević kaže: “Smatram da jugoslavenskoj zastavi nije mjesto na javnim okupljanjima u gradu Zagrebu i od toga se ograđujem”, ali je onda dodao: “Trnjanski kresovi proslava su Dana oslobođenja Zagreba. U Ustavu Republike Hrvatske jasno je navedeno da se temelji i na odlukama ZAVNOH-a, nasuprot NDH, i u tom smislu ne vidim da je sama manifestacija sporna.”
Nije sporna jer živimo u demokraciji i svatko ima pravo slaviti što ga je volja i koga ga volja. Ili bi bar to pravo trebao imati. Ali u Ustavu se nigdje kao temelj RH ne navodi nikakav ZAVNOH. Temelj RH je Domovinski rat, demokratsko društveno uređenje i odbacivanje komunističkog sustava. Sve ostalo su “ishodišne osnove”, dakle nabrajanje u kojem se navode svi oblici hrvatske državnosti od kneževa i kraljeva do danas, pa je tu naravno i ZAVNOH kao preteča današnjeg Sabora koji mu je pravni sljednik.
Antifašizam je po svojoj prirodi antidemokratski, pa stoga nikako ne može biti nikakav temelj ničega demokratskog. Kada bismo prihvatili logiku da je sve što se spominje u nabrajanju ishodišnih osnova RH “temelj Hrvatske”, onda moramo prihvatiti i da su temelji Hrvatske unija s Ugarskom, vladavina Habsburga, ili da je Hrvatska monarhija, i to istovremeno kraljevina i kneževina i dio carstva. No, antifašisti će nastaviti lagati o “antifašističkim” temeljima Hrvatske dok god mi budemo šutjeli i tu laž prihvaćali.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
