Sjećate se da su 7. srpnja u Francuskoj održani izbori koje je Emmanuel Macron teško izgubio, a na kojima je pobijedio četverostranački lijevičarsko-zeleni savez “Novi narodni front”? Pa, od toga je prošlo 49 dana, a Macron i njegova vlada još uvijek vode državu, ignorirajući rezultate izbora. Ovo je, teško je poreći, situacija bez presedana u povijesti “Pete republike”, od njenog osnutka 4. listopada 1958. godine.
U normalnim okolnostima, prema pravilima presedana, Macron je trebao imenovati premijera iz Novog narodnog fronta, pobjednika izbora. Isprva je Macron tvrdio da nije zgodno mijenjati vladu neposredno prije Olimpijskih igara i zalagao se za “olimpijsko primirje” (što je pomalo bizarno jer je on taj koji je odlučio održati izbore neposredno prije Olimpijskih igara). U svakom slučaju, prošlo jeskoro dva tjedna od završetka Olimpijskih igara, a situacija je još uvijek ista. Stoga, Francuzi se počinju pitati: “Što se, kvragu, događa?”
Čitava stvar je još nedokučivija s obzirom na to da Nova narodna fronta ima spremnu premijerku u Lucie Castets, višoj javnoj službenici. Međutim, sada je izlika Macronovog tabora da odbijaju vladu s bilo kim iz LFI-a, glavne stranke na ljevici i stoga vodeće stranke u pobjedničkoj koaliciji Nova narodna fronta. Pritom, važno je naglasiti kako Lucie Castets nije iz LFI-ja, ali bi, očekivano, neki ministri mogli to biti.
Macron prisiljen na potez
Macron je demonizirao LFI na vrlo sličan način na koji je Jeremy Corbyn svojevremeno demoniziran u Ujedinjenom Kraljevstvu, uz optužbe za antisemitizam zbog njihove podrške Gazi. Osim što za razliku od Corbyna, LFI nikako da poklekne (op.a. slogan im je “Francuska koja nije poklekla”) i odbijaju takve optužbe.
U svakom slučaju, u subotu je vođa LFI-a, prekaljeni lisac Jean-Luc Mélenchon, Macronu postavio otvoreno pitanje: “Recimo da smo se obvezali da u vladi nema članova LFI-ja, biste li nominirali Lucie Castets za premijerku?; što je, u stvari, prilično hazarderski potez koji, doduše, prisiljava Macrona na otkrivanje karata. Ako kaže “ne” to bi pokazalo da je njegovo odbijanje da ima LFI u vladi samo izgovor za negiranje izbornih rezultata. Olivier Faure, koji vodi Socijalističku stranku (drugu veliku političku snagu u Novoj narodnoj fronti) je podupro Mélenchona i rekao da “izgovor prisutnosti ministara LFI” više ne vrijedi.
Na neki način, vlada Novog narodnog fronta bez LFI-ja bi sama po sebi bila negiranje demokracije jer je većina glasača glasala za njih – jer je LFI bio dio koalicije. Ali ovaj Mélenchonov čin se svakako može staviti pod rubriku političke hrabrosti i koji gura Macron da se suoči sa svojim proturječnostima.
Sinoć su već pristigli odgovori nekih Macronovih pomoćnika, poput Benjamina Haddada (bivšeg glasnogovornika Macronove stranke u francuskom parlamentu) koji doslovno kaže da je vlada Novog narodnog fronta neprihvatljiva u svakom slučaju, jer bi bila – pazite sad – loša za Francusku. Preostaje se zapitati: odlučuje li o tome Macronova svita ili narod Francuske?
Svakako, valja sačekati što će Macron na kraju učiniti, no već je i u ovom trenutku postalo prilično očito da je ona dobro poznata francuska demokracija počela – dobro blijedjeti.
Francuska: Ljevica i centristi natežu se oko sastavljanja vlade
