Jednom davno, prije 43 godine, Dinamo se otrgnuo navici da na Kantridu putuje kao na stratište i pod stijenama riječkog stadiona iščupao je 3-1 pobjedu u polufinalu Kupa maršala Tita. U finalu su plavi pobijedili Sarajevo, a na sljedeći važan kup okršaj s Rijekom pričekali su jedanaest godina. U novoj političkoj stvarnosti Dinamo i Rijeka prerasli su u vruće suparnike: za Rabuzinovo sunce mačevali su se u čak pet finala, a mali je kuriozitet da je Rijeka iz ovih nadmetanja s papirnatim favoritom izašla s pozitivnim 3-2 omjerom. U nastavku donosimo kratki pregled svih finala plavih i bijelih.
1) Croatia vs Rijeka 2-0, 0-1 (1994.)
Dr. Franjo Tuđman polako je hvatao maksimirske konce i iz svečane lože gledao svoju omiljenu momčad, a Boysi s juga grmili u Dinamovu slavu, kada su se dvije momčadi prvi put susrele u finalu Hrvatskog kupa. U prvom, zagrebačkom meču domaćin je lako golovima Dževada Turkovića i Igora Cvitanovića osigurao značajan rezulatski kapital, ali uzvrat je bio daleko od formalnosti jer Armada se pobrinula za nikad urnebesniju dobrodošlicu. Nekadašnji dinamovac, pokojni Dubravko Pavličić postigao je jedini gol za riječku 1-0 pobjedu, a kao zanimljivost je ostalo zapisano da je zagrebački meč vodio riječki sudac Veljko Matković, dok je na Kantridi sudio zagrebački arbitar Darko Cvitković.
2. Rijeka vs Dinamo 1-0, 2-0 (2014.)
Prvi trofej Matjaža Keka na riječkoj klupi stigao je u trenutku dok je Zdravko Mamić već bio zacementirao vlast u hrvatskom nogometu i usput ispraznio tribine Maksimira. Bez gotovo tri tisuće gostujućih navijača stadion bi u prvoj utakmici ostao gotovo prazan, a takav ambijent Riječani su iskoristili da pogotkom Ivana Tomečaka na Kvarner ponesu pobjedu. U uzvratnom dvoboju Riječani su izolirali Soudanija i Duju Čopa prije nego što su na krilima strijelaca Mateja Mitrovića i Zorana Kvržića odletjeli u 2-0 pobjedu.
3. Rijeka vs Dinamo 3-1 (2017.)
Neke buduće uzdanice Rijeke poput Amera Gojaka i Domagoja Pavičića istrčale su tog dana u plavom dresu, a budući Dinamovi senatori poput Josipa Mišića, Stefana Ristovskog i Marija Gavranovića gradili su riječku cestu prema kup trofeju i dvostrukoj kruni te sezone. Da, i jedan danas svjetski superstar upisao se u strijelce, ali pogodak Danija Olma samo je nakratko vratio plave u igru.
U zagrijavanju za ovaj meč Dinamo je uvjeljivom ali pirovom pobjedom protiv Rijeke (5-2) zaključio HNL sezonu na drugom mjestu. Pokazalo se da tadašnjem treneru Ivajlu Petevu niti 86 osvojenih bodova nije bilo dovoljno za titulu, pa je Bugarin s velikim motivom pripremao strategiju za varaždinski finale, ali tamo je Kek namjestio pametnu taktiku i nakon 1-1 na poluvremenu u prvom ozbiljnijem naletu Gavranović je vratio Riječane u rezultatski plus. Do kraja dvoboja stoper Dario Župarić je trećim golom stavio točku na i. Situacija s pretrčavanjima nogometaša iz jednog tabora u drugi u izvjesnoj mjeri podsjeća na ovu današnju. Gavranović je šest mjeseci nakon ovog finala preselio u Maksimir, a na isti se karijerni iskorak, kako stvari stoje, upravo odlučio Stjepan Radeljić kao nosivi stup riječke obrane.
4. Rijeka vs Dinamo 3-1 (2019.)
Nenad Bjelica se uz pomoć Mislava Oršića, Brune Petkovića i Arijana Ademija počeo efikasno obračunavati s Dinamovim europskim demonima osiguravši klubu prvo kontinentalno prezimljavanje nakon 49 godina hibernacije, ali je na kraju sezone u finalu kupa uspio samo reprizirati Ivajla Peteva. Igralo se Aldo Drosina stadionu, a Damir Mišković je već zaboravio posljednju galeriju trofejnih osvajača i zamijenio ih novim uzdanicama, tako da je ulogu golgetera preuzeo Antonio Čolak. Strijelcu vodećeg gola za Rijeku ruku je ubrzo potom pružio Tibor Halilović pa su bijeli na odmor otišli s komfornih 2-0 u džepu. Oršić je začinio utakmicu i pobrinuo se za neizvjesnu završnicu u kojoj su plavi kapitulirali nakon trećeg riječkog gola (strijelac je bio povratnik u momčad Kvržić) za prvi trenerski trofej Igora Bišćana u Hrvatskoj.
5. Dinamo vs Rijeka 0-0, 3-1 (2024.)
Friško nakon prvih demokratskih izbora Dinamo je živio svoje metaforičko, a onda i trofejno proljeće. Sergej Jakirović pretrčao je usred sezone u šokantnom transferu s Rujevice u Maksimir, a na ispražnjenu riječku klupu sjeo je Željko Sopić. Dinamo je osvojio dvostruku krunu, ali dok je u SHNL-u bezbrižno prošao kroz ciljnu ravninu sa osam bodova prednosti ispred Rijeke, u finalu Hrvatskog kupa – koje se nekom akrobacijom vladajućih opet trebalo igrati u dvije utakmice – bilo je napeto. Barem nakon prvih 90 minuta u Maksimiru, gdje su Riječani pružili žestok otpor i nedirnutom sačuvali mrežu Martina Zlomislića. Umjesto šampanjca i konfeta u uzvratu je Sopićeva momčad ipak svjedočila brzom pražnjenju tribina i veselici Dinamove momčadi. Već do poluvemena su Petar Sučić i Martin Baturina golovima gurnuli Riječane u depresiju, a pobjedu u nastavku pogotkom ovjerio Marko Bulat. Utješni gol za Rijeku postigao je Toni Fruk u sudačkoj nadoknadi.
