Nakon nešto više od mjesec dana rata, Sjedinjene Države i Iran su se početkom travnja, uz posredovanje Pakistana, dogovorile o dvotjednom primirju tijekom kojeg bi se trebalo pronaći diplomatsko i političko rješenje za trajno zaustavljanje sukoba.
Kao što znamo, do diplomatskog pomaka u potonjem smjeru nije došlo, što je prijetilo obnovom međusobnih napada nakon isteka navedenog roka.
Međutim, kako nastavak rata očito nije odgovarao niti jednoj niti drugoj stani – svakoj zbog svojih razloga (Iranu zbog pretrpljenih golemih razaranja i žrtava, a SAD-u zbog neočekivanog iranskog asimetričnog odgovora u regiji i jačanja američkih unutarnjih političkih prijepora i negativnog utjecaja rata na gospodarsko stanje u zemlji, prije svega kroz povećanje cijena goriva) – došlo je do svojevrsnog prešutnog dogovora da se neprijateljstva ipak ne nastave, ali prijetnje obnovom rata pritom nigdje nisu iščezle.
Bilo je tu, naravno, i pregršt različitih političkih izjava tipa onih Trumpovih pobjedonosnih, da je SAD već pobijedio samo Iran to još ne želi shvatiti“, do ratobornih tipa „vratit ćemo Iran u kameno doba“, preko odbijenica europskih saveznika iz NATO-a da se priključe Trumpovom pozivu za deblokadu Hormuškog tjesnaca, do Trumpovog pokretanja pa odustajanja svega nepuna dva dana kasnije od „Projekta sloboda“ usmjerenog na američki vojni eskort tankera u vlasništvu „nevinih zemalja“ blokiranih u Perzijskom zaljevu – i štošta drugo.
Američki kongresmen tvrdi da su izgubili 39 letjelica protiv Irana
Ni rat ni mir
Zbog svega navedenog SAD i Iran sada se nalaze u svojevrsnoj pat poziciji, u prostoru ni rata ni mira: ratnih operacija nema, ali su incidenti itekako prisutni (od napada na tankere, preko američkih udara po iranskim lukama i iranskih po izvoznom terminalu Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Drugim riječima, njihove su vojske stavljene „u ler“, ali u napetoj političkoj atmosferi – prepunoj međusobnog prepucavanja i prijetnji što onu drugu stranu očekuje u slučaju kršenja primirja ili ne prihvaćanja uvjeta za završetak rata kako nekoj od njih odgovara – samo se čeka novi znak za da se vojske ponovo „ubace u brzinu“ i da sve krene ispočetka.
Ali da se problem vojno mogao riješiti, to bi se sigurno učinilo već ranije, i ne bi bilo potrebe za primirjem.
Ali kako god bilo, iz Washingtona ponovo jača ratnička retorika, o čemu svjedoči i slijedeća vijest stigla upravo pred Trumpov odlazak u Kinu gdje će do 16. svibnja o svemu potanko razgovarati s kineskim vođom Xi Jinpingom. Između ostalog (ako ne i prije svega) o završetku rata s Iranom koji bi mogao značajno utjecati na perspektivu trgovinskog sporazuma između dviju najvećih ekonomija svijeta.
Trump otputovao u Kinu: Što Kina misli o Hormuškom tjesnacu; vraćaju li se kineske investicije u SAD?
Promjena naziva vojne operacije
Pentagon raspravlja o promjeni naziva vojne operacije protiv Irana iz “Epic Fury” u “Operation Sledgehammer” ukoliko se trenutni sporazum o prekidu vatre na kraju raspadne, navodi američki NBC News, pozivajući se na dva američka dužnosnika.
„Američka vojska razmatra formalno preimenovanje rata s Iranom u Operaciju Sledgehammer (Operacija malj) ako se trenutačni prekid vatre raspadne i predsjednik Donald Trump odluči nastaviti velike vojne operacije“, navodi medij.
Ovdje treba podsjetiti kako je američki državni tajnik Marco Rubio nedavno, dan uoči pokretanja „Projekta sloboda“ izjavio kako je vojna operacija „Epic Fury“ definitivno završena, što su svi protumačili i kao konačni kraj rata što je de facto bila i intencija Rubiovih riječi u kontekstu nadmudrivanja s Kongresom o dozvoli za rat nakon isteka 60 dana na koji predsjednik ima pravo samostalno pokretati i voditi rat bez odobrenja Kongresa. Taj je rok naime istekao s 1. svibnja.
Kako navodi američki medij Trumpova administracija proglasila je kraj Operacije Epski bijes nakon što su se SAD i Iran početkom travnja dogovorili o prekidu vatre kako bi nastavili diplomatske pregovore. U to vrijeme, administracija je obavijestila Kongres da su neprijateljstva s Iranom završena. No Pentagon je nastavio opisivati sukob s Iranom kao Operaciju Epski bijes, uključujući i prilikom davanja javnih ažuriranja. Jedan dužnosnik Pentagona rekao je da se Epski bijes nastavlja i da je prekid vatre jednostavno pauzirao glavne borbene operacije.
Glasnogovornik Pentagona uputio je upite Bijeloj kući. Bijela kuća nije odgovorila na zahtjev za komentar.
Sve nove vojne borbene operacije protiv Irana provodile bi se pod novim imenom i operacijom, rekao je dužnosnik Bijele kuće upoznat s raspravama, a s gledišta administracije to bi zapravo ponovno pokrenulo vrijeme s Kongresom. Operacija Malj nije jedini naziv koji se razmatra, prema američkim dužnosnicima.
Rezolucija o ratnim ovlastima iz 1973. zahtijeva da predsjednik obavijesti Kongres u roku od 48 sati od početka borbi; ako ne, trupe se moraju povući u roku od 60 dana ili Kongres mora odobriti vojnu akciju. Ofenzivne borbene operacije misije Epic Fury pauzirane su nakon 40 dana borbi. Trumpova administracija tvrdila je da, s obzirom na pauzu, nije dosegla prag od 60 dana.
SAD i Iran su posljednjih dana razmjenjivali vatru jer je Iran zaustavio prolaz brodova u Hormuškom tjesnacu, a Trump nastavlja blokadu. Trump još uvijek razmatra različite mogućnosti za ponovno otvaranje tjesnaca i prekid zastoja, izražavajući duboku skepsu da će diplomatski pregovori s Iranom uspjeti, rekao je jedan od američkih dužnosnika, dodajući da predsjednik nije naredio američkoj vojsci da ponovno pokrene velike borbene operacije.
Iranski prijedlozi
Iran je Sjedinjenim Državama jučer predstavio pet uvjeta za mogući sporazum o rješavanju sukoba, a javno ih je prezentirala iranska agencija Fars.
- Teheran zahtijeva potpuni prekid američkih i izraelskih napada na teritorij zemlje, kao i isključenje bilo kakvih novih napada tijekom pregovora;
- američko odustajanje od uvođenja novih sankcija i postupno ukidanje postojećih ograničenja, poglavito u bankarskom i naftnom sektoru;
- Iran zahtijeva deblokadu svoje zamrznute imovine u inozemstvu i vraćanje pristupa međunarodnom financijskom sustavu;
- Priznanje iranskog prava na mirnodopski nuklearni program, uključujući obogaćivanje urana, u okviru međunarodnih sporazuma;
- Teheran zahtijeva pravna jamstva da se SAD neće jednostrano povući iz novog sporazuma, kao što se dogodilo nakon odluke Washingtona o povlačenju iz nuklearnog sporazuma 2018. godine.
Međutim, Trump je iranske pregovaračke prijedloge nazvao “potpuno neprihvatljivima”.
„Upravo sam vidio odgovor takozvanih ‘predstavnika’ Irana. Ne sviđa mi se to – to je potpuno neprihvatljivo!“, rekao je američki predsjednik u objavi na Truth Socialu. Prije toga je The Wall Street Journal, pozivajući se na izvore, napisao kako je glavna prepreka u pregovorima dviju strana iranski nuklearni program.
Američka inicijativa predviđa de facto zamrzavanje iranskog nuklearnog programa: odricanje od razvoja nuklearnog oružja, demontažu pojedinih nuklearnih postrojenja i zabranu obogaćivanja urana na 20 godina.
Kao odgovor na američki prijedlog, Iran je najprije predložio prekid neprijateljstava i početak 30-dnevnih pregovora o svom nuklearnom programu. Teheran je također spreman djelomično izvesti svoje zalihe visoko obogaćenog urana u treću zemlju i postupno otvoriti Hormuški tjesnac u zamjenu za ukidanje blokade za iranske brodove i luke, pri čemu treba naglasiti kako je Rusija jučer ponovo izrazila spremnost prihvata iranskog obogaćenog urana. Navodno je riječ oko 460 kilograma, Teheran ga drži na tajnoj lokaciji, a moguće i na više njih kako ne bi bio u opasnosti od zauzimanja provedbom neke američke ili izraelske specijalne vojne operacije.
Dakle, Washington zahtijeva da se unaprijed prihvate obveze Teherana u svezi sudbine nuklearne infrastrukture i obogaćenog urana, dok Iran predlaže da se o tim pitanjima politički pregovara nakon prekida vatre.
Trump kaže da će s kineskim predsjednikom razgovarati o prodaji oružja Tajvanu
Prosudba
Američki predsjednik Donald Trump još je krajem ožujka trebao stići u Kinu kao veliki pobjednik – koji je početkom siječnja najprije „bez ispaljenog metka“ pokorio Venezuelu i zagospodario njenom naftom (za sada „samo“ u smislu da Caracasu određuje kome smije a kome ne izvoziti naftu, a izvozio ju je velikim dijelom u Kinu i Kubu), a potom i slomio polustoljetnu američku „kost u grlu“ – Iran, iz kojeg Kina uvozi velike količine nafte i s kojim ima potpisan 25-godišnji sveobuhvatni sporazum o strateškom partnerstvu.
To je trebalo i konačno „omekšati“ tvrde stavove Pekinga oko zaštite kineskih trgovinskih interesa u pregovorima sa SAD-om koji se već mjesecima vode iza zatvorenih vrata i u kojima Kina ne preže od simetričnih odgovora na Trumpove sankcije i štošta drugo. Čak je otvoreno pokrenula i svoj najjači adut – globalnu kontrolu nad preradom prevažnih rijetkih zemnih elemenata – kroz ograničenje izvoza nekih od njih u SAD (poput volframa), što je ozbiljna prijetnja Pentagonu zbog korištenja nekih od njih za proizvodnju sofisticiranih oružja unutar raketnog programa s obzirom da su se Pentagonove zalihe tih rijetkih metala opasno smanjile.
Kako je rat protiv Irana otišao u krivom smjeru i ušao u „slijepu ulicu“ Trump je najprije odgodio posjet Pekingu krajem ožujka u namjeri popravljanja situacije do novog datuma posjeta i za što je imao de facto mjesec i pol dana na raspolaganju, a onda sukob usmjerio na pregovarački kolosijek.
Međutim, diplomacija preko Pakistana nije odradila posao – ali ne krivnjom Islamabada, već, objektivno, Trumpovim prijedlozima Teheranu ultimativnog karaktera koji u stvari i ne predstavljaju pregovaračku poziciju već de facto zahtjev za kapitulaciju i na što potonji ne želi pristati jer bi to po iranski režim de facto značilo političku smrt, a za državu završetak suvereniteta.
Trumpov pokušaj prijetnje ekonomskim slamanjem Irana kroz blokadu njegovih luka i izvoza nafte je de facto propao jer su za to potrebni mjeseci a možda i godine koliko Trump nema. Naime, pokazalo se kako Iran ima dovoljno pričuva za održavanje stabilnosti opskrbe stanovništva nužnim namirnicama, a osim toga iz Kine i Rusije prima i obilnu humanitarnu pomoć. Osim toga, naftu izvozi željeznicom preko Pakistana do njegovih južnih lučkih terminala. U taj su biznis uključeni i različiti privatni prijevoznici i šverceri s kamionima-cisternama. Naravno, te su količine nafte ukupno gledano puno manje nego one koje se prevoze supertankerima ali ipak pridonose priljevu novca u iransku financijsku riznicu.
Zbog svega toga Trump zadnjih dana – nakon što je propala i posljednja prilika da političkim metodama privede rat kraju na po sebe pobjedonosan način (pokretanjem „Projekta sloboda“ za izvlačenje tankera iz Perzijskog zaljeva što bi de facto značilo i ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca kojeg blokira Iran) – ponovo prijeti pokretanjem velikih napada na Iran.
Kao argument da bi to mogao učiniti služi mu podatak da su američke snage stacionirane oko Irana i dovučene tijekom primirja sada brojnije i jače nego što su bile uoči pokretanja „Epskog bijesa“.
I ta je prijetnja nove obnove rata sada za Trumpa glavni alat kojim će se pokušati poslužiti s ciljem omekšavanja Pekinga. Istodobno Washington nastoji u rat s Iranom uključiti i arapske države iako to one izbjegavaju pod svaku cijenu. Tada bi rat već dobio određenu međunarodnu formu tj. ne bi bio samo američki što je po Washington neugodna pozicija (Izrael se već ranije vješto izvukao prebacivši težište svog vojnog djelovanja na jug Libanona a Iran prepustio SAD-u). Za sada je uvlačenje bogatih arapskih monarhija u rat još uvijek samo više medijski trend nego politička stvarnost, ali ništa ne treba isključivati. Američki su moć i iskustvo u tim stvarima golemi.
Međutim, pitanje je u kolikoj mjeri sve to može, i može li uopće imati utjecaja na Xi Jinpinga – tj. može li ga impresionirati? Naime, Trumpu, koji je ionako zbog rata u velikim problemima kod kuće, novim napadom na Iran prijeti dugotrajno uvlačenje SAD-a u krajnje nepredvidljivi sukob s krajnje odlučnim protivnikom (iza kojeg nedvojbeno stoje i Kina i Rusija makar još uvijek glavninom na političkoj razini). Još je gore to što Iran u slučaju novih američkih napada prijeti „neviđenim vojnim odgovorom“ u regiji (o nekima od njih smo ranije pisali, poput napada na postrojenja za desalinizaciju morske vode što bi bilo prava nacionalna katastrofa za zaljevske monarhije) korištenjem novih oružja koja do sad nije koristio (ima li ih ili nema ne možemo znati, ali i u dosadašnjoj fazi rata Teheran je pokazao kako može bolno uzvratiti zbog čega je, uostalom, rat privremeno i bio zaustavljen).
Uvođenje Bliskog istoka u kaos, uz posljedični kaos na globalnim tržištima koje ionako, sve da rat sada završi teško može izbjeći energetsku krizu – zadnje je što Trump i „ostatak svijeta“ sada žele.
Peking sve ovo itekako dobro zna. Za njega je najvažnije da Iran opstane s vlašću kakva je sada (zadnjih de facto pola stoljeća) i što Kini jamči nastavak uvoza nafte (nakon neugodnog gubitka Venezuele) ali i realizaciju strateških sporazuma i investicija koje s tom zemljom ima.
U tom smislu pretpostavljam kako će Kina definitivno uspjeti primorati Teheran na deblokadu Hormuškog tjesnaca i odustajanje od naplate „brodarina“ kao određeni dar Trumpu. Naime blokada i naplata prolaza kroz Hormuz Iranu je zapravo bio jedini stvarni alat kojim se (s obzirom na svoju potpunu vojnu inferiornost američkoj vojnoj moći) učinkovito mogao suprotstaviti američkom napadu i mobilizirati međunarodnu zajednicu, a nije bila istinska težnja Irana da zauvijek ovlada Hormuzom. Međutim, u tom bi slučaju SAD morao i nešto dati Iranu od onoga što po sebe smatra strateški važnim, tj. barem nešto od gore navedenih pet točaka – ačli tada je opet Trumpu sve ovo skupa vrlo teško predstaviti kao svoju pobjedu. Odnosno, on to može učiniti ali će mu malo tko vjerovati.
Pregovori o tome na relaciji Washington-Teheran-Peking sigurno će se nastaviti daleko iza zatvorenih vrata i nakon Trumpovog posjeta Kini, jer pregovora uvijek mora biti makar ratovi traju i godinama. Tako je bilo i s onim Vijetnamskim (pregovori su se vodili četiri godine dok konačno nije završio), a tako je i s ukrajinskim koji traje već petu godinu.
Tjedna analiza Zorana Metera: Ukrajina gorući problem broj 1; SAD kontrolira rat s Iranom; EU u nokdaunu
Sve ovo u navedenoj prosudbi su činjenice iz kojih se onda izvlače konkretne analize i zaključci u kojem će se smjeru pojedini procesi rata s Iranom kretati.
Ali ono glavno, čime će na kraju sve to (rat) završiti još ne zna nitko. Preveliki su ulozi u igri ali je isto tako i vremena za igru sve manje.
