Velika je Dinamova dominacija, momčadska i individualna, nogomet koji Modri igraju nitko ne može pratiti, to je na kraju sezone osjetila i Rijeka, kao potvrdu rada Marija Kovačevića i njegove ekipe. Hrvatska ponovno ima show jedne momčadi koja je u istoj sezoni stvorena i proslavljena, pregazila sve i na tronu ostala sama te od Rijeke vratila u ruke dvostruku krunu.
Uzeli su utakmicu u svoje ruke od prve sekunde, oblikovali je kako su htjeli i igrali se njome, u prvom dijelu dvaput tresli vratnicu, a nakon što su odbacili posljednje skrupule i napali iz sve snage, kapitulacija Bijelih bila je neizbježna. Sasjekao ih je i vratar Zlomislić koji je ispisao kandidaturu za junaka obranivši šansu Belji, ali onda ga je Stojković razotkrio kao golemog tragičara. Gol koji je primio za 1:0 nije tek slučajna pogreška, nego brutalna kazna za slabost u tehnici branjenja. Iako ga krase i vrline.
Luka Stojković je čovjek za velike i sjajne arene, čim stigne na jedinu pravu našu, makar i malu kakva je osječka, središnja je figura. Riješio je finale s dva gola, zabijao i ranije Osijeku u dva navrata, što će tek raditi kad jednom izađe na prestižne europske stadione. Zlatko Dalić gledao je utakmicu iz lože, o većini kandidata za reprezentaciju imat će u gram jednako mišljenje kao prije ovog ogleda jer nisu ni popravili ni kompromitirali dojam, premda je kod Fruka jasno da nije fit, a Livakovićevo pogrešno dodavanje upravo on nije iskoristio, no izbornik se mogao uvjeriti da Stojkovića nije pogreškom stavio na pretpoziv i na kojeg može računati.
Kovačević je trijumfirao nad Victorom Sanchezom čija igra nije funkcionirala, a teze kako ima recept za Modre razbile su se poput vala o stijenu jer, kao i ranije, i ovaj put najviše je ovisilo o Dinamu. Napetost bi nešto duže potrajala kad bi Devetak umjesto grede pogodio mrežu, ali ova utakmica mogla je završiti jedino kako je okončana. Sanchez se još jednom taktički poigrao, Rijeka je zaigrala bez krila, a u formaciji 4-2-3-1 neočekivano je Dantas osvanuo na desnoj strani, što ju je učinilo jalovom i ofenzivno sterilnom, njezin nogomet bilo je branjenje, ništa drugo nije funkcioniralo, osim povremenih solo dionica Tonija Fruka, koji je također daleko od prave forme. Tek pred kraj, kad je Španjolac ubacio brže igrače, a Dinamo u mislima već slavio, momčad s Kvarnera došla je do daha, ali onda ju je zaustavila Armada pirotehnikom.
Finale je bio sjajan događaj, od stadiona do kulisa, dobar i nogometno, sve što je neutralni promatrač mogao očekivati, a teško, bolno i stresno za Damira Miškovića i njegova trenera kojem će ovih dana izrecitirati presudu. Omča je odavno spremna, a nije učinio ništa da je odbaci. Sad ga jedino šefova milost može spasiti. Zvoni Bobanu ostalo je samo jedno, da zapali kubanku.
