Upravo ovih dana, ustvari već neko vrijeme, radi se na pisanju novog udžbenika iz sportskog prava, pravne grane koja se na zagrebačkom Pravnom fakultetu predaje kao izborni kolegij, a u Splitu je to poslijediplomski studij. Njime će zasigurno biti obuhvaćeni i događaji s početka ove godine, počevši od otkrivanja višegodišnjih financijskih malverzacija u Hrvatskom skijaškom savezu, nakon čega su istrage krenule jedna za drugom i u drugim savezima.
U novom udžbeniku, doduše, neće pisati ništa zbog čega bi trebalo mijenjati postojeće zakone, poput Zakona o sportu, koji reguliraju područje poslovanja sportskih klubova i saveza. Unatoč mišljenju dijela javnosti da su sportski savezi i klubovi financijske “crne rupe” u kojima lako može nestati javni novac, ti su zakoni jasni i dobro napisani, a problem je njihova primjena. Reklo nam je to više uglednih pravnih stručnjaka, profesora i doktora prava te odvjetnika kojima smo se obratili kako bismo rasvijetlili sportsko-pravni aspekt afera koje tresu hrvatski sport.
Recentna zbivanja otkrila su kako su pojedini sportski savezi “bankomati” za pojedince, a pogotovo je zabrinjavajuće što su istrage otkrile da se preko saveza izvlači javni novac, dobiven sponzorstvima državnih tvrtki ili pak državnim dotacijama za sport. Sve to opravdano je razljutilo i rastužilo javnost. Novac koji je trebao ići u razvoj hrvatskih sportskih talenata završio je u privatnim džepovima, i to često na, kako pokazuju sve brojniji slučajevi, gotovo nevjerojatno bahat način – trošenjem ogromnih svota u elitnim restoranima, na primjer.
Pravni aspekt
U slučaju Vedrana Pavleka, donedavnog dugogodišnjeg direktora Hrvatskog skijaškog saveza, svjedočimo pravoj međunarodnoj policijskoj drami, uključujući raspisivanje međunarodne tjeralice, njegov boravak u Istanbulu, bijeg u Dubai, pa uhićenje u Kazahstanu i postupak izručenja… U tom slučaju, ali i u slučajevima kojih ćemo se dotaknuti, ostalo je upečatljivo to što su ključne osobe “prale ruke” od svih sumnjivih poslova.
Predsjednik Hrvatskog skijaškog saveza Miho Glavić rekao je tako da za sumnjive isplate nije znao pa ne može biti odgovoran. Ako je tako, onda u Hrvatskoj djeluje povlaštena kasta ljudi koji javnim novcem putuju svijetom, večeraju u najboljim restoranima s Michelinovim zvjezdicama, odlaze na prestižna sportska natjecanja i prave su, uličnim rječnikom, “face”, no kada zakucaju istražitelji, kažu – nismo mi. Je li uistinu tako? Aktualne slučajeve i njihove detalje naši sugovornici iz razumljivih razloga, pa i zakonskih ograničenja, nisu mogli komentirati, no daju dobar uvid u to jesu li točne izjave poput one spomenute Mihe Glavića, sličnih izjava predsjednika HOO-a Zlatka Mateše i većine predsjednika prozvanih saveza, mogu li se ključni akteri iz ovih afera izvući neokrznuti te tko u nas uopće ima koje ovlasti kada je riječ o sportu.
Doc. dr. sc. Petar Ceronja, jedan od nositelja kolegija sportskog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, autor je više znanstvenih radova i publikacija iz tog područja. On nam je objasnio pravni aspekt funkcioniranja sportskih klubova, saveza te Hrvatskog olimpijskog odbora, koji je jedna od pet krovnih sportskih organizacija u Hrvatskoj. Uz HOO, državne dotacije idu i Hrvatskom paraolimpijskom odboru, Savezu gluhih za gluhe sportaše te savezima školskih sportova i onih u akademskoj zajednici.
Unutarnji ustroj
Dosad se u ovoj priči uglavnom javljaju savezi povezani s HOO-om pa smo se tom razinom u razgovorima sa stručnjacima najviše i bavili. Iako su oni, kada su olimpijski sportovi posrijedi, dužni i nadležni kontrolirati tok novca koji se dodjeljuje savezima, pravno oni imaju jednak status kao i sportski savezi ili klubovi. Službeno su – udruge građana. To ne znači da se na udruge ne odnose strogi propisi, barem na papiru.
“Prema Zakonu o sportu, sportski je savez udruga u koju se udružuju najmanje tri sportska kluba koja obavljaju sportske djelatnosti u istom sportu, a radi ostvarivanja zajedničkih interesa u tom sportu. Na osnivanje, pravni položaj, registraciju, prestanak postojanja, ustrojstvo i način poslovanja te ustroj i nadležnost tijela upravljanja pravne osobe u sustavu sporta osnovane kao udruga primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje djelovanje udruga. Drugim riječima, za unutarnji ustroj i način rada saveza temeljni je propis od kojeg treba poći Zakon o udrugama, jer je sportski savez udruga. To je temeljni i opći propis kojim su uređene sve udruge u Hrvatskoj te pitanja ustroja i načina poslovanja uređuje vrlo načelno, što je i u redu, jer je svaka udruga zapravo oblik dobrovoljnog udruživanja triju ili više osoba za promicanje najrazličitijih interesa”, objašnjava dr. Ceronja.
Izričito je propisano kako je skupština, ili tijelo koje je u statutu drugačijeg naziva, ali s istim ovlastima, najviše tijelo udruge. Statutom udruge, osim skupštine, mogu se ustanoviti pravna (izvršna), nadzorna i druga tijela udruge, a udruga imenuje jednu ili više fizičkih osoba za zastupanje. Iz navedenog se može zaključiti, kaže dr. Ceronja, da je zakonodavac za udruge predvidio hijerarhijski odnos tijela (organa) društva, pri čemu je skupština jedino tijelo izričito predviđeno zakonom.
Ključan dokument
“U praksi je moguće postojanje vrlo različitih tijela s nizom nadležnosti koje se ponekad i preklapaju, pa je ključno da statut bude vrlo jasan i precizan, što ponekad i nije slučaj. Drugim riječima, za rad svake udruge, pa tako i saveza, statut je ključan dokument koji određuje koje osobe vode poslove saveza i zastupaju ga, te su to ujedno i osobe koje donose poslovne odluke u udruzi, bez obzira na to što je skupština najviše tijelo udruge. Naime, skupština u pravilu nije operativno tijelo, nego se vođenje i upravljanje povjerava osobama ovlaštenima na zastupanje, odnosno nekim drugim tijelima u skladu sa statutom. Može se postaviti pitanje mehanizama unutarnjeg nadzora (nadzora članova udruge odnosno skupštine) s obzirom na to da Zakon o udrugama ne uređuje ova pitanja tako detaljno i precizno kao npr. Zakon o trgovačkim društvima za unutarnji ustroj trgovačkih društava, a Zakon o sportu ne ulazi detaljnije u ova pitanja kao poseban propis, no u svakom slučaju može se i mora odrediti koje su osobe odgovorne za donošenje poslovnih odluka prema statutu udruge odnosno saveza”, zaključuje Ceronja.
Postoje i određeni elementi tzv. vanjskog nadzora poslovanja (poput sportske inspekcije ili kontrole aktivnosti koje provodi HOO), ali uvijek u skladu s propisanim nadležnostima, a kontrola svakodnevnog poslovanja ili oportuniteta sklapanja nekog ugovora nije jedna od tih, navodi ugledni stručnjak.
I drugi s kojima smo razgovarali kažu kako, kada je riječ o olimpijskim sportovima, najveću odgovornost ima HOO. No uloga predsjednika, tajnika, članova nadzornih odbora i drugih tijela dobro je regulirana i oni se ne mogu “izvući” od svoje odgovornosti svaljujući krivnju na druge i tvrdeći da ništa nisu znali. Sva zbivanja javnost su pomalo podsjetila na aferu Fimi media, koja je obilježila vladavinu bivšeg premijera, a kasnije osuđenika za korupciju, Ive Sanadera.
Zajednički obrazac
Dijelom zbog činjenice da je javni novac izvlačen iz državnih tvrtki za korist pojedinaca, no najvećim dijelom upravo zbog toga što su njegovi ministri redom nijekali da su išta znali o djelima za koja je on osuđen. Tako se i sada oni koji su zakonski odgovorni ponašaju kao da su se kriminalne radnje odvijale daleko od njih, a ne u savezima kojima bi trebali upravljati.
“Aktualni slučajevi u hrvatskom sportu – uključujući i situacije koje se vežu uz Hrvatski skijaški savez, ali i druge saveze – imaju zajednički obrazac, a to je koncentracija odlučivanja u uskom krugu ljudi, nedovoljna ili isključivo formalna kontrola nad financijama, nedovoljno jasna podjela između upravljanja i operativnog vođenja te ovisnost o javnim sredstvima uz ograničeni stvarni nadzor”, kaže splitski odvjetnik koji se, između ostalog, specijalizirao i za sportsko pravo, Marin Manola.
“Prema Zakonu o sportu i Zakonu o udrugama, odgovornost je predsjednika da odgovara za zakonitost rada te transparentno i zakonito financijsko poslovanje. Treba naglasiti da predsjednik saveza ne odgovara zato što je predsjednik, nego zato što je imao ovlasti i propustio ih koristiti. Formalno, struktura sportskih saveza podsjeća na klasični model upravljanja udrugama. Predsjednik predstavlja i zastupa savez, politički i strateški je odgovoran. Izvršni odbor donosi ključne odluke, uključujući financijske planove i nadzor, glavni tajnik/direktor operativno vodi poslovanje, uključujući financije, a Nadzorni odbor kontrolira zakonitost i financijsko poslovanje. U praksi, međutim, dolazi do preklapanja odgovornosti”, kaže Manola.
Kaznena odgovornost najčešće se fokusira na operativne osobe poput tajnika ili direktora jer imaju stvarnu kontrolu nad novcem, ali se može proširiti na predsjednika i članove izvršnog odbora ako su odobravali sporne odluke ili propustili reagirati na očite nepravilnosti.
Neformalni utjecaj
“Nadzorni odbor ima specifičnu ulogu: on u pravilu ne upravlja, ali ako sustavno ne obavlja nadzor, može snositi građansku odgovornost za štetu te u ekstremnim slučajevima i kaznenu, ako je propust bio svjestan i značajan. U praksi, međutim, recentni slučajevi pokazuju nešto drugo: predsjednici često imaju neformalni utjecaj na ključne financijske odluke, dok formalna odgovornost ostaje ‘razvodnjena’ između tijela. To otvara prostor takozvanoj funkcionalnoj odgovornosti bez formalne odgovornosti. To bi trebalo promijeniti tako da se zakonski ili statutarno preciznije definira obveza aktivnog nadzora predsjednika, trebalo bi uvesti obvezu pisane potvrde, primjerice godišnje izjave, o uspostavi kontrolnih mehanizama, te jasno povezati funkciju zastupanja s odgovornošću za financijski sustav”, smatra splitski odvjetnik. Pojednostavljeno, koji će tajnik ili računovođa odbiti izravnu naredbu predsjednika nekog saveza?
Takav paralelni sustav često je opasan, no nije zamršen koliko se javnosti može činiti, jer zakonski se odgovornost naposljetku ipak utvrdi. Manola kaže kako (problematična) praksa pokazuje da izvršni odbori često samo formalno potvrđuju odluke, operativne osobe vode financije bez stvarne kontrole, a nadzorni odbori djeluju pasivno ili naknadno. U takvu sustavu nastaje “zona bez odgovornosti”, svi sudjeluju, ali nitko ne odgovara jasno.
“Trebalo bi uvesti jasno i nedvojbeno razdvajanje funkcija, donošenje odluka, izvršenje, njihovu kontrolu. Propisati osobnu odgovornost članova izvršnog odbora za financijske odluke te ojačati ulogu nadzornog odbora kroz obvezne kvartalne kontrole te pravo neposrednog uvida u sve financijske transakcije. HOO i ministarstva raspodjeljuju javna sredstva, postavljaju određene kriterije i kontrolne mehanizme, ali ne upravljaju izravno savezima. Zbog toga je njihov pravni doseg ograničen – ne odgovaraju za pojedinačne nezakonitosti saveza, osim ako nisu uspostavili minimalne kontrolne mehanizme ili su ignorirali ozbiljne nepravilnosti. Njihova je odgovornost prije svega administrativna i politička, a iznimno može postati i pravna, recimo u slučaju nezakonite dodjele sredstava. HOO i Ministarstvo turizma i sporta imaju ključnu ulogu u financiranju sustava, ali ne upravljaju savezima, oslanjaju se na izvješća saveza te nemaju kontinuirani operativni nadzor. Recentni slučajevi pokazuju da kontrola često dolazi nakon problema, a ne preventivno”, kaže odvjetnik Manola.
Siva zona
Trebalo bi, smatra, uvesti model uvjetovanog financiranja odnosno sredstva vezati uz dokaz o stvarnom nadzoru, standardizirati financijsko izvještavanje (jedinstveni model za sve saveze) te omogućiti HOO-u i Ministarstvu dublji uvid u transakcije visokog rizika. Ulazeći dublje u temu, zanima nas kako pravo gleda na osobnu financijsku odgovornost čelnika sportskih udruga. Naime, nije sporno da će oni za koje policija i USKOK pronađu dovoljno dokaza za kaznenu prijavu i optužnicu, poput Pavleka i drugih, biti kazneno gonjeni te eventualno osuđeni za svoja zlodjela. Pitanje je hoće li itko tražiti da nadoknade novac koji je “nestao”, a trebao je poslužiti razvoju sporta.
U zanimljivom razgovoru Vedrana Pavleka i Mihe Glavića koji je tajno snimljen, a transkript je procurio u medije, Glavić je bijesan na njega i govori mu da pronađe novac kako god zna. Hoće li osobe poput Pavleka morati uistinu “naći novac kako znaju” budu li osuđeni? To je još jedna siva zona, ističu naši sugovornici. Pravni okvir postoji, to je Zakon o obveznim odnosima, na temelju čega savezi mogu od svojih čelnika tražiti da namire štetu, i to u građanskopravnom postupku. To mogu učiniti nakon što se u kaznenom postupku dokaže – i to pravomoćno (za što su često potrebne godine) da su te osobe krive.
“Problem, koji se vidi u praksi, jest to što savezi rijetko pokreću postupke protiv svojih čelnika te često izostaje inicijativa ili postoji sukob interesa. Trebalo bi uvesti obvezu pokretanja postupka ako revizija utvrdi nepravilnosti, omogućiti inicijativu članova saveza ili nadzornog tijela izvan saveza te možda razmotriti model ‘fiducijarne odgovornosti’ sličan trgovačkim društvima“, kaže Manola. Odgovornost revizora još je nešto što upada u oči kada se sagledaju slučajevi izvlačenja javnog novca iz sportskih saveza.
Crne isplate
Recentni slučajevi pokazuju da formalna kontrola postoji, ali se često svodi na administrativnu razinu. Naročito je to vidljivo u reviziji u “slučaju Pavlek”, gdje se pokazalo da je revizorska kuća PwC navodno izravno povezana sa savezom, ali i da su očito “žmirili” na nepravilnosti. Stručnjaci s kojima smo razgovarali ukazuju na još jednu temeljnu činjenicu koja se mora uzeti u obzir. Neprijavljivanje kaznenog djela, prema Kaznenom zakonu, u Hrvatskoj je kazneno djelo. Svatko za koga se na sudu može dokazati da je znao za bilo kakve nezakonite radnje, a nije ih prijavio može biti optužen i osuđen za to djelo. To se podjednako odnosi na predsjednika saveza kao i na čistačicu, ilustriraju naši sugovornici, izrijekom govoreći kako se sve navedeno odnosi i na revizorsku kuću.
Glavni tajnik HOO-a Siniša Krajač i bivši šef Skijaškog saveza Srećko Ferenčak također ne mogu reći da ništa nisu znali, pogotovo zbog opsežnog dokaznog materijala koji je prikupljen tajnim praćenjem i prisluškivanjem Pavlekovih razgovora. U te je mjere “upalo” više drugih ljudi, uključujući počasnog predsjednika saveza Ferenčaka. Istražiteljima je zanimljiv njegov razgovor sa šefom logistike tog saveza Nenadom Erorom, koji je potkraj siječnja zatečen na granici s velikim iznosom gotovine, što je pokrenulo cijelu istragu. “Koliko ti dobiješ za transport novca? 10 posto?”, pitao je između ostaloga Ferenčak Erora, a on mu je odgovorio da dobije “jedan promil”. Sve su to detalji koji su važni u istrazi. Manola ističe da svi dosad otkriveni slučajevi – uključujući i one koji se povezuju sa Skijaškim savezom od kojeg je sve počelo – ukazuju na isto, na to da pravni okvir postoji i relativno je jasan, ali je provedba fragmentirana i često formalna. “Ključni su peoblemi sustava nedostatak stvarne kontrole unutar saveza, nejasna i raspršena odgovornost te ograničen vanjski nadzor. Trebalo bi provesti tri ključne reforme. Jasna osobna odgovornost za financijske odluke, stvarni kontinuirani nadzor (ne samo formalni) i transparentnost kao obveza, a ne opcija. Bez toga će svaki novi slučaj izgledati kao izolirani incident iako je zapravo riječ o ponavljajućem obrascu upravljanja u sustavu sporta”, zaključuje odvjetnik Manola.
Odvjetnik Ante Vuković možda je najpozvaniji reći kako u Sportskoj inspekciji, koja kaže da nije nadležna, griješe u procjeni svojih ovlasti. Osim što je pravni stručnjak s više desetljeća iskustva, te se također dijelom specijalizirao za sportsko pravo, Vuković je bio i sportski novinar, a o mehanizmima djelovanja sportskih društava i saveza mnogo je saznao i na funkcijama u nadzornim odborima različitih klubova. On kaže kako je inspekcija uređena Zakonom o sportskoj inspekciji, čija je najnovija verzija objavljena početkom 2025. Osim što se u tom zakonu, kaže, nalaze odredbe koje jasno definiraju da je inspekcija dužna nadgledati i financijsko poslovanje, to propisuje i jedna temeljna odredba koja u najvećoj mjeri definira ulogu sportskih inspektora.
Izvan dosega
“U zakonu jasno stoji kako inspekcija djeluje na temelju Zakona o sportu. A isti taj zakon propisuje, između ostalog, financiranje klubova i raspodjelu novca. Nema apsolutno nikakvog uporišta da bi se time bavilo Ministarstvo financija, odnosno Porezna uprava, sve dok se ne radi o određenom poreznom pitanju ili utaji poreza. Ministarstvo, dakle, nije dužno nadgledati poslove saveza, ali sportska inspekcija jest. Do 2023. na snazi je bio Zakon o sportu koji je, zbog činjenice da je donesen u vrijeme ministra Dragana Primorca, u struci poznat i kao ‘Primorčev zakon’. Već to što nije mijenjan više od desetljeća, kao i to što su izmjene iz 2023. bile minimalne, govori da je riječ o vrlo jasnom i dobrom zakonu koji nije ostavio nikakvih ‘rupa’. Hrvatska od devedesetih ima kontinuitet zakona o sportu, a ‘Primorčev zakon’ mnogo je značio sportu jer je dopustio mogućnost da se neki klubovi, umjesto da budu upisani kao udruge, preoblikuju u sportska dionička društva. Primjer je Hajduk. Doduše, takvih je klubova u Hrvatskoj vrlo malo, najveći dio svih sportskih društava, klubova i saveza spada pod udruge”, kaže Vuković.
Ističe kako se u samoj srži rečenice da “inspekcija djeluje na temelju Zakona o sportu” Sportskoj inspekciji jasno daju ovlasti da postupa po svemu što smatra da nije prema tom zakonu. To nije samo financiranje nego i, na primjer, utvrđivanje obavljaju li u nekom savezu dužnost osobe koje po Zakonu o sportu imaju zapreku obavljanja takve dužnosti. To su i sve osobe koje su pravomoćno kazneno osuđene za različita kaznena djela, od imovinskih do seksualnih ili čak kaznenih djela protiv javnog reda i mira. Time rečenica da Sportska inspekcija radi po Zakonu o sportu i inspektorima daje ovlasti utvrđivanja takvih prekršaja, kažu naši sugovornici. Smatraju da je uloga Sportske inspekcije, što je posebno vidljivo na recentnim primjerima, pala u drugi plan i ne ispunjava svrhu koja je propisana aktima. To više što, kaže Vuković, inspektori mogu smatrati da su negdje nenadležni, ali to ne znači da od daljnjeg postupka mogu “oprati ruke”.
“Zakonom je dalje definirano da rad društava nadzire inspekcija, osim u slučajevima kada je riječ o radnjama iz djelokruga drugog tijela Ministarstva turizma i sporta. Dakle, Zakon predviđa mogućnost da je neki posao kluba izvan dosega Sportske inspekcije, ali to onda prebacuje na druga tijela ministarstva, a ne na – kao što su vam rekli – Ministarstvo financija“, jasan je Vuković. Dodaje i kako se u svim slučajevima propisi hijerarhijski gledaju polazeći od statuta kluba ili saveza, koji je “zakon unutar kluba”, no taj statut mora biti u skladu sa zakonima. I on kaže kako nema govora da bi predsjednik saveza, poput Mihe Glavića kod skijaša, mogao reći da nije kriv jer nije znao. “U Registru udruga, gdje se vode sportski savezi, napisano je koje su osobe odgovorne i ovlaštene za zastupanje. Tu nema rasprave, ako je osoba imenovana kao odgovorna, ona je odgovorna za sve”, kaže Vuković.
Ne smatraju se nadležnima za financije sportskih saveza
Pravo je pitanje, kažu naši sugovornici, gdje je sve ovo vrijeme bila Sportska inspekcija, samostalno tijelo koje djeluje pri Ministarstvu turizma i sporta. U neslužbenom razgovoru doznali smo da glavna sportska inspektorica Klaudija Miloš Lončar, načelnica Samostalnog sektora sportske inspekcije, smatra svoj ured nenadležnim za financije sportskih saveza. U inspekciji smatraju da raspodjela novca na relaciji HOO – savezi – klubovi, te eventualne “crne” isplate pojedincima, nisu njihov posao, nego posao Ministarstva financija. Istovremeno su nam se požalili na izuzetno malen broj inspektora u odnosu na broj klubova i saveza – za cijeli Split s pripadajućim područjem zadužen je samo jedan.
Inspekcija, rekli su nam neslužbeno, nema kapaciteta ni za obavljanje redovitih nadzora, a opterećena je i brojnim prijavama koje protiv klubova i saveza, jedni protiv drugih, podnose članovi tih udruga. “Mi nismo nadležni za financije, nego Ministarstvo financija ili Porezna uprava. Kada bismo mi radili i taj posao, došlo bi do preklapanja odgovornosti i dužnosti, što se ne smije dogoditi u uređenom sustavu“, smatraju u inspekciji, koja se više bavi licencijama trenera i sportaša, organizacijom natjecanja i ostalim, “sportskim aspektima” priče. Njihova jedina obveza, dodali su, jest ustanoviti je li klub ili savez predao obvezno godišnje financijsko izvješće.
No u njega, kažu, ne moraju ni zaviriti niti je to dio njihove stručnosti u polju nadzora. Iz Ministarstva nam je odgovoreno da je inspekcija tijekom 2024. i 2025. provela 2244 nadzora i utvrdila 1185 nepravilnosti. Izdali su 965 rješenja s upravnim mjerama naredbe ili zabrane, podnijeli 16 optužnih prijedloga te izdali 181 prekršajni nalog. Za utvrđene nepravilnosti naplatili su u dvije godine 102.629 eura kazne.
Nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu počinjenjem kaznenog djela
Još jedan istaknuti stručnjak za sportsko pravo, dr. sc. Damir Primorac, potvrdio nam je kako osoba ovlaštena za zastupanje vodi poslove udruge i odgovorna je za zakonitost njezina rada. “U praksi je to najčešće predsjednik udruge, no statutom se može odrediti da udrugu zastupaju i druge osobe, poput tajnika ili dopredsjednika. Slijedom navedenog, za protupravna postupanja u pravilu odgovara osoba ovlaštena za zastupanje udruge. Međutim, u slučaju počinjenja kaznenog djela primjenjuje se i Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, prema kojem pravna osoba – pa tako i sportski savez kao udruga – može kazneno odgovarati za djelo odgovorne osobe ako su njime povrijeđene obveze pravne osobe ili je pravna osoba time ostvarila ili je trebala ostvariti protupravnu korist za sebe ili drugoga.
Uloga revizora također je značajna jer se revizijom ocjenjuje istinitost i fer prikaz financijskih izvješća, čime se doprinosi transparentnosti i odgovornom poslovanju. Revizor u svom izvješću navodi uočene nepravilnosti te ga dostavlja nadležnom tijelu udruge, u pravilu skupštini. Ako iz revizorskog ili drugog izvješća proizlazi sumnja u počinjenje kaznenog djela, odgovorne osobe udruge dužne su, u skladu sa zakonom, o tome obavijestiti nadležna tijela, poput policije ili državnog odvjetništva”, kaže dr. Primorac. Po njegovu mišljenju, savezi bi trebali novac koji im je nelegalno uzet nezakonitim radom čelnika vratiti. U slučaju da je odgovorna osoba udruge počinjenjem kaznenog djela sebi pribavila protupravnu imovinsku korist, sudskom odlukom takva će se imovinska korist od nje oduzeti.
Radi osiguranja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom sud može, na prijedlog tužitelja, prije i nakon pokretanja postupka, donijeti rješenje kojim se npr. zabranjuje okrivljeniku otuđenje i opterećenje nekretnine, otuđenje ili opterećenje pokretnine, otuđenje i opterećenje dionica i drugo. Dakle, nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu počinjenjem kaznenog djela”, kaže ovaj odvjetnik i bivši sudac Županijskog suda.
