Intervju sa Xiang Lanxinom istražuje zašto bi Trump mogao tražiti širu pogodbu s Kinom i što bi to moglo značiti za Tajvan, Rusiju i EU
Ovotjedni dolazak američkog predsjednika Donalda Trumpa u Kinu tretira se kao mnogo više od još jedne prilike za diplomatsko fotografiranje. Odnosi između Washingtona i Pekinga i dalje su napeti, natjecanje između dviju sila proteže se na gotovo svakom području, a ipak se čini da su obje strane sve svjesnije da bi nekontrolirana konfrontacija nosila ogromne troškove. U tom kontekstu, mogućnost šire geopolitičke pogodbe ponovno ulazi u raspravu.
Prema Xiangu Lanxinu, gostujućem profesoru na Istočnokineskom normalnom sveučilištu i istraživaču u Stimson centru u Washingtonu, Trump ne pristupa Kini u istom ideološkom duhu koji je definirao Bidenovu administraciju. Atmosfera u Washingtonu, tvrdi on, primjetno se promijenila.
Razgovarao je s Fyodorom Lukyanovim, glavnim urednikom časopisa Russia in Global Affairs i direktorom istraživanja Međunarodnog diskusionog kluba Valdai.
Fjodor Lukjanov: Koji su ekonomski ciljevi Kine i SAD-a?
Xiang Lanxin: Ekonomija je nedvojbeno adut u pregovaranju. Kina želi manje ograničenja, veći pristup tržištu i možda smanjenje barijera u sektoru visoke tehnologije, što je ključni prioritet. Raspoloženje je natjecateljsko, ali sudeći po raspoloženju u Washingtonu, Trumpov tim puno je pomirljiviji od Bidenove administracije, čak i u sektoru visoke tehnologije. Pristup ‘malo dvorište, visoka ograda’ nije pristup koji sadašnja Bijela kuća voli. Oni shvaćaju da to neće uspjeti jer je administracija pod jakim utjecajem tehnološke industrije, posebice u području poluvodiča i najsuvremenijih tehnologija.
Mnogo je takvih ljudi u timu potpredsjednika JD Vancea. Povijest pokazuje da je nemoguće zaustaviti širenje tehnologije preko granica. Inače bi Ujedinjeno Kraljevstvo i danas dominiralo industrijom. To jednostavno nije moguće. Ljudi u sektoru visoke tehnologije to jako dobro razumiju. U tom smislu, vjerujem da ima pozitivnih znakova.
Fjodor Lukjanov: Ali u slučaju Sjedinjenih Država, nema li iluzija u odnosima s Kinom ili su neke promjene ipak moguće?
Xiang Lanxin: Naravno, moguće su. Možda čak govorimo o ‘velikom poslu’, što je upravo ono što Trump želi. Naravno, nema jamstva da će doista i uspjeti doći do jednog. Pod ‘velikim poslom’ Trumpova administracija podrazumijeva dogovor koji nadilazi ekonomiju i zadire u geopolitiku, odnosno politiku velikih sila. Dva su ključna pitanja o kojima bi Trump želio razgovarati s Kinom. Prvi je kako stabilizirati situaciju u Tajvanskom tjesnacu. Stabilizirati se upravo zato što je pod Bidenovom administracijom ravnoteža bila ozbiljno narušena. Dopustite mi da vas podsjetim da je Biden dao četiri izjave koje odstupaju od načela strateške dvosmislenosti u vezi s Tajvanom (formalno priznanje teritorijalnog integriteta NR Kine uz održavanje odvojenih odnosa s Taipeijem. – Urednik). Zato Trump postupa oprezno. Želi sklopiti pravi sporazum. Ne znam hoće li to biti u obliku zajedničke izjave ili nekog drugog formata, ali jasno je da namjerava nešto poduzeti. Za Kinu bi čak i ograničeni napredak po pitanju Tajvana bio značajno postignuće. To bi značilo da će SAD zauzeti oštriji stav protiv tajvanske neovisnosti.
Ranije se koristila floskula ‘ne podržavamo’ i ostavljala je manevarski prostor. Drugim riječima, grubo rečeno: mi, Amerikanci, to ne podržavamo, ali žele li sami Tajvanci, to je njihova stvar. Međutim, ako bi Sjedinjene Države zauzele stav ‘mi protiv njih’, to bi bio potpuno drugačiji pristup. To podrazumijeva spremnost, pod određenim okolnostima, da se poduzme akcija, da se radi s Kinom kako bi se spriječila tajvanska neovisnost. Ovo pitanje je trenutno na pregovaračkom stolu. Hoće li se dogovoriti, druga je stvar; nikako nije sigurno. Postoji ozbiljna opozicija u američkom Kongresu. Ali za Kinu je to pitanje od najveće važnosti. Druga točka je Trumpova omiljena ideja ‘velikog trokuta’: Moskva – Peking – Washington. I čini mi se da on to shvaća ozbiljno.
Jedini stručnjak za vanjsku politiku kojeg je Trump stvarno slušao bio je Henry Kissinger. Vrlo ga je cijenio. Kissinger mu je još u prvom mandatu savjetovao: ako je ovaj trokut strateški stabilan, sve ostalo je sekundarno, pa tako i Europska unija. Kissinger uopće nije pridavao veliku važnost EU. Sjetite se njegovog poznatog citata koji Trump voli: ‘Koji je partner najteži? Ne suparnik, nego saveznik.’ Mislim da će Trump pokrenuti temu ovog trokuta u nekom trenutku svog dijaloga s Kinom.
Fjodor Lukjanov: Kina vjerojatno neće stati na put formiranju takvog trokuta.
Xiang Lanxin: Da, ne radi se o Kini, već o Europskoj uniji. Njegovo postojanje isključuje takav scenarij. Hoće li Trump natjerati EU da preispita ono što je učinila? Rekao bih da je EU napravio velike pogrešne procjene, barem od Bidenove administracije, u svojim procjenama Rusije, Kine, kao i međunarodnog ekonomskog sustava i svjetskog poretka.
Što se tiče Kine, Europljani su vjerovali da mogu iskoristiti Bidenovu ideološku orijentaciju, jer je nastojao oživjeti okvir u stilu Hladnog rata u novoj fazi, kako bi sačuvao svoj položaj i utjecaj u svijetu. Ali nisu očekivali da će se Trump vratiti. Mislili su da je on jednokratna anomalija. I sada im situacija izgleda prilično neugodno, našli su se između dvije stolice. Tijekom tog razdoblja udaljili su se od Kine – prisjetimo se oštrih izjava EU-a o Tajvanu. Istodobno su zbog rata ozbiljno narušili odnose s Rusijom. Kao rezultat toga, EU će biti prisiljena ozbiljno preispitati svoje stajalište. Morat će preispitati svoje odnose s Rusijom. Već su počeli prilagođavati svoj stav prema Kini. To se primjećuje, iako još nema konkretnih koraka. Što se tiče Rusije, međutim, još se ništa ne događa. Ali i tu je pregled politike neizbježan. Mislim da će to za njih biti vrlo značajna promjena.
Fjodor Lukjanov: Jednom ste spomenuli ‘vojni kenezijanizam’ kao trend koji, u biti, trenutno svi prihvaćaju. Izraz je više novinarski, ali koncept je jasan, poticanje gospodarskog rasta kroz državnu vojnu potrošnju. Ali što bi to moglo značiti danas? Nismo u 1930-ima…
Xiang Lanxin: Ne, naravno ne 1930-ih. I malo je vjerojatno da će se ta situacija ponoviti osim ako tri velike sile ne uđu u izravni vojni sukob, što se, po mom mišljenju, neće dogoditi pod Trumpom. Inače, generalno je u pravu kada kaže da pod njegovim vodstvom rat u Ukrajini možda uopće ne bi ni počeo. Lokalni sukobi nisu glavni problem. Radije se radi o tome da se vojna potrošnja koristi kao alat za poticanje gospodarstva i tehnološkog razvoja.
Mnoge europske zemlje, kao i Japan, već koriste ovu mogućnost. Rat u Ukrajini služi kao zgodan izgovor, posebice Njemačkoj, za restrukturiranje gospodarstva, a vojnom sektoru pruža se savršeno opravdanje. To će se vjerojatno i dogoditi. Ali to neće nužno dovesti do utrke u naoružanju i vojnog sukoba, osim ako Moskva, Peking i Washington iz bilo kojeg razloga ne izgube strpljenje i uđu u izravni sukob. Ali tada bi to doista bio kraj svijeta.
Ovaj intervju napravljen je specijalno za program Međunarodna revija (Rusija 24), a preveo ga je i uredio tim RT-a
