Igrao je Stjepan Radeljić prije pet godina i Ligu prvaka sa Sheriffom. Putovao je u goste Realu, Interu, Šahtaru, stjecao velika iskustva i osjetio najelitniji nogomet. Bio je u svojoj karijeri danas 28-godišnji bosanskohercegovački reprezentativac i dugajlija u Osijeku, ali kao određena vrijednost u našem okruženju, objektivno, postao je poznatiji zahvaljujući Rijeci. Ona ga je dovela prije tri godine i u dresu riječkog kluba Radeljić je na Opus Areni odradio 115. utakmicu. U prethodnih 114 bio je pouzdani stoper, koji je i zbog visine (2,01) dominirao u zračnim dvobojima, ali je za tu visinu djelovao prilično tehnički dobar. Posebno je iskazivao kvalitetu dijagonalnih dodavanja, što je, između ostalog, i potvrđivalo da ima dobru viziju igre.
Javna je tajna da će Stjepan Radeljić od lipnja postati igrač Dinama. U Maksimiru su ga htjeli i prije, ali kako nisu pronašli zajednički dogovor oko odštete s čelništvom Rijeke, ostalo je na tome. Kako mu ugovor istječe u lipnju, a kroz četiri i pol ovogodišnja mjeseca nije obznanjeno da će produžiti ugovor s Rijekom, logično se nametnulo da će mu sljedeća stanica biti u Maksimiru…
U okruženju u kojem živimo, dakako da je to predmet polemičkih tonova. I kako to obično biva, stvori se masa onih koji misle da ne bi trebao igrati više za Rijeku. S jedne strane, i to stručno opravdane, bilo bi logično opravdanje da se nekog drugog igrača, koji će iduće sezone ostati u Rijeci ili ga se u tom smislu želi testirati, uvrsti u momčad prije Radeljića. No, nogometno gledano, poglavito u natjecateljskom smislu, dok je netko pod ugovorom, a ima nužnu kvalitetu za momčad, itekako je razumljivo da Sanchez i Rijeka to koriste. Da bilo koji igrač u takvoj situaciji nema čvrstu reputaciju borca i pravog profesionalca, sigurno je da ni Sanchez ni vodstvo Rijeke ne bi dvojili oko toga da ga se stavi na stranu.
Radeljićeva situacija je, dakle, bila prilično komplicirana u kontekstu (i) finala Kupa s Dinamom. Kako to kod nas funkcionira, da nešto izrazito kiksa, rojile bi se teorije urote. Kad nešto nedovoljno dobro napravi (kao kod drugog gola Dinama), bit će dovoljno za polemičke okvire.
No, kad se igrač (a i treneri!) nađu u tako kompliciranoj situaciji, iskusni stručnjaci odavno su patentirali jedno rješenje. Najbolje je odigrati maksimalno kao uvijek, profesionalno, a onda koliko će to biti uspješno ne ovisi samo o pojedincu. Upravo je tako djelovao Stjepan Radeljić u Osijeku. Kao što je djelovao i protekle tri sezone u Rijeci. Trudio se maksimalno odraditi svoju stopersku rolu, bio je uspješan u prvom dijelu utakmice, a manje uvjerljiv u nastavku. Dok je prvi dio doprinio u skoku i „presjecanju” da se sačuva mreža, u drugom dijelu je Radeljić imao dva važna propusta. Kod drugog pogotka Beljo mu je „uzeo” tajming, oslobodio se njegova klizećeg (i stao mu je na nogu) i onda sjajno asistirao Stojkoviću. U drugom slučaju je, kao igrač u posljednjoj liniji, poslao na lijevu stranu loptu kratkim i slabašnim dodavanjem, koje je presjekao Lisica i onda začeo akciju iz koje je Zajc na liniji propustio sigurni pogodak.
Ukupno gledano, Radeljić je sa suigračima iz posljednje linije imao jako tešku zadaću jer su im Modri ofenzivci dolazili u valovima, brojčano jači, te su se tome oduprli koliko su objektivno mogli.

