Oni od nas koji nismo bili tamo nikada to nećemo zaboraviti: nečuveno igranje rukom Diega Maradone, nakon kojeg je tri minute kasnije uslijedio njegov virtuozni drugi gol, koji je Barry Davies pozdravio s nevoljkim strahopoštovanjem u komentatorskoj kutiji BBC-ja. ‘Oh, morate reći da je to veličanstveno’, povikao je.
Za engleske navijače čije se sjećanje proteže 40 godina unatrag, dva gola koja je Argentina postigla u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1986. spadaju među trenutke nogometa ‘JFK’. Svi se sjećamo gdje smo bili. Gledao sam u skučenom krevetu sestre svoje djevojke u južnom Londonu, na malom crno-bijelom televizoru. Nije da bi monokromatski mogao prikazati izvanrednu igru svojih boja.
U Argentini se to četvrtfinale na stadionu Azteca u Mexico Cityju još više nazire u kolektivnom sjećanju, toliko da se argentinski dokumentarac o tome, koji je u srijedu imao svjetsku premijeru na Filmskom festivalu u Cannesu, naziva jednostavno Strankaili Utakmica.
Čovjek bi pomislio da bi jedno od njihova tri pobjednička finala Svjetskog kupa moglo dovesti do određenog članka. Prvi, 1978., bio je na domaćem terenu, zaboga. Ali ne. Čini se da će za njih to zauvijek biti the odgovarati. A film, koji su scenaristi-redatelji Juan Cabral i Santiago Franco adaptirali prema istoimenoj nefikcijskoj knjizi, istražuje razloge zašto. Ne iznenađuje da se jedan od njih odnosi na krševiti arhipelag u južnom Atlantiku.
Ovdje u Britaniji, odluka Margaret Thatcher da krene u rat nakon argentinske invazije na Falklandske otoke 1982. i dalje je dio vjere. Većina nas malo je potresena oko detalja o tome kako su uopće zauzeli krunu, 1765., ali za potrebe ovog filma tu počinje gromoglasan značaj ‘utakmice’, 221 godinu ranije.
Pametno, Cabral i Franco angažirali su nekoliko engleskih igrača iz 1986. kao suradnike Utakmicamožda zato da se ne čini kao vježba besramnog šovinizma (iako to još uvijek čini, ponekad).
Maradona i njegov zloglasni pogodak ‘Božja ruka’ protiv Engleske na Svjetskom prvenstvu 1986.
Maradona je odveo Argentinu do pobjede u finalu Svjetskog prvenstva
Gary Lineker, Peter Shilton i John Barnes dijele svoja sjećanja, zajedno s nekima od svojih argentinskih kolega, uključujući Julia Olarticoechea, čije je izvanredno čišćenje s gol-crte potiljkom, u 86. minuti pri rezultatu 2-1, spriječilo Linekera da se ukrade za izjednačenje. U Argentini se taj trenutak smatra drugim čudom igre, nakon Maradonine solo ekstravagancije. Sam Olarticoechea, bez riječi, to naziva ‘božjim potiljkom’.
I tako do krajnje kontroverznog prvog gola na utakmici koji se, usprkos svim nedostacima i nedostacima VAR-a, nikada ne bi mogao dogoditi danas. Film otkriva da nije sam Maradona, već puno prozaičniji novinar talijanske novinske agencije, taj koji je skovao zloglasni izraz ‘Božja ruka’. Nekima od nas uvijek se više sviđala presuda engleskog izbornika Bobbyja Robsona. Nije to bila Božja ruka, rekao je, već ‘ruka nitkova’.
Cabral i Franco ne pokušavaju točno braniti Maradonin čin varanja. Ali oni vuku njegovu lozu sve do nevjerojatnih utakmica uličnog nogometa u kojima je brusio svoj očaravajući talent. Priznao je da je i tada koristio ruke, povremeno, tvrdeći da nije važno ako nitko ne primijeti. Iskreno, bio je u formi, otuda i lukavi i dobro uvježbani trzaj glavom kada je nadskočio Shiltona i šakom pospremio loptu u englesku mrežu. To je zavaralo nesretnog tuniskog suca.
Nečuveno iz engleske perspektive, film se poziva na finale Svjetskog prvenstva 1966. kao moralno opravdanje za Maradoninu prijevaru s Božjom rukom. Prikazuje samo jedan gol iz te utakmice i možete pogoditi koji. Štoviše, pažljivo prikazuje udarac Geoffa Hursta u produžetku, onaj kojim je Engleska povela s 3-2 protiv Zapadne Njemačke, iz kuta koji sugerira da lopta nije prešla crtu nakon udarca u gredu. Za tuniskog suca, čitaj azerbajdžanskog linijskog suca. Jasna poruka nama je: nešto dobiješ, nešto izgubiš.
Na tom istom turniru Engleska i Argentina sukobile su se na više načina, susrevši se u ozloglašenom četvrtfinalu na Wembleyu u kojem je argentinski kapetan Antonio Rattin isključen nakon niza šokantnih prekršaja.
Nakon utakmice, kada je desni bek Engleske George Cohen pokušao zamijeniti dresove s protivnikom, uskočio je menadžer Alf Ramsey, rekavši ‘mi ne mijenjamo dresove sa životinjama’. Ovdje je Ramseyev krek o ‘životinjama’ uvijek bio sporedna fusnota u pobjedonosnoj priči iz 1966. U Argentini je trajao 20 godina, dok se nisu najslađe osvetili.
Autori filma priznaju mjesto Engleske kao kolijevke nogometa, zemlje koja je izumila i kodificirala ‘lijepu igru’, koju su u Južnu Ameriku uveli britanski željezničari krajem 19. stoljeća.
Maradona završava svoj prekrasan solo drugi gol u četvrtfinalu unatoč naporima Terryja Butchera (lijevo) i vratara Petera Shiltona
Bivši engleski veznjak Steve Hodge s Maradoninom kultnom majicom s brojem 10 s utakmice koju je prodao na aukciji za 7,1 milijun funti
Ali za svaki hommage postoji nestašna neznalica. Snimku od 22. lipnja 1986. kojom se nedvojbeno utvrđuje da je Maradona zabio rukom snimio je, kako nam je rečeno, meksički fotograf. Ali čak je i to završilo u rukama pohlepnih Engleza, navodi film, jer je jedna agencija izmamila prava ispod nosa jadnom nekreditiranom momku.
Što je još gore, jedan je Englez također zatražio ‘najsvetiju relikviju’ u povijesti argentinskog nogometa, majicu s brojem 10 koju je Maradona nakon posljednjeg zvižduka zamijenio sa zamjenskim igračem Engleske Steveom Hodgeom, a koja je godinama stajala na Hodgeovom tavanu dok je prije četiri godine nije prodao na aukciji za nevjerojatnih 7,1 milijun funti.
Ako možemo ostaviti po strani naše ogorčenje zbog antiengleske pristranosti, koja je, pošteno rečeno, riješena s prilično laganim dodirom (za razliku od jednog od onih Rattinovih pokušaja), ovo je dokumentarac vrijedan pažnje. Ima sjajnih stvari o ekscentričnom argentinskom izborniku Carlosu Bilardu i njegovom bizarnom nizu praznovjerja i rituala.
Ali više od svega, to je film o obožavanju jedne nacije prema jednom čovjeku, koji je razotkrio najbolje i najgore krajnosti svoje nogometne osobnosti u razmaku od jedva tri minute, prije 40 godina sljedeći mjesec. Ipak, njegovi sunarodnjaci koje obožavaju to ne vide tako. Nimalo.
