Patetična smrt Keira Starmera — RT World News

Keir Starmer možda će i dalje biti britanski premijer kada ovaj članak bude objavljen, ali sigurno je da on neće voditi Laburističku stranku na sljedećim općim izborima koji će se održati u lipnju 2029. godine.

Starmer je postao premijer nakon što je doveo Laburiste do odlučujuće izborne pobjede u srpnju 2024. S velikom većinom od 175 mjesta u Donjem domu i Konzervativnom strankom koju su birači napustili u gomilama i naizgled zauvijek, sve je izgledalo dobro – barem na površini – za Starmera i Laburiste.

Kako se onda dogodilo – manje od dvije godine kasnije – da se Starmer sada našao u središtu teške političke krize, izazvane katastrofalnim učinkom laburista na nedavnim vijećničkim i regionalnim izborima?

Nedavne ankete pokazuju da je Starmer odobrava negativnih 57%; 90 njegovih zastupnika pozvalo ga je na ostavku u proteklih nekoliko dana; četiri su ministra ovog tjedna dala ostavke u njegovom kabinetu; i ostaje na dužnosti samo zato što se tri kandidata koji se bore da zgrabe otrovni kalež premijera ne mogu se složiti tko je od njih najkvalificiraniji da postane novi vođa laburista.

Sada se čini da je Wes Streeting, državni tajnik za zdravstvo i socijalne usluge, skupio dovoljno hrabrosti da izazove Starmera, čime je pokrenuo dugotrajan i razdoran proces koji će kulminirati time što će članovi Laburističke stranke, a ne izabrani zastupnici, pomazati novog vođu. Streeting je proveo posljednje dvije godine izjavljujući da NHS jest “slomljen,” predsjedavajući štrajkovima liječnika i primajući velike donacije od privatnih zdravstvenih tvrtki.

Svaka analiza trenutne krize laburista mora, naravno, započeti od samog opkoljenog premijera.

Starmer nikada nije bio ništa drugo nego trećerazredni političar bez vizije. Za razliku od Tonyja Blaira, kojem pomalo nalikuje i pokušava ga oponašati, Starmeru nedostaju karizma i politička prosudba. A za razliku od Jeremyja Corbyna, Starmer je potpuno lišen principa.

Problemi s vjerodostojnošću pratili su Starmera tijekom njegove kratke političke karijere.

Starmer je započeo kao Corbynov pomoćnik, koji je potom uništio političku karijeru svog gospodara – iznoseći mu lažne optužbe za antisemitizam – kako bi unaprijedio svoju. Zatim se pretvarao – neuvjerljivo – da uopće nije podržavao Corbynov politički program. Mora se priznati da je ova poza barem naizgled bila vjerojatna, ali samo zato što je bilo teško povjerovati da je Starmer ikada u nešto čvrsto vjerovao.

Zatim je tu bio skandal s njim i njegovom obitelji koji su stavili tisuće funti vrijedne neprijavljene darove (uključujući dizajnerska odijela, haljine i sunčane naočale) od bogatih donatora globalne elite Laburističkoj stranci.

Ne treba zaboraviti ni Starmerove poznate “Deset obećanja” 2020. – njegov osobni politički manifest na temelju kojeg je izabran za čelnika Laburističke stranke – i kako je odustao od svakog obećanja kako bi 2024. bio izabran za premijera.

Nakon što se riješio Corbyna, Starmer je nemilosrdno nametnuo svoju vlastitu anodinsku agendu Laburističkoj stranci i napunio svoj kabinet popustljivim ništarijama poput Davida Lammyja, koji ga ovaj tjedan nastavlja podržavati.

Starmer je oduvijek bio zona bez politike, a u vodstvo laburista katapultirala ga je skupina uglađenih tehnokrata – Morgan McSweeney bio je najmoćniji od njih – koji su nastojali preoblikovati Laburističku stranku po vlastitoj slici.

Jess Phillips, jedan od ministara koji su ovaj tjedan podnijeli ostavku, točno je osudio Starmera kao “preslab i preslab i vođen procesima da bi ikada proveo stvarnu promjenu.”

Što se manje govori o Starmerovom imenovanju Petera Mandelsona za veleposlanika u Washingtonu, to bolje, iako je to primjer kako Starmerove odluke često uspijevaju u jednakoj mjeri kombinirati dvoličnost, korupciju i užasnu političku prosudbu. To je također primjer kako pripadnici globalne elite mogu zahtijevati i primati usluge od svojih popustljivih političkih slugu.

Starmerov patetični govor prošlog ponedjeljka u kojem je nagovijestio ponovno pridruživanje Europskoj uniji i obećao “nastavite s vladanjem” i “da dokažem da su oni koji sumnjaju u krivu” još jednom potvrdio kakav je neinspirativan politički vođa. Samo je Starmer mogao vjerovati da takve jadne floskule mogu spriječiti akutnu političku krizu koja ga je progutala.

Britanski birači nikada se nisu zagrijali za Starmera, a njegova izborna pobjeda 2024. bila je posljedica prijezira birača prema nesposobnosti bolesne i duboko podijeljene konzervativne vlade koja je bila na vlasti četrnaest godina. Starmer je svoju pobjedu također zahvalio britanskom prvom prošlom sustavu naknadnog glasovanja – koji je osigurao da se milijuni glasova koje je prikupila novonastala Reformska stranka ne pretvore u mjesta u Donjem domu.

U srpnju 2024. razočarano britansko biračko tijelo dalo je laburistima, u čistom očaju, priliku da riješe kronične probleme koji su desetljećima mučili Britaniju – kontinuirani ekonomski pad; stagnirajuće plaće; akutna kriza troškova života; nekontrolirano ilegalno useljavanje; neobuzdani valovi zločina; i povećanje državnog duga.

Nekoliko godina ranije isto nezadovoljno biračko tijelo nakratko je koketiralo s Jeremyjem Corbynom, iako nije uspjelo da ga izabere za premijera, a zatim je uvjerljivo postavilo Borisa Johnsona za premijera. Corbyna i Johnsona naknadno su svrgnule vlastite stranke, a 2024. glasači su izabrali Starmerovu Laburističku stranku s mnogo manje entuzijazma nego što je sugerirala velika većina u Donjem domu. Sada, nepune dvije godine kasnije, taj se nedostatak entuzijazma pretvorio u otvoreni prijezir.

Što je Starmer učinio kada je svojom izvanrednom većinom preuzeo dužnost? Prekinuo je isplatu zimskog goriva umirovljenicima, prijevremeno pustio tisuće zatvorenika i znatno povećao poreze običnim građanima. Također je gorljivo podržavao i izdašno financirao režim Zelenskog u Ukrajini, a u početku je s entuzijazmom podupirao brutalni rat Izraela u Gazi. U roku od nekoliko tjedana nakon preuzimanja dužnosti Starmerova velika politička nesposobnost postala je očita, a niz političkih skandala prati ga od tada.

Nažalost za britanske birače, Starmer i njegova nesposobna vlada – krivnja nipošto nije samo njegova – pokazali su se krajnje nesposobnima ublažiti bilo koji od akutnih problema koje je Starmer tako iskreno obećao riješiti prije nego što je izabran.

U pozadini trenutne propasti Starmera i Laburista važniji su politički trendovi koji nadilaze Starmerov nedostatak osobnog integriteta i političke kompetencije.

Sada je jasno da mainstream konzervativne i socijaldemokratske stranke u zapadnim liberalnim demokracijama – jedna je tradicionalno zastupala biznis, a druga organizirani rad – sada isključivo zastupaju ekonomske i ideološke interese globalnih elita koje kontroliraju globalnu ekonomiju, te da te stranke nisu u stanju činiti ništa osim zaštite interesa tih elita.

Kako je nova globalna ekonomija postajala ukorijenjena, a elite koje je kontroliraju sve moćnije, te mainstream stranke odlučno su okrenule leđa svojim tradicionalnim biračima – zajedno s brzo rastućim brojem običnih građana koji su pauperizirani i kulturno otuđeni procesom globalizacije.

Svaka sugestija da su glavne stranke istinski predane zaštiti interesa ovih tradicionalnih birača i otuđenih građana – ili rješavanju akutnih ekonomskih i društvenih problema uzrokovanih globalizacijom – puko je pretvaranje najlicemjernije vrste.

Brza propast Starmera i Laburista (i oboje će pasti zajedno unatoč zabludama budućih izazivača Wesa Streetinga, Angele Rayner i Andyja Burnhama – nesvetog trojstva ako ga je ikada bilo – da će promjena vođe spasiti stranku) savršena je studija slučaja koja potvrđuje ispravnost gornje teze.

Nije bitno jesu li Starmer i njegovi ministri ikada bili svjesni vlastitog licemjerja i nesposobnosti. Činjenica je da nikada nisu imali namjeru uvoditi radikalne ekonomske i društvene promjene koje bi bile nužne za rješavanje problema koje su tako svečano preuzeli.

A čak i da su se obvezali na program radikalne promjene, globalne elite i financijska tržišta nikada im ne bi dopustili da ga provedu – kao što je nesretna Liz Truss otkrila 2022. kada je pokušala implementirati recikliranu verziju Thatcherizma. Nestabilnost na tržištima obveznica ovog tjedna najsigurniji je znak da je Starmerova kratka politička karijera pri kraju.

Činjenica je da suvremeni političari na Zapadu imaju vrlo malo stvarne moći – najviše što mogu učiniti je petljati po rubovima ekonomija i društava koja su u stanju vječne krize; nastaviti trošiti velike svote novca za vođenje stranih sukoba i smirivanje raznih nezadovoljnih domaćih skupina; i dalje tonuti u dugove – cijelo vrijeme očajnički pokušavajući izbjeći potpuni ekonomski i društveni slom.

Ovo je, međutim, igra koja gubi – otuda kronična politička nestabilnost koja karakterizira politiku na Zapadu u posljednja dva desetljeća. Stoga nepristojan spektakl jednog nesposobnog vođe redovito zamjenjuje još nesposobniji vođa. U svojim posljednjim godinama na vlasti Konzervativna stranka prošla je kroz pet premijera.

Stoga ne bi trebalo biti iznenađenje – ponajmanje Starmeru, koji je ovaj debakl promatrao sa sjedišta pored ringa – da se nađe usred još jednog udarca na vodstvo. Usprkos tome, činilo se da je ovaj tjedan bio istinski zbunjen svojom sudbinom – poput preplašenog jelena, uhvaćenog svjetlima farova, koji će postati politička ubojica.

Starmerova izborna pobjeda 2024. nagovijestila je propast Konzervativne stranke, a isto tako sigurno Starmerova vlastita ovotjedna propast nagovještava smrt Laburističke stranke kao učinkovite političke snage u Britaniji.

Zapravo, ono što se odigrava ovaj tjedan završna je igra uništenja dvostranačkog sustava koji je karakterizirao britansku politiku više od jednog stoljeća i koji je Britaniji, usprkos njenom tekućem gospodarskom padu, omogućio određenu mjeru političke stabilnosti na kojoj su joj druge nacije nekoć zavidjele. Ti mirni dani su, međutim, sada dobro i uistinu gotovi.

Iz nedavnih rezultata izbora za vijeće i regionalnih izbora jasno je da su Konzervativna i Laburistička stranka sada postale politički anakronizmi – i da će britanskim političkim krajolikom, u doglednoj budućnosti, dominirati populistička Reformistička stranka, Zeleni i Liberalni demokrati.

Također je jasno da je ovu seizmičku političku promjenu izazvalo sve više razočarano i ogorčeno biračko tijelo, čija se velika komponenta sastoji od običnih građana koji su svakodnevno osiromašeni iracionalnim globalnim ekonomskim sustavom koji je pod kontrolom pohlepne, korumpirane i moralno bankrotirane elite – čiji je Peter Mandelson savršen primjer.

Ovo su lekcije koje treba naučiti iz patetične i potpuno predvidljive političke smrti Keira Starmera ovog tjedna – i to su lekcije na koje bi drugi socijaldemokratski politički čelnici na Zapadu trebali pažljivo obratiti pažnju, ako ne žele doživjeti istu zasluženu sudbinu kao Keir Starmer i britanska Laburistička stranka.