Dinamova ekspedicija odradila je “generalku” na Opus Areni. Kada su navijači pjesmom zaključili da je “onoga dana i vrijeme stalo”, uslijedile su beskonačne runde ponavljanja hita Novih fosila o “dobrim starim vremenima” s igračima poslije podizanja Rabuzinova sunca. Iako su bili u Osijeku, na najmodernijoj nogometnoj pozornici u Hrvatskoj, osjećaj je ipak neodoljivo asocirao na “plavu” Budimpeštu prije sedam godina ili, primjerice, na “plavi” London prije četiri godine. Čak i na Dinamovu šampionsku atmosferu s malonogometnog parketa u Ciboni prije tri godine, kada se navijački huk zbog akustike zadržavao na mjestu i zaglušujuće odzvanjao prostorom.
Kulisu je najbolje dočarao Luka Stojković spontanom reakcijom u slavlju, koja je ovjekovječena u videozapisu na Dinamovim društvenim mrežama, kada je junak finala podigao ruku pored Frana Topića, kao da mu želi pokazati dlake i kožu u euforiji, pa mu iskreno poručio: “Ja sam se naježio!”. U trenucima sinergije tribina s terenom, Zagrepčani su na osječkoj se Areni postajali još nestrpljiviji i naglas odbrojavali do najiščekivanije scene, a konsenzus među navijačima glasio je ovako:
– Zamislite ovo svako kolo iduće godine u Kranjči!
Ova se atmosfera zato – sa šest, sedam ili osam tisuća Dinamovih navijača na Opusu – transformirala u generalnu probu za novo zdanje u srcu Zagreba, koje ima potencijal da se preruši u neosvojivu utvrdu i u najveće pojačanje novog (starog) prvaka, koji je bez poraza u zadnjih 25 utakmica u hrvatskim granicama i koji je u prašini bodovnih zaostataka ostavio rivale. Ako je finale Kupa možda bilo samo šlag na tortu u završnici povijesne i rekonstrukcijske sezone, onda su ovi kadrovi samo temelji za početak nove, višegodišnje Dinamove dominacije jer – prema nogometnoj i tržišnoj logici – maksimirsku družinu samo čeka nadogradnja i iskorak na novu razinu u idućoj sezoni.
Zvonimir Boban je na taj, povijesni datum (13. svibnja) ponovno ispisao upečatljivu stranicu, pa je točno 36 godina nakon otpora režimu i zaključio prvo poglavlje “nove Dinamove povijesti”. Čak devetorica Dinamovih igrača u Osijeku zatekla su se u neprirodnoj poziciji jer im je Rabuzin, zapravo, bio prvi trofej u profesionalnom životopisu, pa su tek usvajali principe za takve trenutke i proslave. Prvu “kantu” u karijerama osvojili su Ivan Filipović, Paul Tabinas, Scott McKenna, Moris Valinčić, Matteo Pérez Vinlöf, Marko Soldo, Mateo Lisica, Mounsef Bakrar i Dion Drena Beljo, a ovo je bila uvertira za središnji događaj, koji slijedi za deset dana u Maksimiru, kada će u klupske vitrine parkirati 26. trofej hrvatskog prvaka.
Nakon što je Gennaro Gattuso prošle godine Hajduk držao u igri do zadnje utakmice, pa su prvenstvo okončali sa samo dva boda zaostatka za prvakom, Splićani su (zasad) na “minusu” od 18 bodova, dok se riječki deficit popeo do 33 boda. Dinamo je prošlu kampanju završio s jednakim brojem bodova poput kluba s Kvarnera, ali uz slabiji omjer u međusobnim sudarima, pa jedna od “najgorih sezona u maksimirskoj povijesti” – u kojoj su bili izjednačeni s prvakom – dovoljno ilustrira da i kada Dinamu ne ide po planu, ili kada su svakodnevne turbulencije uobičajene na svim razinama, svejedno je legitiman kandidat za najviše domete u prvenstvu.
Ove je sezone, pak, scenarij bio dijametralno suprotan, pa je Dinamo iz zimskog sna izjurio prema proljetnoj inspiraciji i ekstazi, a Mario Kovačević i igrači uronili su u simbiozu koja je iznjedrila najatraktivniju igru u novijoj povijesti jer u Maksimiru se ne mjere samo pobjede i bodovi, nego dojam, način i efikasnost. Zbog toga, trenerove riječi na predstavljanju u lipnju prošle godine iz ove perspektive imaju i veću težinu:
– Moja nogometna filozofija je uvijek ista. Siguran sam u ono što treba Dinamu. To je organiziran, moderan i napadački nogomet. Prije svega, vjerujem da će nam to donijeti rezultat, ali i da će navijači uživati. To je jako bitno u Dinamu i toga sam svjestan – zaključio je Kovačević prije nepunih godinu dana, dok je pored njega sjedio Boban i pomno ga promatrao u izlaganju, s evidentnom vjerom u svoju odluku, koja je bila kritizirana i propitivana, ali je u konačnici – pogođena. Kovačevićeva momčad ispunila je oba cilja, a kontinuitet i vrijeme ponovno su se potvrdili kao “sveti gral” za trenere jer, iako je bio pod kritikama nakon mršavih rezultata između listopada i prosinca, Boban je zaštitio trenera i napravio najbolju odluku.
No, najveća pobjeda ove sezone skriva se u svlačionici. Nakon što je Dinamo na kraju prošle sezone bio u statusu grogiranoga teškaša, kojemu su se redali udarci u tijelo i glavu, pa se Maksimir u ljetnom prijelaznom roku pretvorio u kolodvor s gustim prometom u oba smjera, ovoga je svibnja mnijenje potpuno drugačije. Prema onome što smo čuli od maksimirskih izvora, ali i iz prve ruke od dijela igrača – pa čak i karika za koje postoji konkretan, milijunski interes iz inozemstva i s bogatijih, zvučnijih adresa – iz (n)ovog Dinama igrači ne žele otići.
To je, pak, prvi preduvjet za više domete, nove rekorde i iduće povijesne stranice. Za rađanje nove generacije s glavom i repom. Prvo za “Kranjču”, a onda i za novi Maksimir.
