Holjevac: ‘Hajduk je klub u kojem igraju pretile, preplaćene zvijezde na zalasku karijere’

Paradoks je da je Hajduk onoliko uspješan kao brend koliko je neuspješan kao nogometni klub. Ova se kolumna ne bavi nogometom, pa zašto onda pisati o Hajduku? Zato što današnji Hajduk nije toliko nogometni klub koliko parapolitički projekt. Kako Boris Dežulović kaže, “navijati za Hajduka je stav, Hajduk je urbana religija”. To je pozadina priče o više gledatelja od svih ostalih u ligi zajedno, najviše prodanih karata, najvećem klubu na svitu, svetinji. Je, činjenica je da je od Hajduka sagrađen fenomenalan brend, ali Hajduk prodaje praznu priču, a ne nogomet. Prodaje priču da su oni simbol otpora Dalmacije Zagrebu oličenom u svemu lošem od Franje Tuđmana i Canjuge do Mamića i lopovskog HNS-a, i prodaje je vrlo uspješno – samo u toj priči već odavno nigdje nema nogometa. A iza tog projekta Hajduka kao vječne žrtve politike Zagreba, kao krunskog dokaza maćehinskog odnosa neovisne hrvatske države prema Pepeljugi Dalmaciji, s kojom je Hajduk uspješno poistovjećen, stoji režimsko podzemlje bivše države, dalmatinski autonomaši i ostaci Orjune.

Hajduk je njima samo sredstvo za provedbu njihovih politika, za proizvodnju afera i skandala, za proizvodnju snažnih emocija koje će se u konačnici usmjeriti prema Zagrebu. Pozadina toga seže u davna vremena, kad su elite i aristokracija u Dalmaciji, suočene s gubitkom utjecaja uslijed ujedinjenja Hrvatske sa Zagrebom kao glavnim gradom, gledale povezati se s idejom jugoslavenstva, pa i Beogradom, kako bi zaštitile svoje interese, prije svega financijske. Problem je bio pridobiti narod protiv Zagreba. Zato nije čudno što su u izdizanju Hajduka u status kulta posebno prominentni bili ljudi poput Smoje i Dežulovića.

Tu tezu nije teško dokazati, jer kad to promatrate tako, nikakvog paradoksa zapravo nema. Onda je savršeno lako objašnjivo ono o čemu čelništvo Hajduka i njegovi fanovi govore, kako je to klub koji postavlja za Hrvatsku upravo nestvarne rekorde gledanosti, prihode od prodaje dresova, popunjenosti stadiona, unatoč mizernim igrama i patetičnim postignućima. Onda je objašnjiv neprijateljski odnos vodstva Hajduka i Torcide prema reprezentaciji vlastite države. I onda je savršeno objašnjivo zašto Hajduk nikako ne uspijeva postati prvakom – u stvari, osam godina zaredom, do sezone 2021./2022., ni jednom nije bio čak ni drugi u prvenstvu, završavao je prvenstva između 3. i 5. mjesta, ali uvijek su za to što nije bio prvakom bili krivi Dinamo, podmićeni suci, lopovski HNS, Zagreb, Mamić, slabo napuhana lopta i sve ostalo što se urotilo kontra Splita. Hajduk živi na teoriji urote Zagreba i Hrvatske protiv Splita i Dalmacije s razlogom jer je to bila i cijela ideja brendiranja Hajduka kao nečeg većeg od nogometa, kao utjelovljenja Dalmacije i Splita. I nevjerojatno uspješno provedena, na štetu nogometa. “Hajduk je više od sporta, u Splitu svaka priča krene i završi s Hajdukom, u Splitu se djeca prilikom rođenja učlanjuju u Hajduk, prva je majica Hajdukov dres, prva uspomena članstvo u Hajduku”, rekao je svojevremeno bivši glasnogovornik Torcide. To nije posve točno. Hajduk nije “više od sporta”, Hajduk odavno već nema nikakve veze sa sportom niti s ozbiljnim igranjem nogometa, samo s politikom i politikantstvom.

Antagonizam je glavni cilj

“Hajduk je specifičan po mnogo stvari – ima jasnu liniju identiteta jednog grada, jedne regije kontra mraku, kontra sili, zaštiti slabijeg, i ostvaruje jednu univerzalnu vrijednost te se u njemu bilo tko može prepoznati”, kaže sociolog Krešimir Krolo. To je otprilike ideja priče koja se splela oko Hajduka. No današnji Hajduk nema veze s onim hrabrim klubom iz tada malog dalmatinskog grada u kojem su mladići igrali za tapšanje po ramenu i bevandu i ostavljali srce na terenu, pobjeđujući moćne i velike klubove iz Europe. Današnji Hajduk antiteza je onog od kojeg je stvoren mit. To je klub u kojem igraju pretile, preplaćene zvijezde na zalasku karijere, koje trener mora šutati nogom u guzicu da bi trčale i šutale loptu. To više nije mali klub koji pobjeđuje velikane voljom i srcem, nego veliki, nekad slavni klub koji redovito gubi od nogometnih patuljaka.

Situacija je pred pucanjem na Poljudu: Koliko će Livaja izdržati?

I drugdje postoji lokalpatriotizam, i drugdje su klubovi poput Rijeke, Osijeka, simboli lokalpatriotizma, ali samo u Splitu će dječaci u trećem osnovne biti prozivani i maltretirani od vršnjaka ako nemaju majicu s dresom Livaje ili ako, nedajbože, nisu navijači lokalnog kluba, nego nekog drugog. Ili ih, nedajbože, nije briga za Hajduk i nogomet. Nigdje taj lokalni patriotski naboj ne ide protiv Hrvatske, što se očituje u odnosu prema reprezentaciji. Nigdje drugdje nećete čuti “dabogda sve izgubili”. Rivalitet je jedno, mržnja je drugo.

Kakva je to močvara, jasno govori slučaj iz 2018., kad se Hajduk doslovno odrekao Mladena Grdovića, čovjeka koji na podlaktici ima tetoviran grb Hajduka, i zabranio puštanje njegovih pjesama na stadionu jer se u Rusiji na SP-u družio s Davorom Šukerom! “Ili mi ili oni!” Da, Hajduk je stvarno specifičan. Onima koji su preuzeli Hajduk i nije cilj stvoriti uspješan nogometni klub, nego stvoriti mit, objekt religioznog obožavanja u Dalmaciji, koji će homogenizirati Dalmaciju na platformi autonomaštva i permanentno antagonizirati Split i Zagreb. I u tome su bili nevjerojatno uspješni. Hajduk je od sebe napravio moćan brend, a Mamić od Dinama moćan nogometni klub.

Iza brenda je samo politika

Krkan, seljačina, lupež, muljator, hercegovačka lopina i što već ne, on je od Dinama stvorio nogometnu velesilu u hrvatskim okvirima jer je, prije svega, želio novac. Vilu s bazenom, Bentley, Rolex, elitu na svom rođendanu. To su legitimne težnje. A za to mu je trebao moćan klub koji nadilazi okvire Hrvatske. Uostalom, on ponešto zna i o biznisu i o nogometu i voli nogomet. Hajduk je kao brend jači od Dinama, ali je brend bez ikakve supstancije. Hajduk je očerupan i sveden na nogometnu beznačajnost uz povike “drž’te lopova!”. Onima koji su brendirali Hajduk ne odgovara da on bude moćan i jak jer bi onda teško prodavali priču o Dalmaciji kao žrtvi Zagreba, utjelovljenoj u tužnoj sudbini Hajduka kojeg suci potkradaju, HNS ga mrzi i koči, Zagreb sabotira, a Dinamo pobjeđuje na prevaru. A to im je osnovni cilj. Istina, u vrijeme Franje Tuđmana Croatia je bila otvoreno protežirana od režima, ali Rijeka je ta kojoj je otvoreno ukradeno prvenstvo, ne Hajduk, a to je vrijeme davno, davno prošlo.

Konačna istina o ‘prgavom’ Perišiću: Imao je plan, ali mu je neočekivani potez sve pokvario

Zato se mora postaviti pitanje želi li itko od onih koji su spleli priču oko Hajduka da on ikad bude uspješan? Jer bi tada cijela ta priča, cijeli kult, cijeli mit, pao u vodu. Problem je što iza brenda nema ničeg osim politike. Nema strategije, nema vizije, nema ni nogometa.

Hajduk nema veze s nogometom, ima s religioznom odanošću fanova, kao kod Applea, ali već odavno ne proizvodi baš ništa osim dramoleta i nogometnih meksičkih sapunica. Zato pred prepunim Poljudom tradicionalno oko Gospe ispada iz Europe od protivnika poput Dile Gori, Gzire, Tobola i sad Ružomberoka, od egzotičnih poluamaterskih ekipa iz “shithole” država četvrtog svijeta. Da od onih koji su Hajduka izbacivali iz Europe napravite ligu, Rudeš bi u njoj bio prvak. I to se neće promijeniti dok netko ne istjera politiku iz Hajduka i vrati nogomet. Do tada, jedini Hajduk koji može pobijediti Dinamo jest onaj iz Hercegovca, koji je u nedjelju razbio Dinamo iz Rajsavca s nevjerojatnih 11:0 u međužupanijskom susretu.