Iz perspektive Zagreba rat na Bliskom istoku nešto je “tamo daleko”, tisućama kilometara od nas, no realnost je da je rat na samoj granici Europske unije, a na izravnom je udaru država koja trenutačno predsjeda Vijećem Europske unije. Riječ je, naravno, o Cipru, koji se u prvim danima američko-izraelskih udara našao na meti iranskih sporadičnih napada dronovima, ne zbog svoje geografske pozicije, nego zbog britanskih vojnih baza na tom popularnom turističkom otoku.
Sukob koji je zapalio Perzijski zaljev osjećaju sve članice EU-a u poskupljenjima energenata uzrokovanim zatvaranjem Hormuza, no Cipar je najizloženiji. Naime, osim što je za Iran legitimna vojna meta zbog britanskih vojnih baza, Cipar se suočava i s unutarnjim krizama uzrokovanim ovim ratom. Povećava se napetost između Republike Cipar i samoproglašene Turske Republike Sjeverni Cipar u kojoj živi većinski tursko stanovništvo, a državu od članica UN-a priznaje samo Turska. Napetosti između turskog sjevera i grčkog juga otoka neizbježno vode i do porasta povijesnih tenzija i pretenzija Turske i Grčke, pri čemu Turska kao most arapskoga svijeta sa Zapadom šalje jasnu poruku da je ovo rat u koji ne želi biti uvučena. Analitičari upozoravaju da bi sukob na Bliskom istoku mogao produbiti podjele i odgoditi napore za ponovno ujedinjenje Cipra.
Uza sve to, Republika Cipar nije ni članica NATO-a, nego se u slučaju eskalacije konflikta može samo nadati efikasnosti obrambenog kišobrana europskih partnera. Pad prvih krhotina dronova na Cipar otkrio je i desetljećima ignorirane probleme, poput onog da Republika Cipar službeno nema nadležnosti na golemom teritoriju koji kao svoju vojnu bazu tretira Velika Britanija, a na kojem živi 40.000 ljudi. To je rezultiralo kaotičnom situacijom u kojoj, kad su zasvirale prve sirene, nitko nije bio nadležan za taj dio stanovnika Cipra, što je izazvalo očekivano burnu reakciju.
Ničija zemlja
Krhotine padaju, sirene zavijaju, a stanovnici uviđaju da su na “ničijoj zemlji” – nije to nimalo ugodan scenarij. Dodamo li tomu i da je 12 posto ciparskoga gospodarstva ovisno o turizmu, a samo u ožujku zabilježen je pad rezervacija i dolazaka od čak četrdeset posto, jasno je da je Cipar istinski izložen političkoj, ekonomskoj, ali i balističkoj ugrozi. Cipar, dugo smatran stabilnom zemljom, sada se pojavljuje kao strateška fronta, uhvaćen između regionalnih napetosti, globalnih sila i vlastite neriješene podjele sjever – jug. Britanske suverene baze Akrotiri i Dhekelia pokrivaju čak oko tri posto Republike Cipar, na jugu otoka. One se teritorijalno protežu daleko izvan perimetra baza, preklapajući se s gotovo 60 posto područja općine Kourion, u kojoj živi 40.000 ljudi. U selu Akrotiri, koje se nalazi tik do baze, stanovnici su se navikli na stalnu prisutnost zrakoplova i patrola, a oko trećine stanovništva radi u bazi, zabilježili su reporteri Euronewsa za nedavnog posjeta otoku.
Incident koji se dogodio početkom ožujka, kada su oboreni iranski projektili i dronovi koji su se kretali prema Cipru, otkrio je pravnu sivu zonu: ciparske vlasti nemaju jurisdikciju nad britanskim suverenim baznim područjima, što ograničava njihovu sposobnost djelovanja u hitnim slučajevima. Baze su dugo bile osjetljivo pitanje na Cipru. Velika Britanija zadržala ih je nakon proglašenja neovisnosti otoka 1960. godine, zbog čega ih neki i dalje smatraju kolonijalnim nasljeđem. Politički desno orijentirana ciparska vlada postavila je pitanja o budućnosti baza nakon napada dronom. “Za mnoge ljude baza postaje prijetnja. Potrebna nam je jasna informacija o tome tko je odgovoran, posebno za civilnu zaštitu”, rekao je Pantelis Georgiou, čelnik općine Kourion novinarima.
Nakon napada nekoliko europskih zemalja rasporedilo je vojna sredstva u regiju, uključujući Grčku, dok je Velika Britanija dopustila SAD-u da koristi njezine baze za “obrambene operacije”. To je Cipar dovelo između dvije vatre, jer je američki predsjednik, koji je otprije najavljivao izlazak SAD-a iz NATO-a, burno reagirao na takav stav Velike Britanije, smatrajući da im baze moraju biti dane na raspolaganje bez ikakvih uvjeta. Britanski premijer Keir Starmer tu se našao u nezavidnom položaju, pogotovo nakon što je Španjolska već dobila “jezikovu juhu” od Trumpa zbog svoje naredbe da američki lovci moraju napustiti zrakoplovnu bazu NATO-a na njezinu teritoriju. Primjetno je da se od ovog rata maksimalno pokušavaju odmaknuti zemlje čiji prihodi uvelike ovise o turizmu, kao što je Španjolska.
Znak odmazde
Kada je već u prvim satima američko-izraelske akcije u Iranu u znak odmazde Teheran raketirao gotovo sve zemlje Perzijskog zaljeva u kojima SAD ima baze, bila je to jasna poruka da iranske vlasti smatraju američke vojne baze legitimnom vojnom metom, na čijem god se teritoriju nalazile. Cipar nema komfor Španjolske. Osim što obrambeno ovisi o EU-u i Ujedinjenom Kraljevstvu, zbog čega je nerealno da zatraži od saveznika povlačenje vojnika s otoka, Cipar je i svojim položajem na puškometu Iranaca. Iako su šanse za ozbiljnije napada na Cipar minorne, ekonomske posljedice rata koji je počeo točno uoči početka turističke sezone mogle bi biti razornije od granata.
Dok s jedne strane dužnosnici umiruju domaću i stranu javnost pokušavajući stvoriti privid da Iran za njih nije stvarna prijetnja, njihovi recentni potezi otkrivaju kako su ciparske vlasti itekako ozbiljno shvatile rat u susjedstvu te počele značajno osnaživati obrambene kapacitete. Cipar modernizira dva ključna vojna objekta američkim sredstvima kako bi ojačao svoju ulogu sigurnog humanitarnog utočišta za evakuirane iz sukoba na Bliskom istoku, rekli su dužnosnici. Zračna baza Andreas Papandreou u Pafosu bit će proširena i uključivat će novu parkirnu platformu koja može primiti desetke teških vojnih transportnih zrakoplova, što će omogućiti brže punjenje gorivom i održavanje tijekom velikih humanitarnih operacija. Pomorska baza Evangelos Florakis u Mariju, 229 kilometara od libanonske obale, dobit će novi helidrom, koji financira američko Europsko zapovjedništvo, sposoban za smještaj velikih transportnih helikoptera Chinook za prijevoz evakuiranih iz zona sukoba.
SAD je već osigurao 500.000 eura za plan razvoja kako bi se utvrdili ukupni troškovi proširenja zračne baze, rekao je za Associated Press potpukovnik Paris Samoutis, glasnogovornik Ciparske nacionalne garde. Točno financiranje za oba projekta još nije objavljeno jer još nisu gotove ni procjene troškova. Prema riječima ciparskog ministra obrane Vasilisa Palmasa, očekuje se da će radovi početi 2027. Modernizacija zračne baze mogla bi koštati oko 14 milijuna eura, dok bi projekt pomorske baze mogao premašiti 200 milijuna eura, za što Cipar traži i dodatna sredstva od EU-a.
Granična točka
Zahtjev je razuman jer se pokazalo da je Cipar presudna granična točka Unije u slučaju bilo kakve eskalacije sukoba u desetljećima nestabilnoj regiji. Cipar je tako nevoljko stekao stratešku ulogu kao država članica EU-a koja je najbliža kriznim zonama na Bliskom istoku, kao tranzitna točka za humanitarne evakuacije i pošiljke pomoći. Godine 2006. otok je omogućio evakuaciju oko 30.000 ljudi iz Libanona tijekom rata između Izraela i Hezbolaha. U travnju 2023. služio je kao tranzitna točka za evakuaciju državljana trećih zemalja iz Sudana, a 2024. preko pomorskog koridora Amalthea išle su tisuća tona humanitarne pomoći u Gazu, isprva izravno, a kasnije preko izraelske luke Ashdod.
U lipnju 2025., kada su SAD i Izrael napali iranska nuklearna postrojenja, Cipar je ponovno djelovao kao tranzitna stanica za ljude koji napuštaju Izrael i za Izraelce koji se iz inozemstva vraćaju kući. SAD je 2024. godine rasporedio kontingent marinaca i zrakoplove V-22 Osprey u zračnu bazu Paphos kao pomoć u potencijalnim evakuacijama iz Libanona. Ciparski predsjednik Nikos Christodoulides jasno je dao do znanja da će vojni objekti u zemlji biti ograničeni na humanitarne operacije i neće se koristiti za ofenzivne vojne akcije. Prema objavljenim podacima, bilateralna vojna suradnja između Cipra i SAD-a porasla je posljednjih godina. U siječnju 2025. stručnjaci iz 435. skupine za nepredviđene situacije sa sjedištem u njemačkom Ramsteinu proveli su procjenu infrastrukture u zračnoj bazi Andreas Papandreou.
“Događaji u Sudanu, Libanonu, Izraelu i Gazi 2023. i 2024. pokazali su ključnu važnost Republike Cipar kao sigurnosnog partnera u istočnom Mediteranu”, rekao je u siječnju 2025. pukovnik američke vojske Kenneth Evans, viši obrambeni ataše u američkom veleposlanstvu u Nikoziji. Nadogradnje su dio šireg programa za jačanje kapaciteta obiju baza za podršku humanitarnim odgovorima velikih razmjera, piše Euronews. Cipar je također tražio financiranje putem programa EU-a SAFE, koji nudi 1,18 milijardi eura za poboljšanje obrambene spremnosti i infrastrukture u državama članicama EU-a, s rokom otplate od 45 godina.
Klima nesigurnosti
Takva nagla militarizacija otoka postaje sigurnosna nužnost, ali i kamen oko vrata ciparskom gospodarstvu te vlastima koje moraju balansirati između rizika od granata i rizika od siromaštva. Zato već tjednima predsjednik Republike Nicos Christodoulides i vladini ministri govore međunarodnim medijima da je Cipar i dalje sigurna zemlja. S obzirom na to da je u ožujku bilo otkazivanja rezervacija na Cipru, turistički sektor zemlje i nadležne vlasti mobiliziraju se kako bi poslali jasnu poruku o sigurnosti turistima. Kako ističu stručnjaci iz industrije, trebao bi se uspostaviti sveobuhvatni akcijski mehanizam, od najviše državne razine preko diplomatskih misija do hotelijera.
Cilj je široka mobilizacija koja će obuhvatiti sve razine donošenja odluka, uključujući lokalne vlasti, koje su pozvane da aktivno doprinesu naporima za podizanje svijesti i vraćanje imidža zemlje. U nedavnim izjavama za ciparski državni radio zamjenik ministra turizma Costas Coumis naglasio je da je prioritet preoblikovanje imidža Cipra ciljanim akcijama. U tom kontekstu nastavlja se suradnja sa specijaliziranom tvrtkom za odnose s javnošću, a intenzivirani su i kontakti s ključnim partnerima u zemlji i inozemstvu. Istodobno se pomno prate događaji na tržištu, uz češće kontakte i razmjenu informacija, kako bi se formulirale strategije odgovora. Naglasio je da će tijek događaja uvelike ovisiti o trajanju i intenzitetu krize na Bliskom istoku. Međutim, prema informacijama ciparskih medija, nakon otkazivanja letova u ožujku i travnju, čini se da će se fenomen nastaviti i u svibnju, unatoč činjenici da se aktivnost zračnog prometa na Cipru vratila u normalu i da nisu na snazi nikakve mjere prevencije u hitnim slučajevima.
Istovremeno, rezervacije za ljetnu sezonu odvijaju se posebno sporim tempom, što veoma zabrinjava. Kad je riječ o mogućim mjerama potpore, razmatra se i jačanje domaće turističke potražnje, s ciljem pružanja poticaja Cipranima da odaberu lokalni smještaj tijekom blagdanske sezone. Međutim, i dalje je ključno održati protok turista s europskog tržišta, koje je glavni izvor posjetitelja za Cipar. Izazov je sada svakako kudikamo složeniji nego prijašnjih godina. Za razliku od razdoblja 2022. – 2023., kada je glavni problem bio gubitak ruskog i ukrajinskog tržišta, danas se problem proteže na opću klimu nesigurnosti, koja utječe na psihologiju europskih putnika.
Otežan oporavak
Negativna slika regije odvraća turiste, što otežava oporavak najvažnije ciparske gospodarske grane. U sjeni sigurnosnih i ekonomskih izazova koje je rat nametnuo Cipar se suočava i s duboko ukorijenjenim institucionalnim ograničenjima koja dodatno kompliciraju upravljanje krizom. Iako je Republika Cipar u punopravnom članstvu Europske unije od 2004., otok je i dalje podijeljen, a pravni i politički okvir koji proizlazi iz te podjele ima vrlo konkretne posljedice u trenutku sigurnosne prijetnje.
Pravo EU-a formalno se primjenjuje na cijelom teritoriju Republike Cipar, no njegova je provedba suspendirana na području pod kontrolom samoproglašene Turske Republike Sjeverni Cipar, što stvara jedinstvenu situaciju u kojoj dio teritorija države članice EU-a de facto nije pod kontrolom njezinih vlasti. Takva pravna konstrukcija, definirana Protokolom br. 10 uz Ugovor o pristupanju Cipra Europskoj uniji, u praksi znači da europske institucije imaju ograničene mehanizme djelovanja upravo na onom dijelu otoka na kojem bi sigurnosni izazovi u slučaju eskalacije mogli biti najizraženiji. Dodatni je problem i činjenica da se sigurnosna arhitektura Europske unije, unatoč postupnom jačanju kroz instrumente poput Stalne strukturirane suradnje (PESCO) i Europskog obrambenog fonda, i dalje u velikoj mjeri oslanja na NATO, a Cipar nije njegov član.
To znači da je otok u svojevrsnom sigurnosnom međuprostoru, formalno zaštićen političkom solidarnošću EU-a, ali bez izravnog pristupa kolektivnom obrambenom mehanizmu koji u praksi čini okosnicu europske sigurnosti. Članak 42. stavak 7. Ugovora o Europskoj uniji, koji predviđa uzajamnu obrambenu pomoć među državama članicama, aktiviran je samo jednom, nakon terorističkih napada u Parizu 2015., i njegova operativna primjena u slučaju konvencionalne vojne prijetnje ostaje nedovoljno testirana. Upravo ta neizvjesnost pojačava osjećaj izloženosti u zemlji koja se nalazi na samom rubu europskog sigurnosnog prostora.
Složena slika
Sve to zajedno stvara složenu sliku države koja se nalazi na presjeku više kriza – sigurnosne, političke i energetske – pri čemu ni za jednu nema jednostavnog rješenja. Upravo ta višeslojnost ciparskog položaja objašnjava zašto aktualni sukob na Bliskom istoku ne ostaje ograničen na regionalni kontekst, nego se prelijeva u samu srž europskog projekta, testirajući njegove institucionalne kapacitete i političku koheziju. U takvu okruženju pitanje migracija ponovno izbija u prvi plan kao jedan od najkonkretnijih i najosjetljivijih izazova s kojima se Cipar suočava. Već godinama otok bilježi jedan od najvećih brojeva tražitelja azila po glavi stanovnika u Europskoj uniji, a prema podacima Eurostata, u pojedinim razdobljima broj zahtjeva prelazio je jedan posto ukupnog stanovništva.
Geografska blizina kriznih žarišta na Bliskom istoku i relativno kratke pomorske rute čine Cipar prirodnom ulaznom točkom za migrante i izbjeglice, dok podijeljeni status otoka dodatno komplicira upravljanje tim tokovima. Poseban je problem takozvana zelena linija, demarkacijska crta koja razdvaja južni i sjeverni dio otoka, a koja, prema pravilima EU-a, nije vanjska granica Unije, nego unutarnja crta razdvajanja. To u praksi znači da migranti koji uđu na teritorij pod kontrolom Sjevernog Cipra mogu relativno lako prijeći na jug, gdje potom podnose zahtjev za azil.
Prema izvješćima Frontexa, upravo ta ruta posljednjih godina bilježi značajan porast, čime se dodatno opterećuje već ionako napregnut sustav prihvata i obrade zahtjeva. Nova dimenzija političkog učinka iranskog rata na Cipar manje se vidi kroz sigurnosne čimbenike, a više u promjenama u diplomatskom ponašanju i unutarnjoj političkoj komunikaciji. Cipar se u takvim krizama ponaša kao država koja pokušava istodobno biti članica EU-a, regionalni posrednik i neformalna logistička točka Zapada, što u praksi stvara stalni politički pritisak da se ne zauzme previše oštar stav ni prema jednoj strani. U novijim analizama vidi se da ciparska diplomacija sve više koristi “jezik deeskalacije bez atribucije”.
Sigurnost Mediterana
To znači da se izbjegava izravno imenovanje aktera kada se govori o odgovornosti za eskalaciju, dok se istovremeno vrlo jasno naglašava potreba zaštite infrastrukture EU-a i sigurnosti Mediterana. Taj stil komunikacije nije slučajan, cilj je izbjeći da Cipar postane politički označen kao neprijateljski teritorij u očima bilo Irana, bilo njegovih saveznika u regiji. Drugi je važan politički efekt jačanje unutarnje uloge sigurnosnih službi i vojnog sektora u civilnom odlučivanju. Iako Cipar formalno ostaje civilno vođena država, krizni događaji poput raketnih prijetnji ili aktivacije baza dovode do toga da sigurnosni aparati imaju neproporcionalno velik utjecaj na političke odluke u realnom vremenu.
To se ne vidi u zakonima, nego u praksi te ubrzanim konzultacijama, zatvorenim sjednicama vlade i povećanoj ovisnosti o informacijama koje dolaze iz britanskih i zapadnih vojnih kanala. U tom kontekstu pojavljuje se i zanimljiv pomak u odnosu prema EU-a. Cipar sve češće koristi rat kao argument za jačanje europske prisutnosti na istočnom Mediteranu. No istodobno postoji frustracija jer EU, unatoč političkoj podršci, nema operativni kapacitet brzog odgovora na krizne situacije u regiji. Nije to novost, to je donekle pokazao već prvi Trumpov mandat u Bijeloj kući. EU je postao svjestan da NATO ne znači mnogo bez pouzdanog partnera u Washingtonu, koji upravlja ključnim vojnim i logističkim kapacitetima Saveza.
No tek se u drugom mandatu, u kojem je Trump znatno zaoštrio svoje odnose s EU-om i zauzima gotovo nasilnički i ucjenjivački stav prema europskim vlastima, vidjelo kolika opasnost prijeti Uniji u slučaju izostanka američke pomoći u nekoj krizi. Pokazalo se da Europa ne samo da nema adekvatne vojne kapacitete nego koristi i većinu logistike, podatkovnih centara, obavještajnih kanala i sigurnosne infrastrukture koja je ili u Americi ili je povezana s američkim korporacijama.
Veliki napori
Nevezano uz Cipar, ali značajno u sagledavanju cijele situacije, EU posljednjih tjedana ulaže velike napore kako bi pokušao vratiti digitalnu autonomiju. Sustavi umjetne inteligencije upravljaju brojnim civilnim i vojnim sustavima u zemljama EU-a, a mnogi od njih ili su intelektualno vlasništvo američkih tvrtki ili one njima izravno upravljaju. To je EU dovelo u situaciju da su brojni osjetljivi procesi, kao i osobni podaci građana, de facto u rukama kompanija koje bi ih, s obzirom na to da djeluju u SAD-u, morale na zahtjev predati američkim vlastima.
Cipar je tako rastrzan između vlastitih podjela, europske nesposobnosti za adekvatan vojni odgovor te složenih britansko-američkih odnosa. Među političkim elitama na Cipru može se primijetiti i rastuća svijest o tzv. strateškom paradoksu otoka: što je Cipar stabilniji, to je korisniji kao platforma za operacije u regiji, a što je korisniji, to postaje potencijalno izloženiji. Taj paradoks sve češće ulazi u političke rasprave, ali bez jasnog rješenja. Nijedna ozbiljna politička opcija ne zagovara zatvaranje baza ili radikalnu neutralizaciju, jer bi to imalo ekonomske i sigurnosne posljedice, ali raste broj glasova koji traže veće ograničavanje njihove operativne autonomije.
Dok vlasti govore o stabilnosti i međunarodnom pravu, dio javnosti sve češće promatra situaciju kroz prizmu realpolitike, a Cipar kao mali otok koji služi većim silama, bez stvarne mogućnosti utjecaja. To se ne pretvara nužno u organizirani politički otpor, ali utječe na povjerenje u sposobnost države da kontrolira vlastitu sigurnosnu sudbinu. Građani, naime, pomalo stječu dojam da su njihove vlasti samo marionete u rukama velikih sila, kojima su interesi stanovnika Cipra manje “strateški važni” od vlastitih, a to ne stvara dobru političku klimu.
[darkbox]
Zemlja nije spremna za prihvat ratnih izbjeglica
Rat u regiji potencijalno otvara novu fazu migracijskih kretanja. Svako pogoršanje sigurnosne situacije u državama poput Libanona, Sirije ili Irana može rezultirati novim valovima raseljenih osoba, a Cipar je, zbog blizine i statusa članice EU-a, među prvim odredištima na koje ti valovi nailaze. Istodobno, kapaciteti otoka za prihvat i integraciju migranata ograničeni su, što potvrđuju i podaci UNHCR-a, prema kojima su prihvatni centri više puta radili iznad planiranih kapaciteta. Europska unija pokušava odgovoriti na taj izazov kombinacijom financijske pomoći i operativne podrške, no strukturni problemi ostaju.
Novi Pakt o migracijama i azilu, koji je usvojen 2024., predviđa mehanizme solidarnosti među državama članicama, uključujući relokaciju tražitelja azila i financijske kompenzacije, ali se oni još ne primjenjuju u punom opsegu. U međuvremenu Cipar ostaje na prvoj liniji, suočen s realnošću u kojoj se geopolitički potresi iz susjedstva gotovo trenutačno reflektiraju na njegov teritorij. Kombinacija migracijskog pritiska, sigurnosnih prijetnji i ekonomskih izazova stvara situaciju u kojoj svaka nova eskalacija na Bliskom istoku ima izravan i mjerljiv učinak na svakodnevni život na otoku. Upravo zato Cipar danas više nije tek periferni promatrač regionalnih sukoba nego aktivni sudionik njihove šire europske dimenzije, s ograničenim prostorom za manevriranje i rastućim ulogom u definiranju odgovora Europske unije na krize koje dolaze s njezinih granica. [/darkbox]
[darkbox]
Sukob destabilizira energetske planove
Energetska dimenzija ciparske krize postaje sve izraženija. Istočni Mediteran posljednjih je desetljeća identificiran kao potencijalno značajan izvor prirodnog plina, s nalazištima poput Aphrodite, Leviathana i Zohra, koja su privukla interes međunarodnih energetskih kompanija. Cipar je u suradnji s partnerima, uključujući Izrael i Egipat, nastojao razviti infrastrukturu za eksploataciju i izvoz plina prema europskom tržištu, čime bi se smanjila ovisnost EU-a o ruskim energentima. Međutim, prema izvješćima Međunarodne agencije za energiju, realizacija tih projekata suočava se s nizom zapreka, od tehničkih i financijskih do političkih, uključujući sporove s Turskom, koja osporava pravo Cipra na istraživanje u pojedinim dijelovima ekskluzivne gospodarske zone.
Aktualni sukob na Bliskom istoku dodatno destabilizira energetske planove jer povećava rizik ulaganja i otežava dugoročno planiranje. Istodobno, zatvaranje ili ograničavanje pomorskih ruta kroz Perzijski zaljev i Crveno more dovodi do rasta cijena transporta i osiguranja, što se prelijeva i na mediteranske projekte. U takvim okolnostima Cipar se nalazi u paradoksalnoj situaciji jer ima potencijalno vrijedne energetske resurse koji bi mogli ojačati njegovu ekonomsku i geopolitičku poziciju, ali istovremeno postaje sve izloženiji rizicima koji proizlaze iz njihove eksploatacije. [/darkbox]
