Izlazak iz kineske sjene i novi projekti
- Uopće ne čudi što je Zelenski sinoć zatražio od EU-a da pronađe svog predstavnika za pregovore s Moskvom. Voda je, očito, i njemu došla do grla! Ali i Europi, koja je ovo najavila još iza nove godine ali se ne može odlučiti o osobi koja bi tu ulogu najbolje obavljala na zadovoljstvo svih članica.
- Hoće li, dakle, ključni globalni geopolitički trokut, SAD-Rusija-Kina, i konačno preuzeti odgovornost za sudbinu svijeta u svoje ruke? Naravno, mnogi manji igrači tim bi scenarijem bili zadovolji, ali mnogi sigurno i ne bi. Ali što uopće može biti alternativa? To se ionako uvijek događa u prijelomnim fazama ljudske povijesti. Kroje je isključivo veliki i snažni.
Sutra u dvodnevni službeni posjet Kini, i domaćinu Xi Jinpingu, stiže ruski predsjednik Vladimir Putin. Svega četiri dana nakon posjeta toj zemlji američkog čelnika Donalda Trumpa.
Kako je takva dinamika u ugošćavanju čelnika najmoćnijih svjetskih država krajnje neuobičajena, vjerojatno i presedan (osim ukoliko bi se radilo o nekakvim međunarodnim konferencijama), jasno je kako ovdje ne može biti govora o slučajnom „poklapanju“ termina – bez obzira što je Putinov dolazak već puno ranije najavljivan (ali uglavnom se kao rok dolaska spominjao lipanj, eventualno kraj svibnja).
U Pekingu ovakvim razvojem stanja zadovoljno trljaju ruke, jer je očito kako Kina ubrzano postaje središte svjetske diplomacije. I to one najviše razine. Kroz kinesku prijestolnicu svako toliko krstare i čelnici bilo Europske unije, bilo njenih pojedinih država članica, a tu, naravno, često stižu i vođe „manje važnih“ zemalja iz tzv. globalnog Juga, dok je nedavno u Pekingu boravio i šef diplomacije zemlje s kojom Sjedinjene Države danas ratuju – Irana – Abbas AragHchi.
Blic analiza Zorana Metera: Je li Kina izdala Iran i spasila Trumpa?
„Usklađuju satove“
Očito je kako Kina i Rusija imaju o čemu žurno razgovarati nakon odlaska američkog vođe, kada su mnoge stvari postale jasnije – prije svega za Peking, vezano uz perspektivu njegovih političkih i trgovinskih odnosa sa SAD-om (ovo „jasnije“ shvatite uvjetno, jer mi ne možemo znati ono što su dvije strane dogovarale iza čvrsto zatvorenih vrata, pa će samo vrijeme dati odgovor o (ne)uspjehu Trumpovog posjeta kojeg mnogi američki liberalni mediji i analitičari prikazuju kao po interese SAD-a slabašnim, za razliku od krugova bliskih Trumpu koji imaju potpuno suprotno mišljenje).
Nagli Putinov dolazak Jinpingu, odmah nakon Trumpa, jasan je znak potrebe žurnog dodatnog „usklađivanja satova“ između Moskve i Pekinga na vanjskopolitičkom i gospodarskom planu (oni su usklađeni već od ranije, ali okolnosti u svijetu se vrlo neuobičajeno brzo mijenjaju).
Globalna geopolitička slika postaje sve mračnija u kontekstu brzog pogoršanja sigurnosnog stanja zbog rata na Bliskom istoku, uz posljedično naglo pogoršavanje energetskih prilika koje mogu prouzročiti i novu veliku gospodarsku krizu, a da još ni ukrajinski rat – kao donedavno gorući svjetski geopolitički problem – ni izbliza nema tendenciju skorom završetku. Upravo suprotno! Stanje se pogoršava kako između Moskve i Kijeva, tako i između Rusije i Europe zbog rata koji je već uvelike ušao u sviju petu godinu.
Tjedna analiza Zorana Metera: Ukrajina gorući problem broj 1; SAD kontrolira rat s Iranom; EU u nokdaunu
Voda došla do grla
Sve su ovo elementi koji ukazuju kako je po sve tri svjetske velesile „voda došla do grla“ i da se svijet, ukoliko se ne uspije pronaći kakav, barem privremeni, stabilizirajući izlaz iz nastale situacije – može vrlo brzo naći u vrtlogu i predvidljivih i nepredvidljivih krajnje teških posljedica.
Već sam u svojim ranijim analizama najavio mogućnost da trojica državnika najmoćnijih zemalja svijeta odluče sudbinu istoga uzeti u svoje ruke. Jer ako oni to ne učine, više nema tko drugi. Naravno, tu prije svega mislim da bi mogli određene parametre nužne suradnje, ali i određivanje određenih zona utjecaja u kojima jedni drugima ne bi prelazili njihove „crvene crte“.
Dakle, ne bi se radilo ni o kakvom „ljubavnom trokutu“, već je tu isključivo riječ o interesima, a vjerojatno i želji za preživljavanjem – kako u političkom smislu (Trump, Putin) tako i onom doslovnom – po njihove zemlje ali i svijet u cjelini.
U tom smislu Trump ima teži posao. S jedne strane želi ugoditi Xiju po pitanju Tajvana koji je za Kinu ključna „crvena crta“ čemu se pak ovih dana otvoreno opire američka duboka država iz redova neoconsa – i to iz obje dominantne stranke. S druge strane ili neće, ili još ne zna kako udovoljiti Putinu da Amerika i konačno ne pređe njegove „crvene crte“ po pitanju Ukrajine (iako su mnoge od njih već odavno pogažene). Naime, napetost u ruskom društvu po tom pitanju ubrzano raste, prije svega u smjeru nužnosti državnog vrha za poduzimanje novog pristupa vođenju rata koji, da se odmah razumijemo, nije usmjeren u smjeru pacifizma, već prema njegovoj novoj fazi – razornijeg i sveobuhvatnijeg karaktera, što je ipak tema za posebnu analizu).
S druge strane, za razliku od Trumpa, Putin i Xi nemaju međusobnih problema, barem ne onih otvorenih i teško rješivih.
Ali krenimo redom.
Bauk rata kruži Europom: Dan pobjede u iščekivanju novog Dana pobjede
Kinesko-ruska trgovinska razmjena
Naime, trgovinska razmjena između dviju zemalja još je 2024. godine dosegla rekordnih 245 milijardi dolara, a obje su zemlje objavile kako teže prema 300 mlrd. u idućoj, 2025. godini. No, to se nije dogodilo, već je ona pala na 228 mlrd. uglavnom zbog problema koje Rusija ima sa zapadnim sankcijama nakon invazije na Ukrajinu, a koje je Trumpova administracija prošle godine dodatno pooštrila, baš prema sektoru koji je za Kinu i Rusiju najvažniji – onom energetskom.
Međutim, već s početkom ove godine njihova trgovinska razmjena opet raste (nemalu ulogu u tome ima Trumpov rat protiv Irana koji je doveo do velikih poremećaja u opskrbi naftom u svijetu zbog čega je privremeno došlo do deblokade ruskog izvoza tog energenta na globalnoj razini). Ovdje treba naglasiti kako, za razliku od Indije gdje se ruska nafta doprema tankerima i gdje New Delhi mora činiti prave akrobacije da bi kompenzirao američke sekundarne sankcije na rusku naftu, u Kinu ona sve vrijem uredno stiže naftovodom.
Kako god bilo, pojedini ruski i kineski analitičari ovih tvrde kako Kina na Rusiju od sada gleda kao na potencijalno jednako važnog trgovinskog partnera kao na SAD. Naime, trgovinska razmjena Kine i SAD-a proteklih se godina ubrzano smanjuje, pa se s nekad rekordnih i nevjerojatnih razina koje su težile prema 800 milijardi dolara godišnje (uz izraženi kineski suficit) njihova trgovina počela ubrzano smanjivati došla na svega oko 420 milijardi. Stope pada pritom su goleme, i kreću se i do 30%. Zato analitičari smatraju kako bi kinesko-ruska trgovinska razmjena već oko 2030. mogla sustići onu sa SAD-om.
Ali ono što je za Kinu po tom pitanju još važnije je sigurnost opskrbe energentima koju joj osigurava jedino Rusija, poglavito nakon kineskog ostanka bez venecuelanske nafte od siječnja ove godine, čiji izvoz sada kontroliraju Sjedinjene Države nakon detronizacije Nicolasa Madura. Još više nakon zatvaranja Hormuškog tjesnaca kojim u Kinu više ne može stizati niti nafta iz Perzijskog zaljeva odakle je dobivala 30 % svojih uvoznih potreba i nešto više uvoznih potreba plina (LNG). Upravo su povećane ruske isporuke nafte sada omogućile Kini relativno bezbolno preživljavanje naftne krize koja je zbog rata na Bliskom istoku pogodila brojne države Azije, kao i Europu (potonju poglavito s kerozinom), a Hormuški tjesnac mogao bi još dugo ostati izvan pogona, kako je sinoć najavio Donald Trump.
Kaja Kallas pretenciozno o tome zašto Europsku uniju ne vole SAD, Kina i Rusija
Izlazak iz kineske sjene i novi projekti
Zbog toga Kina sada planira Rusiji predložiti izgradnju i dodatnih naftovoda, o čemu će se sigurno razgovarati i tijekom Putinovog posjeta. Naime, Kina želi u potpunosti osigurati energetsku stabilnost upravo preko Rusije u slučaju mogućeg pokretanja rata s Tajvanom koji bi mogao dovesti do američkog pokušaja zatvaranja pomorskih tjesnaca koji s Bliskog istoka vode prema Južnom Kineskom moru.
Moskva je potpuno svjesna ovih kineskih problema koji joj daju prednost da konačno iziđe iz sjene velikog susjeda i da odnos Kine i Rusije sada postane uravnotežen po pitanju ovisnosti jedne o drugoj. Do ove godine Rusija je puno više ovisila o Kini, jer je još od ožujka 2022. odrezana od zapadnog tržišta zbog sankcija. Kina je zbog toga uživala plodove ruskih energenata po znatno nižoj cijeni nego ju je ova prije toga prodavala na europskom tržištu. Poglavito se to vidjelo po pitanju prirodnog plina. Istodobno je Kina izvozila svoje industrijske proizvode Rusiji kojoj su kronično nedostajali oni europski, na koje je navikla desetljećima.
Međutim, okolnosti se brzo mijenjaju. Kina je nakon gubitka Venezuele i rata protiv Irana tek sada osjetila što znači američka čvrsta ruka koja ju je htjela energetski zagušiti ili barem prigušiti. Sada Rusija nju spašava slično onome kako je Kina spašavala Rusiju u prve dvije godine ukrajinskog rata dok se Moskva nije oporavila od sankcijskog šoka, odnosno diverzificirala trgovinu najvećim dijelom prema Aziji.
Ovih se dana pak čuju najave kako će Moskva (također možda već na navedenom summitu Putin-Xi) početi vršiti snažniji pritisak na Peking da se i konačno pokrene izgradnja plinovoda Snaga Sibira 2 za koji je prošle godine potpisan obvezujući memoranduma ali bez preciziranih rokova početka a kamoli završetka tog golemog energetskog projekta, koji će, kada bude gotov, povećati kapacitet postojeće plinske mreže između dviju zemalja za 50 milijardi kubičnih metara. Skupa sa Snagom Sibira (1) Rusiji će u potpunosti nadoknaditi izgubljeno europsko plinsko tržište (EU ga namjerava potpuno napustiti s početkom 2027. g., što uključuje i ruski ukapljeni plin ali i naftu).
I ono što je po Moskvu jednako važno, tražit će cijene bliže tržišnim vrijednostima, iako će vjerojatno one uvijek biti privilegirane s obzirom na građenje strateških partnerskih odnosa za koje Xi često zna govoriti da su i „veći nego oni saveznički“ jer objema državama omogućuje fleksibilnost a ne krute obligatorne norme. Za one koji to ne znaju, a ne znaju mnogi, dvije velike zemlje u povijesti su već imale nekoliko potpisanih klasičnih savezništava, ali nisu bila dugog vijeka, jer nisu bila u stanju izdržati test promjena, što pak labavije strukture suradnje lakše omogućuju).
Evo još jedne zanimljive informacije.
Prema podacima koje je prikupio Centar za istraživanje energije i čistog zraka – CREA, Peking je od početka ruske „Specijalne vojne operacije“ kupio energetske resurse od Rusije u vrijednosti od više od 367 milijardi dolara. I ta kupnja upravo sada osigurava energetsku sigurnost Kine u kontekstu rata na Bliskom istoku.
Nova iranska prijetnja koja bi mogla šokirati zapadne tehnološke divove, ali i brojne zemlje
Hoće li Putin i Xi, umjesto o Ukrajini razgovarati o Tajvanu?
Zanimljivo je kako prema navodima većine utjecajnih svjetskih medija ukrajinski rat i i rusko-kineski odnosi (na koje je Trump često ukazivao u negativnom kontekstu tj. kao na one koji Putinu omogućuju nastavak rata) nisu bili istaknuti na dnevnom redu njegovih razgovora sa Jinpingom Xija prošloga tjedna. Kineska izjava kojom je najavljen glavni bilateralni sastanak samo se ukratko osvrnula na “ukrajinsku krizu”, dok američki dokument, međutim, niti ne spominje sukob (info: The Guardian).
Umjesto toga, SAD i Kina fokusirali su svoje razgovore na trgovinu, Tajvan i rat na Bliskom istoku. Trump je rekao da se Kina slaže s njim oko važnosti ponovnog otvaranja Hormuškog tjesnaca.
Xi je također vršio pritisak na Trumpa u vezi s Tajvanom, upozoravajući da bi sukob mogao eskalirati ako se problem ne riješi na odgovarajući način. Po odlasku iz Pekinga, Trump je rekao da još nije odlučio hoće li odobriti višemilijardni ugovor o prodaji američkog oružja Tajvanu. Odbijanje bi bila velika pobjeda za Peking, koji nastoji preuzeti kontrolu nad samoupravnim otokom, potez kojem se protivi većina Tajvanaca.
Viši suradnik Atlantskog vijeća* Joseph Webster napisao je u biltenu da bi Tajvan “mogao postati tema sastanka Xija i Putina“. Webster je napomenuo da Peking traži nove sporazume o gorivu s Moskvom kako bi osigurao opskrbu energijom u slučaju sukoba.
U svakom slučaju bit će zanimljivo. Ne čudi zato ni malo što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski sinoć zatražio od EU-a da pronađe svog predstavnika za pregovore s Moskvom. Voda je, očito, i njemu došla do grla! Ali i Europi, koja je ovo najavila još iza nove godine ali se ne može odlučiti o osobi koja bi to službeno bila.
Tjedna analiza Zorana Metera: Kuda ide svijet? Trump priznaje samo silu, a grogirani Putin spreman na sve
Hoće li, dakle, ključni globalni geopolitički trokut i konačno preuzeti odgovornost za sudbinu svijeta u svoje ruke? Naravno, mnogi manji igrači tim bi scenarijem bili zadovolji, ali mnogi sigurno i ne bi.
Ali što uopće može biti alternativa? To se ionako uvijek događa u prijelomnim fazama ljudske povijesti. Kroje je isključivo veliki i snažni.
