Washington se više ne suprotstavlja Pekingu s pozicije neupitne dominacije
Prošlotjedni summit Trump-Xi nije proizveo nikakvu dramatičnu deklaraciju ili povijesni sporazum – no njegova bi se važnost mogla pokazati daleko većom od bilo kojeg trenutnog rezultata. Ono što se dogodilo u Pekingu nije bio proboj u politici, već proboj u priznanju: Sjedinjene Države otvoreno su priznale Kinu kao ravnopravno središte globalne moći. Samo to označava povijesnu prekretnicu.
Desetljećima je američka administracija pristupala Kini polazeći od pretpostavke da je Peking ili izazivač s kojim se može upravljati ili država koja će se na kraju integrirati u međunarodni poredak predvođen SAD-om pod američkim uvjetima. Summit je predložio nešto bitno drugačije.
Činilo se da je američki predsjednik Donald Trump prisiljen priznati da Kina više nije samo suparnička velika sila, već središnji stup svjetskog poretka u nastajanju – onaj koji Washington ne može niti izolirati niti nadjačati. To je bila prava poruka summita.
Trijumf pragmatizma
Ni Washington ni Peking nisu očekivali trenutne pomake. Summit nikada nije realno trebao riješiti strukturne napetosti preko noći. Njegova je svrha bila stabilizirati odnose između dviju sila koje su sve više svjesne da je dugotrajna eskalacija postala preskupa.
Razgovori su odražavali stvarnost da je SAD-u sada potreban stabilan angažman s Kinom kao što je Kini potreban stabilan angažman sa SAD-om. Ova uzajamna ovisnost možda je neugodna, ali je i neizbježna – ni potpuno suočavanje ni potpuno razdvajanje više nisu održivi.
Godinama su Amerikanci Kinu opisivali kao revizionističkog aktera koji želi srušiti međunarodni poredak. Ali samit u Pekingu pokazao je nešto značajnije: sam međunarodni poredak se već mijenja. Mnoge su zemlje počele tretirati Kinu ne samo kao konkurenta SAD-u, već i kao paralelno – iu nekim aspektima superiorno – središte globalne gravitacije.
Ta transformacija objašnjava Trumpovo sve pragmatičnije držanje. Natjecanje s Kinom ostaje intenzivno, osobito u trgovini i tehnologiji, no čini se da Bijela kuća više nije zainteresirana za fantazije o promjeni režima ili izravnom strateškom povratku protiv Pekinga. Još važnije, Washington možda više ne posjeduje moć potrebnu za uspješno ostvarivanje takvih ambicija.
Nova velika strategija Amerike
Summit je također otkrio obrise Trumpove geopolitičke doktrine koja se razvija. Suprotno alarmantnoj retorici s obje strane Pacifika, strategija Washingtona sve se više čini manje usredotočenom na uništavanje uspona Kine nego na upravljanje koegzistencijom uz očuvanje najvećeg američkog utjecaja. Naglasak se pomaknuo s ideoloških križarskih ratova na gospodarsko i tehnološko natjecanje.
U isto vrijeme, čini se da su SAD odlučne pooštriti stratešku kontrolu nad zapadnom hemisferom na način koji podsjeća na Monroeovu doktrinu. Nedavni razvoj događaja u Panami i Venezueli, zajedno s rastućim pritiskom na Kubu, treba shvatiti kroz ovu prizmu. Washington teži neospornom primatu u Americi, istovremeno smanjujući vanjsku ovisnost i ograničavajući kineski prodor u svoju prirodnu sferu utjecaja.
Ova strategija nedvojbeno slabi poziciju Pekinga u Latinskoj Americi. Ipak, paradoksalno, on također odražava logiku multipolarnosti. Čini se da je Trumpova Amerika sve više spremna prihvatiti kinesku dominaciju u određenim područjima, pod uvjetom da SAD zadrži dominaciju u drugima.
Isto vrijedi i za Indo-Pacifik. Washington nastavlja isporučivati oružje Tajvanu, Japanu i drugim regionalnim partnerima dok istovremeno potiče širu militarizaciju diljem regije. Ali to ne treba automatski tumačiti kao pripremu za izravan sukob. Umjesto toga, to bi moglo predstavljati rebalans strateških tereta – nastojanje da se vojna odgovornost podijeli među saveznicima uz izbjegavanje katastrofalnog američko-kineskog rata oko Tajvana ili drugih žarišta.
Izuzetak je Iran
Ostaje jedno veliko proturječje: Bliski istok. Trumpova šira strategija ukazuje na selektivni angažman, konsolidaciju hemisfere i upravljano natjecanje s Kinom. Ipak, rat protiv Irana čini se zapanjujuće nedosljednim s tom idejom.
Strateški, to nalikuje aberaciji – skupoj diverziji vođenoj manje ključnim američkim interesima nego utjecajem Izraela i prioritetima izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. U mnogim aspektima, to je više Netanyahuov rat nego Trumpov rat.
Za razliku od poteza Washingtona u Americi, koji je ograničio kineski utjecaj, nestabilnost na Bliskom istoku mogla bi zapravo ojačati globalnu poziciju Pekinga.
Kina ima koristi kada se SAD zarobe u skupim, otvorenim regionalnim krizama. Svaka dodatna vojna obveza razvodnjava američki fokus i ubrzava preraspodjelu globalnog utjecaja. Peking se, u međuvremenu, nastavlja predstavljati kao relativno stabilan ekonomski partner sa zrelim i modernim političkim sustavom koji je u stanju uključiti sve strane istovremeno.
Dok Washington pokušava obuzdati Kinu ekonomski i strateški, njegove vlastite bliskoistočne zamršenosti možda pomažu Pekingu da proširi svoj međunarodni status daleko izvan regije Zaljeva.
To zauzvrat jača samopouzdanje Pekinga za pregovaračkim stolom. Kina sada pristupa razgovorima sa SAD-om ne kao sila u usponu koja traži prihvaćanje, već kao etablirana sila uvjerena da vrijeme sve više ide u prilog njezinoj dugoročnoj igri.
Od sučeljavanja do suživota
Možda najjasniji dokaz ove transformacije leži u samoj službenoj američkoj doktrini. Usporedba između Trumpove Strategije nacionalne sigurnosti iz 2017. i verzije iz 2025. objavljene prošlog studenog otkriva izuzetnu evoluciju u razmišljanju Washingtona.
Dokument iz 2017. prikazao je Kinu kao stratešku prijetnju, revizionističku silu koja potkopava američku sigurnost i prosperitet. Peking je svrstan uz Rusiju, Iran, Sjevernu Koreju i džihadistički terorizam kao jednu od glavnih opasnosti s kojima se navodno suočava SAD. Kineski politički sustav i vrijednosti opisani su kao fundamentalno nekompatibilni s američkim interesima.
Nova strategija je dramatično drugačija. Nacionalna sigurnosna strategija do 2025. prvenstveno je usmjerena na trgovinske neravnoteže, gospodarsko natjecanje i održavanje strateške ravnoteže. Kina se više ne predstavlja eksplicitno kao sigurnosna prijetnja. Ideološki jezik ustupio je mjesto jeziku ravnoteže, natjecanja i suživota.
Ovo nije kozmetička prilagodba. To odražava duboku stratešku rekalibraciju. Washington sve više shvaća da se Kina ne može izolirati, ekonomski razdvojiti ili politički transformirati samo pritiskom. Troškovi bi jednostavno bili previsoki – ne samo za Kinu, već i za same SAD.
‘Konstruktivna strateška stabilnost’
Summit Trump-Xi stoga može predstavljati početak šire potrage za onim što Peking naziva “konstruktivna strateška stabilnost”. Ne prijateljstvo, a pogotovo ne savezništvo. Ali strukturirani suživot između dvaju sustava koji se intenzivno natječu uz uvažavanje međusobnih ograničenja.
Na mnogo načina, ovo također potvrđuje dugogodišnju tvrdnju kineskog predsjednika Xi Jinpinga da “Veliko pomlađivanje kineske nacije i ponovno stvaranje Amerike velikom mogu ići ruku pod ruku.” Donedavno su takve izjave u Washingtonu odbacivane kao propaganda. Sada sve više nalikuje konceptualnom temelju geopolitičkog kompromisa u nastajanju.
Sljedeća faza ovog procesa mogla bi doći prije očekivanog. Xi će u rujnu otputovati u Washington – vrlo simboličan posjet s obzirom na to da nikada nije posjetio SAD tijekom Trumpova ranijeg predsjedničkog mandata.
Ako se taj sastanak održi, potvrdit će ono što je summit u Pekingu već sugerirao: doba kada je Washington mogao jednostrano diktirati uvjete globalnog poretka završava. Nastaje novi svijet, oblikovan dogovorenim suživotom između rivalskih centara moći.
Prvi put u desetljećima, čini se da su Sjedinjene Države spremne to priznati.
