Riječ nasljeđe u sportu se slobodno, a ponekad i opušteno koristi. U slučaju Pepa Guardiole to je prikladno. Ono što nam veliki Katalonac ostavlja kada ovog vikenda odlazi iz engleskog nogometa osjeti se na svim razinama naše igre.
Guardiola je došao u Manchester City pobjeđivati, učiti i živjeti. Velik dio onoga što ovaj 55-godišnjak radi tiče se putovanja koliko i odredišta, a 10 godina kasnije možemo se osvrnuti i reći da je njegovo vrijeme u Engleskoj bilo oko nečeg važnijeg od 20 trofeja.
To je nevjerojatna količina srebrnog posuđa iu njemu je – trenutno – šest naslova Premier lige. Guardiola će, međutim, biti zapamćen i štovan jednako zbog stvarnog nogometa nego zbog onoga što je Brian Clough jednom prijezirno nazvao ‘lonci i tave’.
Pep curenje je stvarno, sigurno.
Toliko toga što je radio i kako su njegovi gradski timovi igrali promatrano je, a zatim apsorbirano sve do engleske nogometne piramide.
Sir Alex Ferguson i Pep Guardiola dva su najbolja menadžera u povijesti engleskog nogometa
Trener juniora u parku u nedjelju ujutro viče na svoje devetogodišnjake da ‘stignu visoko’? U dobru ili u zlu, to je Pep.
Nije pretjerano reći da je Guardiola redefinirao način na koji se gleda, igra, pa čak i priča o nogometu u ovoj zemlji.
Velikani engleskog nogometa poput Waynea Rooneya rekli su, prvo, da je želio igrati za njega, a kasnije, da je pokušao oponašati neke njegove metode dok je bio menadžer. Rooney je, naravno, igrao za Manchester United.
To je ono što Guardiola ostavlja iza sebe. To je, na neki način, neizbrisiv utjecaj koji je rijedak u naše doba i širi se daleko izvan granica Cityjeve nogometne akademije u istočnom Manchesteru.
Suparništvo Cityja s Liverpoolom između 2018. i 2022. oduzimalo je dah i svojim intenzitetom i svojom stilistikom. Simfonije i harmonije uz činele i bubnjeve.
Ako zatvorite oči i koncentrirate se, još uvijek ga možete čuti. Omotavajući se s obje strane pandemije Covida, osjećao se poput sportske udobne deke za duše pod stresom.
Verzija Liverpoola koju je Jurgen Klopp predstavio tijekom te čarolije bila je možda najveća koju je Anfield ikada vidio. Na svoj način to je bila Guardiolina klasična momčad Cityja, ona koja je odzvanjala genijalnošću Kevina De Bruynea, Bernarda Silve, Ilkaya Gundogana i Johna Stonesa.
Guardiola, koji na kraju ove sezone napušta Man City, vodio je mnoge bitke s Jurgenom Kloppom
Tada ste morali pronaći 90 Premier League bodova i više ako ste htjeli spriječiti City da osvoji naslov. Jedno je od Guardiolinih najznačajnijih postignuća što je dopustio Kloppu da se dočepa samo jednog.
I to je bio dio Guardioline urođene briljantnosti. Nije to što je tako žarko gorio, nego je pronašao način da nastavi gorjeti.
To se pokazalo iznad mnogih onih koji su došli prije i koji su nakon toga prošli. Izgraditi jedan pobjednički tim je uspjeh. Konstruirati tri – ako ne računamo njegov najnoviji rad u tijeku – nešto je sasvim drugo.
Drugi su to već radili. Arsene Wenger u Arsenalu. Jose Mourinho u dva razdoblja u Chelseaju. Dalje u eri prije Premier lige, Liverpoolov Bob Paisley učinio je to spektakularno i skromno. Vrijeme prolazi, ali Paisleyeva tri europska kupa između 1977. i 1982. svjedoče o onome što je moj kolega Ian Herbert tako lijepo opisao Cumbrianovog ‘tihog genija’.
Ali ako govorimo o panteonu, tom popisu sjajnih engleskih menadžera koji mora uključivati one koji su ovdje već spomenuti, kao što su Kenny Dalglish, Don Revie, Bill Shankly i Sir Matt Busby, i ako si dopuštamo da pokušamo usporediti, onda se u borbi za mjesto na vrhu sigurno moraju boriti Guardiola i njegov dugogodišnji prijatelj Sir Alex Ferguson.
Guardiola je velikom Škotu priuštio dvije najgore noći u svom profesionalnom životu, u finalu Lige prvaka 2009. i 2011. Guardiolina momčad Barcelone pobijedila je u obje, a Ferguson je kasnije potvrdio dezorijentiranost koju su osjećali njegovi igrači Uniteda izgubljeni ‘na vrtuljku Barcelone’.
Godinu dana nakon drugog i s Guardiolinom pauzom između poslova u New Yorku, muškarci su se našli na večeri na Manhattanu.
Ferguson je tvrdio da je suptilno ponudio Guardioli priliku da ga naslijedi na Old Traffordu. Možda je bilo previše suptilno jer Guardiola tvrdi da nije primijetio. Guardiola u Unitedu? Kako su stvari mogle biti drugačije u Manchesteru iu Premier ligi da se to dogodilo.
Uspoređujući ih oboje, postoje jasne sličnosti. Na primjer, sposobnost da se sami razvijaju i preoblikuju – izvan toliko mnogo menadžera – obojici je prirodno došla. Ferguson je, primjerice, dočekao dolazak društvenih medija u nogometne svlačionice prije gotovo svih. Imao je pravila prije nego što su neki od njegovih igrača uopće imali Twitter račune.
Bob Paisley iz Liverpoola učinio je to spektakularno i skromno osvojivši ogroman niz medalja
Fergusonov nogomet ima svoje korijene u tradicionalnijim britanskim vrijednostima i morao je. Tada se igralo, kritiziralo i, što je najvažnije, sudilo drugačije. Ipak, zbog svega toga nije bilo ništa manje zabavno.
Ali ako želimo identificirati ključnu razliku između njih dvojice, onda je to možda to što je Guardiola preinačio i ubrzao putanju nogometnog kluba koji je već bio strukturiran da bude uspješan. Roberto Mancini i Manuel Pellegrini nedavno su osvojili Premier League prije nego što je on stigao.
Ferguson je, s druge strane, digao posrnulog diva na noge i, tijekom više od dva desetljeća, pretvorio ga u jednu od najuspješnijih i – barem prije Glazera – najprofitabilnijih sportskih organizacija na svijetu.
To je ionako uglavnom besmislena rasprava. Ferguson je bio briljantan vođa ljudi dok je Guardiola nedvojbeno bio bolji nogometni trener na travi. Igrači su radili stvari za Guardiolu i pod Guardiolom su postajali verzije samih sebe koje nikad ne bi ni zamislili kad su ga prvi put sreli. Ali obojica su pobijedili, i to veliko i pobijedili sa stilom za koji bi mnogi drugi ubili.
Načini njihovih izlazaka su kontrastni. Ferguson – usprkos tome što je 2013. osvojio jednu posljednju titulu – malo se držao na kraju svojih 26 godina. Guardiola nije.
Menadžer Grada odlazi u trenutku kada još ima više za dati. Odlazi s timom na dijelu puta kroz obnovu.
United je bio dovoljno drzak i hrabar da misli da će prirodni poredak ostati i nakon što Ferguson bude u vjetru. Bili su u krivu. Moderni Grad uvjeren je u svoje vlastite strukture, ali ovo će biti prvi pravi test stresa nakon desetljeća.
Guardiola nije osvojio ništa u svojoj prvoj godini na Etihadu, 2016-17. Kako čudno to sada izgleda. Kasnije su ljudi govorili da je njegov nogomet dosadan, ali – iako nećemo propustiti tehničke pogreške njegove momčadi – možemo samo pretpostaviti da nisu gledali kako treba.
Ovaj blagi, ali prilično upečatljivog izgleda Španjolac ostavit će nas utkavši svoja uvjerenja, vrijednosti i nogometnu filozofiju u tkivo naše igre. Malo tko to može reći.
Pep Guardiola postao je intrinzičan engleskom nogometu poput Bovrila, narančastih poluvremena i melodije za Sports Report.
Je li on najbolji kojeg smo ikada imali, zapravo nije važno.
