Dok Hrvatska još uvijek procesira vijesti o brutalnom ubojstvu 19-godišnjeg Luke iz Drniša, Sindikat pravosudne policije odlučio je progovoriti o onome što ostaje iza kulisa svake takve tragedije. Uz fotografiju Kristijana Aleksića sa suđenja za prvo ubojstvo — djevojke koju je izbo 17 puta i razbio joj glavu — sindikat je objavio poruku koja otkriva surovu stvarnost za sve njih kada se kamere ugase. Njihova objava, namijenjena javnosti ali i onima koji donose odluke, otvara pitanje zašto društvo okreće glavu od onih koji ga svakodnevno štite od najopasnijih.
Pravosudni policajci nisu čuvari u filmskom smislu — oni su prva i posljednja linija između društva i njegovih najopasnijih članova. Rade u tišini, bez medijskih naslova i bez javnog priznanja, a svaki njihov radni dan počinje tamo gdje javni interes završava — iza rešetaka.
Sindikat je ovom objavom podsjetio da iza svakog ubojice kojeg kamere snime na suđenju stoji netko tko s njim mora dijeliti hodnik, razgovarati, paziti na njega — i to za plaću koja ne odražava ni blizu taj teret.
Iza kulisa
“Kada mediji pišu o brutalnom ubojstvu koje potresa zemlju, javnost reagira s gnušanjem i strahom. No onog trenutka kad sudac istrage odredi istražni zatvor, taj monstrum s naslovnica postaje svakodnevna stvarnost i posao za pravosudnu policiju. U slučajevima gdje nema kajanja, pravosudni policajci se susreću s osobom koja je potpuno hladna na težinu onoga što je učinila. Ta distanca i nedostatak bilo kakve ljudske emocije kod počinitelja ono je što posao pravosudnog policajca čini psihološki najtežim na svijetu.
Ne rade samo s kriminalcima u općem smislu, rade s osobama koje često nemaju što izgubiti, visoko manipulativnim pojedincima i ljudima s teškim poremećajem ličnosti. Posao pravosudne policije odvija se iza kulisa javnosti, u okruženju visoke napetosti gdje su sekunde razlika između rutinskog dana i tragedije. Dolaze svakodnevno u kontakt s profilom ljudi koji su manifestirali najmračnije aspekte ljudske prirode, lišeni empatije, skloni ekstremnom nasilju.”
Filmovi i serije oblikuju sliku koju stvarnost demantira
“U očima prosječnog građana, slika o zatvorskom sustavu oblikovana je kroz filmove ili serije i medijske naslove nakon nekih incidenata. Sve drugo ostaje iza zidina zatvora. Građani ne razumiju da su svi zaposlenici zatvorskog sustava, a pogotovo pravosudna policija, u stalnom napetom suživotu s predatorima.
Moraju biti vrhunski poznavatelji ljudske psihologije kako bi preživjeli 12 sati smjene bez da budu izmanipulirani ili napadnuti. Profil populacije s kojima postupaju zahtijeva specifičnu psihološku otpornost i stalnu budnost, noseći se s teškim poremećajima ličnosti, agresijom i stalnom prijetnjom za vlastiti život.”
Država traži psihologe, zdravstvene radnike i policajce — za minimalnu cijenu
“Međutim, s trenutno malim plaćama i bez pravne sigurnosti, država od pravosudne policije traži da budu psiholozi, zdravstveni radnici, pravosudni policajci — za minimalnu cijenu. Rezultat toga je kroničan manjak kadrova, sagorijevanje na poslu u kojem sustav polako puca po šavovima.
Raditi za malu plaću stvara osjećaj društvene potplaćenosti i gorčine. Sve češće izravno ili suptilno upućene prijetnje pravosudnom policajcu ili njegovoj obitelji znači da se pritisak s posla seli u njihov privatni život.”
Ministarstvo koje ne sluša
“Zbog slabog poznavanja tematike, javnost pa ni odgovorni u Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije — što najviše boli — često nemaju empatije prema pravosudnim policajcima, njihovim zahtjevima za boljim uvjetima rada, ranijim umirovljenjem ili većim plaćama.
Pravosudna policija je obrambeni zid koji preuzima ljude od kojih društvo okreće glavu, živi s njima svakodnevicu u tišini, profesionalno i pod stalnim rizikom.”
“Pravosudna policija čuva mir onih na slobodi tako što svakodnevno dijeli prostor s onima koji su taj mir uništili.”
