Povodom jezive tragedije koja je potresla Drniš, u kojoj je mučki ubijen jedva punoljetni Luka Milovac, u javnosti su se ponovno razbuktali osjećaji dubokog straha, nelagode i opravdanog opreza. Ovaj stravičan čin nasilja iznova je otvorio bolna pitanja o sigurnosti na našim ulicama i sudbinama obitelji koje u trenu ostanu bez svojih najmilijih. Novi val užasa i tjeskobe potaknuo je javnost na bolno prisjećanje na slične, nezapamćene zločine koji su u prošlosti na identičan način šokirali regiju. Ta drniška tragedija poslužila je kao mračan povod za ponovno otvaranje dosjea o jednom od najmonstruoznijih ubojstava u novijoj hrvatskoj povijesti, onom sumnjivom i jezivom slučaju sa splitskog Marjana, čiji akter nakon dugih godina provedenih iza rešetaka uskoro izlazi na slobodu.
Slučaj ubojstva meksičke turistice Selene Margarit Graciano Macedo (31) šokirao je Split na ljeto 2012. godine, nakon što je nesretna djevojka otišla u šetnju na brdo Marjan i tamo misteriozno nestala. Njezino beživotno telo pronađeno je 22. kolovoza 2012. godine na predjelu Pod Kosom, nekih 300 metara od samog vrha Marjana i u neposrednoj blizini bunkera zaostalih iz Drugog svjetskog rata. Tijelo je bilo zakopano na oko pola metra dubine, skriveno u procjepu između stijenja te temeljito prekriveno suhim granjem i lišćem. Meksička turistica u Split je stigla samo tri dana prije nestanka, 19. kolovoza, u društvu brata Emanuela koji se u jednom trenutku šetnje umorio i krenuo natrag prema gradu, dok je djevojka odlučila nastaviti sama prema vrhu.
Istražitelji su se odmah suočili s pitanjima tko ju je ubio i iz kojeg razloga, a ključni preokret u istrazi dogodio se nedaleko od mjesta pronalaska tijela gdje je otkriven zakopani ruksak s dokazima. Ruksak je nanjušio potražni njemački ovčar Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) imena Dex. U njemu su istražitelji pronašli zakrvavljeni kuhinjski nož s oštricom dužine 13 centimetara, dvije samoljepljive trake, zakrvavljeni ručnik, vrećicu s tri sendviča, dva Selenina fotoaparata, dvije autobusne karte na relaciji Dubrovnik Split te par radnih rukavica. Kao najvažniji trag izdvojio se dres talijanskog nogometnog kluba AC Milan s brojem pet i jasnim tragovima Selenine krvi.
Ključni trag iz susjedstva i uhićenje splitskog izbjeglice
Premda je na pronađenim stvarima bilo mnoštvo DNK tragova ubojice, istražitelji u tom trenutku profile nisu imali s čime usporediti jer počinitelj do tada nije bio zabilježen u policijskoj u evidenciji. Policijska istraga tjednima je tapkala u mjestu pa su nadležni napokon odlučili zatražiti pomoć šire javnosti te su 3. rujna objavili fotografiju dresa na kojem je stajao natpis REK_I, s obzirom na to da se jedno slovo očito odlijepilo. Deset dana nakon objave otkriven je muškarac koji je to ljeto boravio u Splitu i nosio dres Milana, Novosađanin Dejan G., no on je ubrzo oslobođen svake sumnje jer se njegov DNK nije poklapao s onim iz ruksaka. Selenin brat Emanuel u međuvremenu je otputovao kući u Meksiko kako bi bio uz majku koja je od pretrpljenog šoka završila u bolnici, dok je tijelo ubijene djevojke zrakoplovom prebačeno u domovinu gdje je i pokopana.
Mjesec i pol dana nakon ubojstva, u listopadu 2012. godine, policija zaprima anonimnu informaciju od djevojke iz susjedstva koja je prijavila da u kvartu Split 3, točnije u ulici Kroz Smrdečac, živi muškarac koji često nosi upravo dres Milana i svakodnevno trči po Marjanu. Policija je ubrzo privela tada 28-godišnjeg Edija Mišića, rodom iz Ljutog Doca pored Širokog Brijega, koji se s obitelji tijekom rata doselio u Split kao izbjeglica. Prilikom službenog pretresa obiteljskog stana Mišićevih, policijski službenici pronalaze set kuhinjskih noževa u kojemu je točno jedan nedostajao i to onaj kojim je ubijena Selena, a koji je ranije pronađen u ruksaku na Marjanu.
Istraga je naknadno rekonstruirala stravične detalje zločina prema kojima je Edi Mišić tog dana nedaleko od najvišeg marjanskog vrha Telegrin zaskočio Selenu i grubo je oborio na tlo. Ljepljivom trakom joj je čvrsto vezao usta i ruke kako ne bi mogla vrištati i zvati u pomoć, odnio je do obližnjeg zidića 57 metara prema jugu, skinuo joj gaćice te joj potom prerezao vrat kuhinjskim nožem, nakon čega je tijelo bacio u procjep. Sva sudska vještačenja pokazala su da na tijelu i odjeći nigdje nema tragova sperme, dok je za natpis na dresu utvrđeno da je zapravo pisalo REKSI, što je bilo ime psa njegova djeda kojeg je Mišić obožavao, prenio je Jutarnji. Psihijatri su, tijekom devet psihijatrijskih intervjua u Zavodu za forenzičnu psihijatriju Klinike Vrapče, utvrdili da je on emocionalno hladan, da u potpunosti zanemaruje osjećaje drugih osoba i nema osjećaja krivnje.
Mišić je s psihijatrima otvoreno razgovarao o svom privatnom životu, odnosima s roditeljima, seksualnim sklonostima i djevojkama, no na sam spomen ubojstva na Marjanu potpuno bi se zatvorio i apsolutno ništa o tome nije htio govoriti. Kada je prvi put priveden u postaju, branio se pričom da mu je pohabani ruksak s natpisom “Note” netko ukrao ili ga je sam izgubio kada je išao na kupanje na splitsku plažu Žnjan. Pritom je detaljno opisivao sadržaj tog ruksaka, navodeći da su se unutra nalazili vrećica trgovačkog lanca Kerum, sendviči, ručnik za plažu svijetle boje te ljepljive trake koje su mu navodno služile da oblijepi vrećice preko nogu pri izvođenju građevinskih radova.
Sportska opsesija i skriveni problemi u ponašanju
U službenom dosjeu Edija Mišića od ranije su stajale evidentirane tek dvije sitne krađe iz vremena kada je imao 16 godina, od kojih je u jednoj bio supočinitelj, pisala je Slobodna. Budući da su te krađe zakonski bile beznačajne, MUP mu je 2005. godine izdao službenu dozvolu za obavljanje poslova zaštitara, pa je u tvrtki “Sokol Marić” radio od siječnja do svibnja 2012. godine, upravo u godini kada je počinio stravičan zločin. Nakon što se u javnosti saznalo da je upravo Mišić osumnjičen za ubojstvo Selene Macedo, osobe koje su ga poznavale ostale su u nevjerici, a mediji su prenijeli kako je posljednjih godina sezonski radio kao konobar u jednom kafiću u Splitu, no ne i tog ljeta jer se kasno prijavio za posao, pisala su 24sata.
Njegov bivši kolega s posla Ivan Nazlić izjavio je za Dnevnik.hr kako je Mišićev bio vrijedan i pristojan radnik s kojim nikada nisu imali problema, da nikada nije kasnio te da je bio potpuno posvećen sportu, stalnom trčanju i zdravoj prehrani kojom je bio doslovno opsjednut. Slične informacije stizale su i iz splitske Prirodoslovno-tehničke škole koju je Mišić pohađao od 1999. do 2003. u kojoj su tvrdili da se on nije previše razlikovao od ostalih vršnjaka u toj dobi. Iako se navodi da nije imao baš uzorno vladanje, ipak nije bio ni posebno problematičan, a profesori su pamtili da je imao viška energije i potrebu za dokazivanjem, znajući pritom biti drzak, no nakon toga bi se uvijek ispričao.
U školi je bio relativno dobar učenik koji nije padao razrede, no njegovi školski kolege napominju kako se Mišić znakovito nije pojavio na posljednjoj godišnjici mature. Jedna njegova bivša profesorica izjavila je za Slobodnu Dalmaciju kako ne može vjerovati da je upravo Edi ubojica s Marjana, prisjećajući se njega kao zgodnog, crnog i markantnog đaka koji je maturirao 2003. godine kao učenik 4. a razreda prve generacije ekoloških tehničara. Ona je potvrdila da je bio bistar momak, ali već u toj dobi problematična ponašanja, zbog čega je morao razgovarati sa stručnim službama škole, a u školu su mu pozivani i roditelji koji su tada dobro surađivali s djelatnicima kako bi ga izveli na pravi put, pri čemu se uglavnom radilo o sukobima s drugim učenicima.
Školski sukobi i suđenje koje je šokiralo javnost
Mišićev školski kolega iz Osnovne škole Split 3 prisjetio se za situacije iz osmog razreda kada ga je osumnjičenik brutalno pretukao u uobičajenoj školskoj tučnjavi, u znak osvete jer je ovaj prethodno istukao Mišićeva prijatelja. Kolega je opisao da ga je Mišić pretukao “kao vola” i da je bio jak poput životinje, stalno se baveći sportovima, odlascima u teretanu i natjecanjima za školu u gotovo svim disciplinama, a napose u rukometu. Slučaj je naposljetku završio na sudu gdje je Edijev otac Branko Mišić izjavio kako je sina, nakon objave fotografije dresa u medijima, izravno pitao zna li išta o tome, na što mu je Edi, koji je inače imao kolekciju od 20-ak dresova Milana, odgovorio protupitanjem: “Što ti pada na pamet?!”, pisao je Večernji list.
Otac je dodao da ga je pitao još jednom, no nakon ponovnog nijekanja više ga nije ispitivao, istaknuvši u svom iskazu pred sudom kako ne može vjerovati da je to njegov sin uradio, a ako jest, onda to objašnjava isključivo pomračenjem uma. Na suđenju je svjedočila i dr. Marija Definis Gojanović, jedna od najiskusnijih hrvatskih patologinja, koja je posvjedočila “da se u svojoj 20 godina dugoj karijeri sudskog vještaka nikada nije susrela s tako drastičnim slučajem rezanja vrata kojim je glava nesretne djevojke bila gotovo potpuno otkinuta”, pisala su 24sata. Istaknula je da je uz samu oštrinu sječiva ključnu ulogu imala i upotrijebljena sila koja je bila iznimno velika, jer je do potpune dekapitacije nedostajalo tek prekidanje vratne kralježnice i samo dva centimetra kože.
Na opće razočaranje javnosti i Selenine obitelji, ubojstvo je na kraju pravno okarakterizirano kao takozvano “obično” ubojstvo za koje je maksimalna zakonom predviđena kazna iznosila 15 godina zatvora, koliko je Mišić u konačnici i dobio, pisao je Večernji list. Tužiteljstvo je tražilo maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora zbog teškog i okrutnog ubojstva, no presudno je bilo upravo svjedočenje patologinje koje je Mišićev odvjetnik Frane Gorjanc usmjerio k tome da dokaže kako je Selena zapravo bila onesviještena i da stoga nije patila. Vještakinja je pojasnila da krvni podljevi na djevojčinu vratu nastaju samo za života te da je ozljeda mogla nastati dok je Mišić čvrsto pritiskao to mjesto tijekom rezanja, a takav jak pritisak dovodi do trenutnog gubitka svijesti i stanja u kojem žrtva ne osjeća šok.
Unatoč stravičnim okolnostima i zamalo potpunoj dekapitaciji, tužiteljstvo na sudu pravno nije uspjelo dokazati kvalifikaciju osobito podmuklog i teškog ubojstva, a motiv ovog strašnog zločina ostao je trajno nepoznat jer se Mišić tijekom cijelog postupka branio šutnjom, kratko izjavivši tek da nije kriv. Presudu splitskog suda kasnije je u potpunosti potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, a Edi Mišić bit će pušten na slobodu 2027. godine, kada će imati 43 godine.
Zakonski okvir i sustav nadzora nad bivšim zatvorenicima u RH
Nadzor nad osobama koje izlaze iz zatvorskog sustava nakon odsluženja kazne u Republici Hrvatskoj strogo provode Probacijska služba i nadležna policija, ovisno o pravnom statusu otpuštene osobe. Glavni oblici nadzora u domaćem zakonodavstvu uključuju institut uvjetnog otpusta s točno definiranim obvezama, pri čemu probacijski službenici kontinuirano prate ponašanje i tijek rehabilitacije, te eventualne zaštitne mjere poput obveznog psihijatrijskog liječenja ili zabrane približavanja žrtvama, a sve u ovisnosti o procjeni rizika i vrsti počinjenog kaznenog djela. U cjelokupni proces nadzora i prihvata bivših zatvorenika izravno je uključeno nekoliko ključnih državnih institucija koje imaju jasno podijeljene uloge.
Probacijska služba, koja djeluje pod Ministarstvom pravosuđa, primarni je stručni nositelj instituta nadzora te u slučajevima kada je zatvorenik pušten na uvjetni otpust, nadležni sud određuje probacijski nadzor koji podrazumijeva redovite kontrole, stručna savjetovanja i provjeru pridržavanja izrečenih posebnih obveza, poput zabrane posjećivanja određenih mjesta ili rada za opće dobro. Istovremeno, nadležna Policijska uprava Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) provodi redoviti operativni nadzor na terenu i kontrolu kretanja evidentiranih počinitelja kaznenih djela, s posebnim naglaskom na osobe koje se puštaju na slobodu nakon odsluženja maksimalne zatvorske kazne te one za koje je procijenjeno da predstavljaju visoki sigurnosni rizik za svoju okolinu.
U proces resocijalizacije aktivno su uključeni i Centri za socijalni rad, odnosno Hrvatski zavod za socijalni rad, koji osobama nakon izlaska iz zatvora pružaju izvaninstitucionalnu podršku i socijalne usluge, pomažući im u pronalasku privremenog smještaja, ostvarivanju prava na zajamčenu minimalnu naknadu te prevladavanju psiho-socijalnih poteškoća. Važnu ulogu u sustavu imaju i središnje institucije poput Centra za dijagnostiku u Zagrebu, koji izrađuje psihološke profile i procjenjuje rizik od povratka kaznenom djelu još dok se osoba nalazi na izdržavanju kazne, te Uprava za zatvorski sustav i probaciju koja koordinira cjelokupni proces, kako se službeno navodi na stranicama Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske.
