Prošloga tjedna pisali smo o projekcijama drugoligaških klubova (Prva NL) koji žele avanzirati prema hrvatskoj nogometnoj eliti. Slijedom događaja ispada da je Rudeš taj, no jedna stavka iz tih “Excel tablica” zaokupila je širu pažnju…
Jasno, budžeti su disproporcionalni jer, reći će i Ilija Lončarević u našem podcastu VAR soba, budžet potencijalno dovoljan za održavanje statusa dojučerašnjih drugoligaša morao bi se rastegnuti do cca 5 milijuna eura. Vukovar 1991 ove sezone, recimo, proširio se na maksimalno dva do dva i pol. To je svakako tema o kojoj treba razgovarati, u kontekstu, konačno, i stvaranja (drugoligaških) uvjeta, gdje bi novi stanovnik elite imao više šansi od glinenog goluba.
Još je jedna stvar, međutim, zaokupila pozornost: u kreiranju budžeta, naime, stoji odredba po kojoj svaki član SHNL-a mora platiti “kotizaciju” uoči sezone, tešku 100 tisuća eura. O čemu se točno radi, pokušali smo saznati unutar HNS-a, zaduženog za klupska natjecanja. Ta praksa sad je, eto, slučajno izašla u javnost, ali radi se o dugogodišnjoj, uobičajenoj proceduri…
– Iz kotizacija se podmiruju troškovi natjecanja, naknade službenim osobama – sucima, delegatima, kontrolorima itd. – odgovaraju nam iz Saveza.
Tu, pritom, treba računati i na troškove posebnih LED displaya, potrebnih da se zadovolje svi uvjeti, a u cijelu priču treba uvesti i zaštitarsku službu, medicinsko osoblje… dok okvirno 150-200 tisuća eura stoje samo putovanja i pripreme. Život u eliti, pokazuje to osnovna analiza, skup je sport za drugoligaše, a rascjep između dokazanih prvoligaša i onih koji kane pokvariti zabavu postaje sve veći. Konačno, snažniji drugoligaši s prvoligaškim ambicijama godišnje na plaće troše maksimalno 800.000 eura, dok oni skromniji, ali iskusniji prvoligaši izdvajaju na plaće oko 1,5 milijuna eura godišnje. O svemu ostalome bespredmetno je i govoriti…
Pitanje je stoga: može li se mađioničarski nadomjestiti novac – “njegovo veličanstvo”, ali realno i ono puno važnije – zalog trajanja? Pitanje je hipotetsko, ali otvara drugu dilemu mjesta/stadiona odigravanja, reflektora, zapravo i – licenci. “Lako” za 100.000 eura kotizacije, drugi segmenti licenci i odredba traže drugačiji pristup i odluke. Ovo je super, uz uvjet da sve drugo štima. A, budimo realni, baš i ne štima…

