Navijač Gunnersa objavio je fotografiju sa svojom bakom nakon što je tim osvojio Premier ligu 2004. godine, a istu sliku snimljenu sada, 22 godine kasnije
Na fotografiji iz 2004. Richard je veliki dječak s prištićima, kapom, dresom Arsenala i rukom oko ramena svoje bake koja nosi šal Topnika. Bergkampov i Henryjev tim upravo je osvojio Premier ligu. Na fotografiji objavljenoj neki dan na Instagramu, unuk i baka, odjeveni u Arsenal, replicirali su pozu. Richard sada ima veliko odraslo lice dobrog prijatelja iz puba, lice njegove bake obilježeno je dubokim borama debla. Ali svjetlo u njegovim očima ostalo je netaknuto. Na novi trijumf čekali su 22 godine, idealno zagrljeni. Doista, svjetlo je još jače, jer čekanje, želja, pa čak i razočaranja čine ljubav užarenom. A nogomet je ljubav, a ne razbibriga, kako je definitivno objasnio Arsenalov navijač Nick Hornby u romanu “Groznica u 90-oj”, koji je evanđelje svih nas, zaljubljenih u nogomet. “Zavolio sam nogomet kao što ću se kasnije zaljubiti u žene: iznenada, neobjašnjivo, nekritički, bez razmišljanja o boli ili preokretu koji će donijeti sa sobom.”
Ali u dnu boli i preokreta, možda nakon 22 godine čekanja, nalazi se zanos koji ne znaju oni koji previše pobjeđuju. Vladavina Arsenea Wengera također je trajala 22 godine; dopustili su Mikelu Arteti 7 da osvoji svoju prvu Premier ligu: Arsenal poznaje umjetnost vremena i strpljenja. Nas, mnogo manje. Spalletti je dobro posijao, ali možda neće žeti. Dolazi Conte, pobjeđuje, pobjeđuje i opet nakon 2 godine. Ovdje stalno mijenjamo subjekte u polaroidima. S druge strane, Richard i njegova baka uvijek su tu, poziraju, zagrljeni.
