U špilji Crno jezero na Pelješcu tijekom arheoloških istraživanja, provedenih od 23. travnja do 4. svibnja 2026. godine u organizaciji Arheološkog muzeja Dubrovačkih muzeja, pronađena je cjelovita terakotna glava s prikazom grčke kazališne maske, koja se može datirati u 4. do 3. st. pr. Kr. S rupicom za vješanje na vrhu, iznutra je šuplja i izvorno je vjerojatno visjela na zidu. Takve maske neupitno su povezane s kazalištem, a zaštitnik svih predstava bio je Dioniz, javljaju iz Dubrovačkog arheološkog muzeja.
– Možemo li Dioniza ili njegova ilirskog pandana povezati s posudama za vino, istovremeno i s navedenom maskom i u tome tražiti božanstvo kome je špilja služila kao svetište i kakvi su se sve rituali tu obavljali, možemo samo nagađati. Činjenica je da se većina nalaza povezanih sa svetištem nalazi u ulaznom i bočnom, do iskopavanja gotovo skrivenom i zatrpanom dijelu špilje. Zahvaljujući položaju u skrivenom, intaktnom dijelu špilje, nalazi su ostali cjeloviti i gotovo u potpunosti sačuvani, skoro kao zamrznuta slika stara više od dvije tisuće godina – istaknuo je arheolog Domagoj Perkić, voditelj Arheološkog muzeja.
Tijekom istraživanja 2025. godine, utvrđeno je kako su špilja i pojedini njeni dijelovi korišteni u različitim razdobljima, od brončanog doba do kraja mlađeg željeznog doba, ali u različite svrhe. U brončanom dobu, uglavnom tijekom 2. tisućljeća prije Krista, upotrebljavana je kao izvjesni oblik staništa: zbijeg uslijed konfliktnih razdoblja, vremenskih (ne)prilika ili kao sezonsko stanište. Od kasnog brončanog doba do početka mlađeg željeznog doba, špilja se koristi kao mjesto pokopa većeg broja individua.
– Prema rezultatima radiokarbonskih analiza ljudskih kostiju riječ je o razdoblju između 1012. i 481. g. pr. Kr., dakle nešto više od petsto godina služila je kao nekropola. Međutim, nakon što se prestalo pokopavati u špilji, ona se očigledno koristi kao ilirsko svetište koje prema nalazima možemo pratiti od kraja 4. do sredine 1. st. pr. Kr. O tome nam svjedoče brojne minijaturne posude, uglavnom grčke (amforice, zdjelice, kantarosi), ali i lokalne provenijencije koje su obično ostavljane u svetištima kao votivni prilozi, odnosno darovi korišteni u okviru izvjesnog religioznog obreda i kulta – istaknuo je Perkić.
Tu su i drugi ulomci grčkih posuda, najfinijih i najskupocjenijih posude tog vremena, u pravilu grčkog porijekla. Sve takve posude služile su za čuvanje vina (amfore) ili ispijanje vina (razne vrste čaša). One nisu korištene u svakodnevnom životu Ilira nego su simbol bogatstva i moći tadašnje lokalne prapovijesne zajednice, koje su očigledno imali potrebu koristiti ih u nama nepoznatim ritualima (moguće povezanim s ispijanjem vina), ali i ostaviti kao poklon bogovima. U prošlogodišnjim istraživanjima pronađeni su keramički ulomci glave s dijelom poprsja i kose izvjesnog grčkog božanstva iz klasičnog razdoblja (4. st. pr. Kr.).
– U svakom slučaju, možemo biti sretni što su nam na širem dubrovačkom području, za sada, poznata tri ilirska svetišta na osnovu kojih možemo proučavati ilirsku religiju, njene doticaje i prožimanja s grčkom civilizacijom i religijom te vjerojatno stapanje i poistovjećivanje lokalnih božanstava i obreda s onim grčkim. Pored ove u Crnom jezeru, riječ je o svetištima u Spili u Nakovani i Vilinoj špilji iznad izvora Omble, s tim da ona u Nakovani egzistira istovremeno kad i ova u Crnom jezeru, dok Vilina špilja počinje nešto ranije, krajem 5. st. i traje do početka 3. st. pr. Kr. Upravo o Vilinoj špilji, nadamo se, moći ćete nešto više vidjeti i čuti u okviru izložbe i popratnog kataloga Dubrovačkih muzeja krajem ove godine – dodao je Perkić
Na arheološkim istraživanjima u špilji Crno jezero na Pelješcu sudjelovali su: arheolozi Domagoj Perkić i Krešimir Grbavac te restauratorica Sanja Pujo iz Dubrovačkih muzeja, zatim speleolozi Hrvoje i Nataša Cvitanović iz speleološkog kluba Ursus Spelaeus iz Karlovca i arheologinja i speleologinja Mirna Šandrić iz Speleološkog odsjeka HPD Željezničar iz Zagreba.
D.G.
