Kao novinaru, koji je te uzbudljive noći 21. na 22. svibnja 2006. godine bio na dužnosti dopisnika brojnih balkanskih medija iz Bruxellesa, uključujući i sve glavne medije u Crnoj Gori – jednako mi je bilo uzbudljivo iščekivati tih famoznih 55,5 posto ZA „obnovu nezavisnosti vjekovne državnosti“ kao i svima onima koji su tada konačan ishod glasanja iščekivali u dotadašnjim „bratskim republikama“.
“Obnova nezavisnosti” značila je preuzimanje vlastite sudbine u svoje ruke i pravo da sami birate svoj put.
Tijekom cijelog tog referendumskog dana, u institucijama Europske unije i NATO-a vladala je neukrotiva napetost. Svjetla u uredima povjerenikâ Europske komisije i šefova najvažnijih Generalnih direktorata (DG) na Placu Roberta Schumana gorjela su do duboko u noć. Tako je bilo uvijek kada bi bivale ozbiljne političke krize ili međunacionalna previranja tamo gdje-god su bili u pitanju izravni europski geostrateški interesi.
Oko ponoći tog dana stiglo je blagotvorno olakšanje. Hodnici europskih institucija su živnuli, press-centar Komisije se začas napunio najrevnosnijim briselskim izvjestiteljima među kojima nas je u to vrijeme bilo s Balkana ni toliko koliko je prstiju na jednoj šaci.
„Referendumsko izjašnjavanje građana Crne Gore prošlo je bez ijednog incidenta, zlouporabe ili političkih manipulacija… ishod je vrlo tijesan, ali je konačan…“, parafraziram rumor koji je pristizao iz onih kružoka u kojima su se samouvjereno međusobno bodrili zapadni novinari i niže pozicionirani predstavnici europske administracije koji nisu imali ovlasti za službene komentare.
Situacija u Ukrajini sve napetija: Novi igrač mogao bi uskoro u rat
Jedan referendum, dvije nezavisne države i vječna međunacionalna sporenja
Građani Crne Gore bez obzira na nacionalnu, političku, vjersku i svaku drugu pripadnost – tog 21. svibnja 2006. godine pokazali su cijelom Balkanu, Europi i svijetu da se i na ovim prostorima, države i narodi poput mudrijih Čeha i Slovaka, pa i neusporedivo nacionalno kompleksnijeg bivšeg Sovjetskog Saveza, mogu razdružiti (raz)umno, bez rata, čak i bez ispaljenog metka i bez kapi krvi! To je ta univerzalna stečevina crnogorskog referenduma. Stečevina trajne vrijednosti ne samo za Crnu Goru! Svi koji su tada odlučivali o raspisivanju „referenduma o nazavisnosti Crne Gore“, oni koji su zaokružili ZA razdruživanje sa više nego deset puta mnogoljudnijom Srbijom (Crna Gora ima oko 600. 000 stanovnika, Srbija blizu 7 milijuna), kao i oni koji su kao 1918. godine bili protiv razdvajanja srpske nacionalne zajednice, ispisali su ne samo povijest svoje zemlje, već i povijest poviješću bremenitog Balkana, dokazavši kako se i balkanske države i narodi čak i u ratnohuškačkim razmeđima mogu razdružiti olovkom, dostojanstveno i s uvažavanjem građanske volje makar i minimalne narodne većine.
Ta spoznaja je možda i najvažniji rezultat referenduma koji je Crnoj Gori osigurao neovisnost sa samo pola postotka glasova više od ustavnog minimuma (55% glasova od ukupno izašlih na referendum). Ali je pojačao i nacionalnu svijest crnogorskih Srba koji su po brojnosti tek u skromnom zaostatku iza najbrojnijih Crnogoraca.
Ma koliko tijesan – miran, dostojanstven i nadasve demokratičan ishod referenduma mogao bi se s ove distance tumačiti i kao trijumf zrelosti svih crnogorskih naroda čija su državotvorna iskustva stara stoljećima.
Berlin razmatra da ponudi Sirijcima u Njemačkoj 8000 eura da se vrate u Siriju
U ime „europskih vrijednosti“
Moglo bi se to kontekstuirati i kao “europske vrijednosti” što je Crnu Goru već tada, 2006. godine, vjerojatno i pozicioniralo regionalnim čimbenikom mira i stabilnosti pa i faktorom dobrosusjedstva izuzmu li se povijesno bremeniti odnosi sa Srbijom.
Prije 20 godina sam, kao što bijaše rečeno u uvodu, o svemu ovome izvještavao iz Bruxellesa kao novinar koji je proživio veći dio rata u Bosni i Hercegovini i vrlo precizno sam mogao odmjeravati povijesnu težinu pa i civilizacijsku važnost crnogorske mirne, demokratske i na kraju krajeva i ljudski izvedene disolucije – prvo 2003. godine od Savezne Republike Jugoslavije nastale u travnju 1992., a zatim i od Zajednice Srbije i Crne Gore nastale tijekom povijesno gledano neizbježnog raspada bivše Jugoslavije.
Blok za neovisnost bio je multietnička koalicija predvođena Demokratskom partijom socijalista (DPS) Mila Đukanovića (ova stranka je i 1918. odbacivala da bude „priljepak međunacionalne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), dok je unionistički blok predvodila Socijalistička narodna partija CG poznata saveznica nekadašnjeg režima Slobodana Miloševića.
Nacionalno biće ovih sada razdruženih i nezavisnih država, od kojih je Crna Gora težila neovisnosti, a Srbija je nije željela – ni do danas nije promijenjeno: obje su s većinskim pravoslavnim stanovništvom koje povezuje zajednička povijest, kultura, srpski jezik i mentalna bliskost dvaju naroda.
Blic analiza Zorana Metera: Britansko ‘svetogrđe’: Evo što je London upravo učinio a Rusi će trljati ruke
20 godina poslije
Danas, dvadeset godina kasnije, i dalje kao aktivni novinar i specijalist za EU i geopolitiku ne mogu prešutjeti da crnogorska samostojeća kuća izgrađena 2006. godine još nije dovršena. Dobila je tada demokratske temelje, državnu zastavu i himnu, stekla je oreolu demokratske europske zemlje, mjesto u NATO-u još 2017. godine (ma koliko to i tada i sada bila geopolitička utrka protiv Rusije)… Ali, predugo se u Crnoj Gori boluje od dječjih bolesti tranzicije, klero-nacionalizma, sistemske korupcije, nepotizma, politizacije pravosuđa, etno-političkih podjela…
Tiha i podmukla de-sekularizacija crnogorskog društva po istom receptu kao i u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Turskoj i brojnim drugim državama diljem svijeta, nisu one vrijednosti koje su većinsku crnogorsku naciju krasile kada je glasala za nezavisnost!
Umjesto da bude društvo jakih institucija, vladavine prava, slobodnih medija i istinske demokracije predugo je Crna Gora bila društvo politički jakih pojedinaca.
Gledajući s razmaka od dva desetljeća, proces samoizgradnje crnogorske države je nepovratan. Crna Gora je danas neupitan međunarodni subjekt i pred vratima je Europske unije bliže nego i jedna druga zemlja, a vrlo daleko ispred Srbije s kojom se, vjerojatno zbog očekivanog proruskog kočenja, pravovremeno i razdružila.
Kao zemlja-kandidat za članstvo u EU Crna Gora je otvorila svih 33 pregovaračka poglavlja, zatvorila je sedam, a do početka 2028. planira biti potpuno spremna za potpis pristupnog ugovora kao treća balkanska članica Unije. Srbija je na začelju, a sudeći prema najnovijim ispitivanjima javnosti integracija Srbije u EU nije među geopolitičkim prioritetima.
Blic analiza Zorana Metera: Britansko ‘svetogrđe’: Evo što je London upravo učinio a Rusi će trljati ruke
Mnogo neobavljenog posla
Novinarskim perom 20 godina kasnije bilježim također da su ostvarene reformne za građane možda nedovoljno vidljive, ali institucionalno gledajući crnogorsku državu više nitko od susjeda ne može srušiti uz ostalo i zato što je članica NATO-a. Ali na svim nacijama u ovoj zemlji i na svim građanima ostaje ogromna obaveza da svoju nezavisnu kuću učine udobnijom i pravednijom za sve nacije koje u njoj žive, osobito za Crnogorce pravoslavne vjeroispovijesti koji su prije 20 godina većinom glasali protiv razdruživanja od Srbije koju i danas smatraju svojom nacionalnom maticom.
Na regionalnom planu Crna Gora gora je najbliža Europskoj uniji jer je najbolja među lošima, ali bi prije članstva u EU trebala destigmatizirati svoje ratno razdoblje između 1991. i 1995. godine, u kojem, kao članica Državne zajednice sa Srbijom nije bila nimalo dobar “komšija” Bosni i Hercegovini i nimalo dobar susjed Hrvatskoj.
Crna Gora bi se morala destigmatiziratii na međunarodnom planu. Iako mala država po broju stanovnika i kvadratnim kilometrima (najmanja je među zemljama kandidatkinjama za pridruživanje Uniji) – osebujna crnogorska povijest, dubina njenih državničkih korijena i talent dalekovidnosti njenih građana obvezuju vlasti ove države da okrenu novi list na regionalnoj i globalnoj pozornici i da vlastite uzore prepoznaju samo u najprosperitetnijim zemljama, neovisno o ideološkim nitima ili geografskom srodstvu. Poglavito danas, kada je jasno kako je unipolarni svijet nestao, a novi svjetski poredak još uvijek tek u obrisima.
Hladni rat 2.0: Nakon ruskog pokretanja nuklearnih vježbi i lansiranja Sarmata, SAD testirao Minuteman 3
Za generaciju mladih, suverena i međunarodno priznata Crna Gora jedina je prirodna i trajna politička stvarnost, a ova skromna obljetnica (koja u ljudskim životima nije beznačajna, ali u povijesti nacija i država 20 godina je tek trenutak) podsjeća kako bi temelji modernog društva poput slobode, antifašizma i multietničkog zajedništva trebali biti jači kohezivni čimbenici od svih vrsta iskreiranih nacionalno-političkih podjela.
