U revijalnoj utakmici na kraju 35. prvenstva Hrvatske u nogometu Hajduk je svladao novog drugoligaša Vukovar 6:3, čime je na Poljudu spuštena zavjesa na još jednu otužnu Hajdukovu sezonu, uvjerljivo najgoru u posljednjih pet godina i usporedivu s onima kada se za Dinamom zaostajalo 20 i više bodova (ako prvak slavi u zadnjem kolu bit će okruglih 20).
Drugo mjesto i plasman u 1. pretkolo Europske lige samo je kozmetička utjeha klubu koji neumorno gubi svoj identitet, utapajući se u moru vlastitih zabluda i pogrešaka, nametnutih i produciranih od onih koji o njegovoj sudbini odlučuju, a da je tome većina njih malo čim dorasla. Neka se sami prepoznaju tko su i dobro zapitaju gdje su doveli Hajduk u proljeće 2026. godine?
Financijska situacija odavno u alarmantnom crvenom, s praznom blagajnom kao omčom oko vrata za sve buduće planove, a samim tim i prijetnjom daljnjeg rezultatskog srozavanja. Urugvajac Manuel Gonzalo Garcia odradio je prvu sezonu na Hajdukovoj klupi do kraja, a ocjena njegovog rada i rezultata ne može biti baš jedinica, ali nije ni veća od učeničke dvojke. Kao najplaćeniji trener u ligi, koji mjesečno inkasira 40.000 eura i još ima osam pomoćnika (koliko ih je imao Tomislav Ivić kada je harao jugoslavenskom ligom nagradno je pitanje?), da ima prave časti, odmah bi sam ponudio ostavku! No, kako to očekivati od čovjeka, koji je došao u Split i hladno izjavio “kako ne bi bila tragedija ispasti od azerbajdžanske Zire”.
Kako je počelo, tako se i nastavilo. Nije Urugvajca zabrinulo ni ispadanje od albanskog Dinama iz Tirane u 3. pretkolu Konferencijske lige, čime je klub uskraćen za možda i 10 milijuna eura potencijalne zarade, ni sramotnih 0:5 na Rujevici, ni bijedni bod osvojen u četiri derbija s Dinamom, ni gubljenje dobivenog četvrtfinala Kupa protiv Rijeke i da ne nabrajamo dalje.
Cijepljen od bilo kakve ozbiljne samokritike, savršeno se 42-godišnji Urugvajac uklopio u veliku klupsku boljku prebacivanja odgovornosti na drugoga, bez snošenja ikakvih posljedica. Ima li lakše privilegije nego raditi pod takvim uvjetima i negdašnji sportski ponos Dalmacije, iz dana u dan, iz godine u godinu pretvarati u njezinu sramotu. Previše je ovaj klub značajan i bitan mnogima da bi se s takvim stavom, pristupom i ponašanjem moglo ići u nedogled. Vrijeme je da se kaže – dosta!
Vukovaru pak želimo što brži povratak u elitni rang, od prvog do posljednjeg kola dostojanstveno i hrabro su se borili, niz puta bili zakinuti sudačkim nepravdama…
