Adriano Jagušić (20) napustio je HNL još koncem siječnja, a svejedno su ga igrači proglasili najboljim mladim igračem koji je u ovoj sezoni kročio na domaće terene. Ovo je 14. izdanje Trofeja Nogometaš, ali ne možemo se sjetiti takvog primjera. Eto, toliko je Jagušić bio dobar u tih 20 kola koliko je odigrao za Slaven Belupo.
Jagušić definitivno pripada onoj rijetkoj skupini nogometaša koje prepoznate nakon nekoliko dodira s loptom. Nije potrebno pogledati statistiku, godište ili transfernu vrijednost da bi bilo jasno kako se radi o izvanserijskom talentu. Dovoljno je vidjeti način na koji prima loptu, kako podiže glavu prije poteza i s kakvom lakoćom rješava situacije pod pritiskom. Hrvatski nogomet već dugo proizvodi ozbiljne igrače, ali Jagušić ima nešto što se ne može naučiti – prirodnu kreativnost.
U vremenu kada nogomet postaje sve više fizički sport, u kojem dominiraju brzina, sustav i atletika, Jagušić podsjeća na igrače stare škole. Na one zbog kojih publika dolazi na stadion ranije i ostaje pričati o potezu dugo nakon utakmice. Njegova igra ima improvizaciju u sebi, vic i intuiciju. Ne igra “po šabloni”, nego po osjećaju. Upravo zato djeluje drugačije od većine mladih igrača svoje generacije.
Posebno impresionira činjenica da se ne skriva od odgovornosti. Mnogi mladi nogometaši igraju sigurno, vraćaju prvu loptu i čekaju da netko stariji riješi utakmicu. Jagušić traži loptu kad je najteže. Želi dribling, želi jedan na jedan, želi riskirati, želi biti “taj” na terenu, uvijek prvi po pitanju odgovornosti. A to je karakteristika velikih igrača. Takvi nogometaši ponekad griješe više od drugih, ali upravo oni stvaraju razliku.
Njegov tehnički arsenal već sada izgleda ozbiljno. Ima odličan prvi dodir, promjenu ritma, pregled igre i sposobnost da iz malog prostora stvori višak. U igri jedan na jedan djeluje kao da unaprijed zna reakciju protivnika. Nije slučajno da ga mnogi uspoređuju s tipom igrača kakve je hrvatski nogomet oduvijek posebno cijenio – tehnički moćne “ulične” nogometaše koji su odrasli na malom nogometu i betonu.
No ono što Jagušića čini posebno zanimljivim nije samo talent, nego prostor za napredak. Fizički još nije potpuno formiran, a već sada pokazuje kvalitetu za ozbiljnu razinu nogometa. Upravo zato mnogi skauti i treneri vjeruju da bi njegov plafon mogao biti iznimno visok. Moderni nogomet traži igrače koji mogu kreirati višak iz ničega, a takvih je sve manje.
Hrvatska reprezentacija godinama je živjela na igračima posebne tehnike i nogometne inteligencije. Od Bobana i Prosinečkog do Modrića i Kovačića, najveći hrvatski igrači uvijek su imali sposobnost usporiti utakmicu i vidjeti ono što drugi ne vide. Jagušić ima naznake upravo takvog profila.
Naravno, talent danas nije dovoljan. U Ateni se u dresu Panathinaikosa suočio sa zahtjevima kakve u Slaven Belupu nije imao. I s trenerom koji ima neke svoje poglede na nogomet, a u kojima je proljetos za Jagušića bilo jako malo mjesta. Stoga su pred Jagušićem godine rada, discipline i pravih izbora. Ali ono najteže već ima – dar zbog kojeg ljudi ustanu sa sjedala kada primi loptu. A to se ne može trenirati.
