Cnoseći paket Uno karata i bojanku Mala sirena, osmogodišnja Nour* bila je prisiljena napustiti svoj dom u južnom Libanonu dok su izraelske snage bombardirale regiju.
Odjeća je bila jedini drugi predmet koji je nosila dok je njezina obitelj bježala iz grada i pridružila se više od milijun interno raseljenih ljudi koji su bježali od izraelskih napada, koji su sela sravnili sa zemljom.
Ove dragocjene stvari, kaže Nour, bile su darovi njezinih mame i tate. “Oni mi puno znače”, kaže ona iz kolektivnog skloništa u Bejrutu gdje sada živi sa sestrom Talom* i majkom Sarah*.
To je previše uobičajena priča u 632 libanonska kolektivna skloništa za izbjeglice, u kojima boravi gotovo 130.000 ljudi koji traže sigurnost od kontinuiranog granatiranja u blizini svojih domova, koje se nastavilo unatoč produljenju sporazuma o prekidu vatre za još 45 dana.
“Moja djeca uvijek govore: ‘Želimo ići kući. Kada se vraćamo kući i u školu?” Kažu mi da se samo žele ponovno igrati u vrtu,” kaže Sarah, 31, Nourova majka.
“Moja djeca ponekad ne izraze riječima kako se osjećaju, ali mogu primijetiti da su uplašena. Moja kći stavlja jastuk preko glave kada spava, a traži me da idem s njom na WC.
Još se sjećaju zvuka ratnih zrakoplova.
Od izbijanja sukoba 2. ožujka, kada je Hezbollah ispalio rakete na Izrael kao odgovor na pokretanje američko-izraelskog rata protiv Irana, najmanje 3020 ljudi je ubijeno u Libanonu, a još 8824 je ranjeno, prema libanonskom ministarstvu zdravstva. Umrlo je ukupno 211 djece.
Nora Ingdal, direktorica organizacije Save the Children Libanon, kaže da je sukob “otrgnuo djecu iz njihovih domova, prijatelja i bilo kakvog osjećaja normalne rutine, zamjenjujući ga strahom i neizvjesnošću”.
Pretrpljena trauma imat će “poražavajuće posljedice u godinama koje dolaze”, dodaje ona.
Prije nešto više od tjedan dana, Izrael i Libanon složili su se produljiti prekid vatre za dodatnih 45 dana nakon razgovora u Washingtonu.
Ali Izrael i Hezbollah nastavili su međusobno napadati, kao što je bio slučaj tijekom prvog primirja koje je započelo 16. travnja.
‘Jako mi nedostaju moje igračke’
Među više od milijun raseljenih osoba nalazi se 400.000 djece, od kojih mnoga sada dijele pretrpane sobe s lošim toaletima i nemaju mjesta za igru.
Daleko od kuće i s malom vjerojatnošću da će mnogi ponovno vidjeti svoje domove nakon izraelskog bombardiranja, djeca u bejrutskom skloništu – i druga diljem zemlje – grčevito se drže nekoliko ostataka svog djetinjstva.
“Ponijela sam ovog crvenog medvjedića jer ga jako volim; to je bio dar od mog tate”, kaže šestogodišnja Elissa.
“Ipak, nisam mogao ponijeti igračke svojih Teletubbiesa. Jako mi nedostaju moje igračke i odjeća koju sam morao ostaviti kod kuće.”
Farah i Leen, oboje od 10 godina, mogli su sa sobom ponijeti samo jednu lutku kada su protjerani iz južnog Libanona.
“Nisam mogla ponijeti puno igračaka sa sobom, samo ovu jednu. Samo želim da rat završi kako bismo se mogli vratiti kući i pronaći našu kuću sigurnu, baš kao što je bila prije”, kaže Farah.
Leeninu lutku Barbie poklonila joj je njezina majka, a sada je dragocjen komadić doma koji čuva u kampu za raseljene.
“To mi puno znači jer je to bio rođendanski dar moje majke. Jako mi nedostaje moje selo, moja soba i sve što smo ostavili kod kuće”, kaže ona.
Wael je odbio dopustiti da rat i raseljavanje okončaju njegovih pola desetljeća skupljanja autića.
Desetogodišnjak se oslanja na svoju kolekciju, obraćajući joj se u trenucima tjeskobe kao izvoru utjehe i zabave te podsjetniku na svoj izgubljeni dom.
“Oni mi znače sve na svijetu”, kaže. “Kad god mi je dosadno, igram se s njima. Skupljam te autiće od svoje pete godine.”
‘Želim se vratiti u školu’
Gubitak igračaka teško je pao libanonskoj djeci. Ali nedostatak normalnog školskog vremena i mogućnosti druženja s prijateljima na igralištu bit će još štetniji.
“Ponio sam svoju bilježnicu da učim i svoju nogometnu loptu za igranje,” kaže Tala, 10. “Samo želim da rat završi kako bih mogao otići kući u svoje selo i spavati u svom krevetu.
“Stvarno mi nedostaje škola. Želim vidjeti svoje učitelje i biti sa svojim prijateljima, te ponovno učiti i igrati se.”
Sama, osmogodišnjakinja koja je također raseljena iz južnog Libanona, kaže: “Nadam se da će rat uskoro završiti i da ćemo se vratiti svojim domovima i u školu. Nedostajala mi je škola, moji učitelji i prijatelji.”
Držeći kućicu za lutke i igračke, čezne za završetkom rata kako bi se mogla vratiti kući.
To je česta tema među mladima u Libanonu, koji kažu da im očajnički nedostaju školski prijatelji, učitelji i osjećaj normalnosti.
Organizacije za pomoć nastojale su omogućiti učenje libanonskoj raseljenoj djeci. Otprilike 164.000 interno raseljenih mladih ljudi moglo je pristupiti formalnom obrazovanju putem interneta od 14. svibnja, objavio je UN-ov Ured za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA) u nedavnom izvješću.
Oko 94.000 pohađalo je osobnu nastavu, dok je 4.222 djece podržano kroz neformalno obrazovanje. Libanonsko ministarstvo obrazovanja potvrdilo je da će se službeni nacionalni ispiti i dalje održavati.
“Stvarno se želim vratiti u školu da vidim svoje učitelje i prijatelje i da ponovno počnem učiti”, kaže Naya, šest godina.
Kada je bježala od kuće, Naya je ponijela svoju bojanku. “Da bih se imala s čime igrati”, kaže ona i dodaje: “Mama mi ih je nabavila.”
Ali pred Libanonom je dug put dok se ne postigne pravi mir. S tehničkim sporazumima o prekidu vatre, neprijateljstva koja su u tijeku, uključujući izraelsko bombardiranje, neće donijeti malo nade stanovništvu u postizanje dugotrajnog mirovnog sporazuma. Hezbolah nije pokazao interes za izravne pregovore s Izraelom.
Razmjeri izraelskog rušenja sela na jugu također su golemi, uspoređujući ih neke grupe za ljudska prava s onim što je viđeno u Gazi.
Mnoga libanonska djeca više nikada neće vidjeti svoje domove, a igračke će biti sve za što će se moći držati.
