Ruski napori za postavljanje balističkih raketa s nuklearnim oružjem u oceanu traju godinama i mogli bi uključivati prethodno nepoznate metode, prema procjenama zapadnih obavještajnih službi. Ovaj zaključak dolazi nakon opsežnog nadzora ruskih operacija u Bijelom moru, zaljevu Arktičkog oceana, o kojem je izvijestio njemački list Tagesschau.
Višenamjenski brod poznat kao “Zvezdočka”, usidren u Severodvinsku i dizajniran za prijevoz teške opreme preko otvorenih voda, uključujući i kroz ledene uvjete Arktika s dizalicama i utovarnim rampama – privukao je pozornost obavještajnih agencija. Analitičari sumnjaju da je brod povezan s tajnim ruskim vojnim projektom kodnog naziva “Skif” (ruski naziv koji se referira se na narod Skita).
Rakete godinama na dnu mora
Projekt navodno uključuje postavljanje projektila, potencijalno naoružanih nuklearnim bojevim glavama, u posebno dizajnirane silose ili kontejnere stotinama metara ispod oceanskog dna. Ovo oružje moglo bi ostati na mjestu dulje vrijeme i po potrebi se daljinski detonirati.
Izvori NATO-a ukazuju da bi se za postavljanje ovih raketnih silosa mogla koristiti ne samo Zvezdočka, već i specijalizirana podmornica pod nazivom “Sarov”. Ideja je da se rakete dovezu brodom ili specijalnom podmornicom, spuste kranom ili manipulacijskim sustavom, i ostave godinama u hermetički zatvorenim silosima.
Prednost je što bi rakete ostale skrivene i s manje akustičnog potpisa nego čak i podmornica, a i jeftinija su opcija od podmornica. Nuklearne rakete u silosima pod vodom bi bile prijetnja za daljnje nuklearne napade čak i kada bi protivnih uništio silose na kopnu ili podmornice pod vodom.
No izvedba je komplicirana: problem su tlak, vlaga i korozija od slane vode koji bi djelovali godinama na priličnoj dubini. Također, nije lako ni “lansirati” raketu s te dubine, ali Rusija već ima razvijene tehnologije za takvo “hladno” lansiranje raketa iz podmornica (uz pomoć potiska plina). Možda najveći problemi su komunikacija s raketom (aktivacija i slanje podataka za metu) kao i opskrba energije za raketu i pripadajući sustav (baterije nisu dugotrajna opcija, a kablovi odavaju lokacije silosa).
Ideja nije nova
Njemačke televizijske kuće WDR i NDR provele su mjesece istražujući ovaj raketni program, analizirajući satelitske snimke, pregledavajući ruske znanstvene baze podataka i povijesne dokumente te se konzultirajući s vojnim stručnjacima. Njihovi nalazi sugeriraju da bi Rusija doista mogla razvijati takve podvodne balističke raketne kapacitete.
Takav sustav predstavljao bi ozbiljan izazov za obranu NATO-a: u sukobu bi lansirne platforme skrivene na morskom dnu bilo izuzetno teško otkriti i neutralizirati. Ni NATO, ni rusko Ministarstvo obrane nisu komentirali projekt Skif. Rusko veleposlanstvo u Berlinu izjavilo je da nema informacija o tom pitanju.
Postoji Sporazum o morskom dnu iz 1971. (Seabed Treaty) koji zabranjuje postavljanje nuklearnog oružja na morsko dno izvan teritorijalnih voda.
Helge Adriaans, mornarički časnik i gostujući suradnik Njemačkog instituta za međunarodne i sigurnosne poslove (SWP), ovo vidi kao pokušaj Rusije da smanji ovisnost o složenim, skupim platformama poput podmornica ili velikih krstarica. Postavljanje raketnih silosa na morsko dno moglo bi omogućiti Moskvi da održi svoje sposobnosti nuklearnog odvraćanja čak i s ograničenim financijskim resursima.
Novinari primjećuju da koncept nije nov. Studija Pentagona iz 1960. istraživala je slične ideje (Projekt “Sunrise” i raketni sustav ORCA), uključujući skice raketnih silosa usidrenih na morskom dnu. Ideja je bila da se u ratno vrijeme ovi silosi mogu odvojiti, izroniti i ispaliti svoje rakete.
Navodno je i Rusija istraživala slične projekte. Krajem 1990-ih zemlja je patentirala relevantne tehnološke inovacije. Prema NATO-u, u tu je svrhu razvijena raketa pod nazivom “Skif” -izvedena iz rakete “Sineva” (R-29RMU), koja prvenstveno naoružava ruske podmornice.
Hladni rat 2.0: Nakon ruskog pokretanja nuklearnih vježbi i lansiranja Sarmata, SAD testirao Minuteman 3
