HVAR – U trenucima kada Hvar vodi svoju, kako mještani kažu, „najljuću borbu protiv buke“ i proživljava sve žešći zaokret od divljeg partijanja prema autohtonoj kulturi, dogodila se jedna sasvim drukčija, tiha i čarobna hvarska noć. Gradska lučica Mandrač, nedavno očišćena od nagomilane plastike, postala je kulisa za koncert koji će se dugo pamtiti.
Sve je počelo kada se s idejom javila Ana Erčulj – jedriličarka, ali i cijenjena dirigentica simfonijskog orkestra s impresivnom međunarodnom karijerom. Želeći dati podršku kulturnom uzletu otoka, predložila je gostovanje komornog zbora od 14 članova. Direktorica Turističke zajednice grada Hvara, Iva Belaj Šantić, odmah je prepoznala potencijal ove priče, dok je lokalnim kreativcima prepušteno vizualno osmišljavanje ovog nesvakidašnjeg nastupa.
A ideja je bila sve samo ne uobičajena: smjestiti zbor na pučinu, odnosno u utrobu tradicionalnog drvenog broda znakovita imena „Kulaf“ (Pučina), usidrenog u samom srcu Mandrača.
Od straha do čistog balansa s morem
Ipak, početak nije bio bezizgledan. Izazov je bio kako uopće ući u tradicionalni drveni brod, i to u svečanim haljinama, bez ikakva prethodnog sličnog iskustva.
– U početku je bilo sumnje i straha. Pjevači su bili ukočeni, zabrinuti… sve dok ih more nije blago zagingalo, dok burin nije odnio prve note, a ošit se opustio – opisuje naša poznata umjetnica i književnica Tonka Alujević, koja se na Hvaru borila i izborila za pravo zaštite od buke na Hvaru.
Tek kada je tijelo uhvatilo onaj najprirodniji balans s valovima, pronađena je i najlogičnija pozicija za pjevanje. U tom trenutku nestala je svaka trema.
Ljubav glasa i povijesnih zidina
Repertoar zbora bio je šarolik i emotivan – od domaćih napjeva do egzotičnih afričkih ritmova, od pjesama o vinu do onih o kavi, šetajući kroz sentiment čiste nostalgije pa sve do prostodušne radosti.
Ono što je ovaj koncert učinilo uistinu posebnim bila je akustika. Bez ijednog zvučnika, kabela ili mikrofona, dogodio se savršen spoj. Poljubio se čisti glas sa starim zidima Mandrača – estetika i melodija stopile su se u jedno, na opće oduševljenje opuštenih pjevača i zatečene publike koja je upijala svaki ton.
Nekad zanemareni Mandrač ovim se tjednom, mic po mic, vratio pravom razlogu svoga postojanja. Umjesto agresivnih decibela s party brodova, Hvar je dobio ono što mu je najviše trebalo – jednu lijepu, nježnu i dostojanstvenu umjetničku uspavanku.
D.G.
