Trump, Putin, Xi, kralj Charles, Mark Carney, Merz, Pedro Sanchez, Claudia Sheinbaum Pardo, Emmanuel Macron… Moglo bi tako unedogled. Giorgia Meloni, Kim Jong-un, Masud Pezeshkian, Javier Milei… Sve su to ljudi koji na neki način kreiraju svjetsku politiku i sudbinu svijeta.
Ne može se izostaviti Ursula von der Leyen, a pitanje je koliki utjecaj ima glavni tajnik Ujedinjenih naroda António Guterres. Za razliku od glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea, koji apsolutno ima dobar dio moći u svojim rukama. Ne može se ne spomenuti papa Lav, koji nije političar, ali u svijetu politike ima snažan utjecaj kao moralni autoritet ogromnog broja ljudi. Ipak, sve se najčešće vrti oko trojice, predsjednika Amerike Rusije i Kine.
O Donaldu Trampu napisano je toliko toga da je nemoguće izvući jedinstven zaključak o liku i djelu lidera vodeće svjetske sile, neki bi dodali “u zalasku”. Nedavno, za vrijeme posjeta britanskog kralja Charlesa, mnogi su ih uspoređivali, već i po tome što su obojica u kasnim sedamdesetima, a ipak imaju snage za brojne obaveze. Trumpu je uskoro osamdeset, Charlesu je 77 godina, no kralju je zdravlje, zbog raka, mnogo kompleksnije nego Trumpu. Kažu, po svemu su različiti.
Strog protokol
Kralj govori tiho, sklon je umjetnosti, obožava prirodu, klasično je odjeven, drži se strogog protokola iako je srdačan kada se nađe među ljudima. Trump se voli slikati sa šiltericom na glavi, što je za britanskog kralja nezamislivo, glasan je, provokativan, često na granici dobrog ukusa. Zna biti i duhovit, ali najčešće hvali samog sebe, ne zanimaju ga problemi globalnog zagrijavanja i zdrave ishrane, pa obožava hamburgere i pomfrit. Za razliku od kralja, koji najčešće jede povrće uzgojeno u vlastitom vrtu.
“Mnogo toga u vremenu u kojem živimo, sumnjam, duboko bi uznemirilo moju majku, ali ohrabruje me njezino uvjerenje da će dobrota uvijek pobijediti i da svjetlija zora nikada nije daleko od horizonta”, rekao je nedavno Charles koji, za razliku od Trumpa, smatra da sila neće biti konačni pobjednik. Ipak, ima i nekih sličnosti između dvojice moćnih ljudi, a to je prije svega bogatstvo, koje ima i američki predsjednik i britanski kralj. I dok Trump agresivno otpušta ljude koji imalo pokažu svoju osobnost i ne slijede ga slijepo, Charles, kako tvrdi Craig Brown, autor mnogobrojnih knjiga o britanskoj monarhiji, “iza blagog osmijeha krije sloj čelika”. Bez mnogo riječi oduzeo je titulu svom bratu Andrewu Mountbatten-Windsoru i izbacio ga iz doma.
“Charles će se uljudno smješkati i upućivati blag pogled prema sugovorniku, ali iza te pristojnosti stoji čelik”, objašnjava autor knjige “Putovanje oko kraljice” koja je nedavno izašla. Puka sila sve više određuje tko je u svijetu moćniji. Kriteriji su različiti, metode koje vode saznanju o moći još su kompliciranije. A najteže je od svega procijeniti realnu snagu vodećih lidera koji danas oblikuju svijet i odlučuju o njegovoj budućnosti. Koliko je moć stvarno u njihovim rukama i ne stoji li iza njih cijeli mehanizam odlučivanja.
Vječni problem
“Vladimir Putin nije običan vođa, kako i sam tvrdi. On je odvjetnik na prijestolju”, smatra Aleksandar Baunov, viši suradnik u Carnegiejevu centru za Rusiju i Euroaziju i stručnjak za rusku politiku. Taj pravnik često ponavlja: “Ako mi date neki dokument, prelistat ću ga i odmah ću znati što treba učiniti.” Tako i u Rusiji zakoni slijede vlast autokrata i diktatora. Prvo se donese neki zakon, a onda slijedi diktatura “sve je po zakonu”. Legitimnost je vječni problem za diktatore. Koliko god se činili snažnima, uvijek pate od njezina nedostatka. Njihova moć, uostalom, nije rezultat narodnih preferencija.
To objašnjava sklonost autokrata namještenim referendumima i izborima: referendumom je Putin produžio svoj mandat 2020., a izbori koji se održavaju svakih šest godina daju privid narodnog pristanka na njegovu vladavinu. No mnogi diktatori kredibilitet istinski stječu na svjetskoj pozornici. Službeni posjeti i samiti, uz uspješne vojne kampanje, dokaz su njihove legitimnosti. Slično je i u Kini. Na pompoznim i za javnost zatvorenim sjednicama državnog vrha donose se “zakonske” odluke i biraju vođe, kao što je izabran i Xi Jinping. Poslije “izbora” koji su “narodna volja” moćnicima su otvorene ruke da rade što žele. A i kremaljski “car” i moćni Xi sanjaju o starim vremenima kada su diktatori imali još više moći.
Putin ne može pobjeći od povijesti. Pod carevima, a zatim i komesarima, ruski su vladari od svog naroda iznudili ogromne žrtve kako bi postigli moć, učvrstili carstvo i stekli poštovanje za koje su vjerovali da Rusiji pripadaju, bilo zbog njezina prostranstva, prirodnog bogatstva, kulture, ideologije ili jednostavno njezine moći, a onda su u nekom trenutku otkrili da su putem izgubili svoju iscrpljenu, izmučenu naciju, tvrdi poznati američki novinar Serge Schmemann.
Video: Kralj Charles, tvrdi Craig Brown, autor knjiga o britanskoj monarhiji, “iza blagog osmijeha krije sloj čelika”
Oplakivanje raspada
On citira Jegora Gajdara, koji je oblikovao prve postkomunističke reforme u Rusiji. “Ruska utrka za mjestom u civiliziranome svijetu podsjeća na Ahilovu potjeru za kornjačom. Nadljudskim naporom Rusija bi je uspjela sustići i prestići, posebno u vojnoj tehnologiji. Pa ipak, svijet bi neprimjetno, ali postojano krenuo dalje, i ponovno bi se, nakon sramotnih i mučnih neuspjeha, zemlja pregrupirala za skok i napravila još jedan trzaj, i sve bi se ponovilo.”
Tako je i danas Vladimir Putin, u želji da obnovi “veliku Rusiju”, upao u istu zamku. “Jesu li Rusi dosegnuli točku pucanja drugo je pitanje. Značajan represivni aparat Kremlja u punoj je brzini od početka invazije i guši svako protivljenje ratu u Ukrajini. Čak i nazivanje rata bilo čime drugim osim ‘specijalnom vojnom operacijom’ moglo bi biti zločin. A najjača Putinova tvrdnja, da je ‘gubitak’ Ukrajine ponižavajuće degradiranje Rusije kao supersile, još odjekuje među ljudima koji su odrasli na sovjetskom etosu, u kojem je carstvo bilo mnogo jača veza od nacionalizma”, smatraju politički analitičari.
Najveći ruski pjesnik Aleksandar Puškin govorio je: “Bože, sačuvaj nas od ruske pobune, besmislene i nemilosrdne.” Ponovno stvaranje “velike Rusije” tema je koju Putin razrađuje već dugi niz godina, od oplakivanja raspada Sovjetskog Saveza kao “prave tragedije” do izražavanja svog sveprisutnog ogorčenja prema “takozvanom Zapadu” – u biti Sjedinjenim Državama – jer ne prihvaća Rusiju, i njega samog, kao ravnopravne u globalnoj sili, navodi Schmemann. I tako se sve vrti u krug, a sam Putin sve više uranja u povijest. To se događa i Xiju, koji je “maonostalgičan” jer u tom propalom modelu vidi obnovljenu formulu za vođenje velike Kine. Mnogi postavljaju pitanje vidi li sebe u ogledalu kineski predsjednik kao Mao Zedonga, koji je vladao Kinom od osnutka Narodne Republike Kine 1949. do svoje smrti 1976.
Novi ratovi
Mao se danas na zapadu smatra, u najboljem slučaju, nesavršenim domoljubom, a u najgorem – brutalnim diktatorom. Veliki skok naprijed od 1958. do 1962., njegov pogrešan pokušaj brze industrijalizacije, pridonio je gladi koja je ubila desetke milijuna Kineza. Onda je slijedila Kulturna revolucija, a cijela je generacija pametnih ljudi protjerana. Ali, usprkos svemu, Mao je čvrstim rukama vodio ogromnu zemlju pa Xi često citira njegove slogane.
“Kada bi gluma bila svrha Xijeva oponašanja Maoa, nikoga osim povjesničara ne bi bilo previše briga. To je više od toga. Xi, poput Maoa, tvrdi da ima primat Komunističke partije. On vrši pritisak na privatna poduzeća i tvrtke u stranom vlasništvu ili ih istiskuje. Uvelike se oslanja na propagandu i prekida pristup svog naroda stranim izvorima informacija. Gaji ogorčenost prema nacijama – poput Japana, Velike Britanije i Sjedinjenih Država – za koje vjeruje da su nekoć ponizile Kinu i da im je cilj bio spriječiti njezin uspon do današnje veličine. I namjerava dovršiti Maov građanski rat s nacionalističkom vojskom Chiang Kai-sheka apsorpcijom Tajvana, na koji su nacionalisti pobjegli u porazu 1949. godine”, piše dobar poznavatelj kineskih prilika Peter Coy.
Ali, za razliku od Maova vremena, Kina je danas nešto sasvim drugo, u mnogočemu vodeća zemlja u svijetu. U Maovo doba Kinezi su, kako se to ondje kaže, “jeli gorčinu”, a sada su “okusili slatkoću” pod Xijevom vlašću. Xi prije svega želi ući u cipele Mao Zedonga, čovjeka koji je vladao tridesetak godina, baš zbog toga što je sačuvao vlast u svim okolnostima. Drugo je pitanje hoće li u tome uspjeti i što svijet može očekivati od “novog Mao Zedonga”. Jedno je zajedničko velikoj trojici, neka vrsta nostalgije za prošlošću i preuveličavanje vlastite ličnosti. Ni Trump ni Putin, ali ni Xi neće ući u povijest kao velike i značajne ličnosti.
Video: Mnogi se pitaju vidi li se u ogledalu kineski predsjednik kao Mao Zedong, koji je vladao Kinom do smrti
Smrt komunizma
Sva su trojica ispodprosječni političari koji više stvaraju kaos nego što doprinose viziji budućnosti. Trump umišlja da je Isus i tko već ne, Putin bi želio biti kao Vladimir Veliki, Xi bi bio inkarnacija Mao Zedonga. A svijet nema pravog vođe, vizionara, nekoga tko će ga voditi u nemirnim i izazovnim vremenima. Posljednje otkucaje srca bilježe i komunisti na Kubi i samo je pitanje dana kada će sustav, uz “pomoć” Donalda Trumpa ili bez njega, pasti.
Kuba više nije inspiracija ni mnogim svjetskim ljevičarima, nema više ničega privlačnog ondje, kao, uostalom, ni u jednoj drugoj državi koja se predstavlja kao komunistička. Sjeverna Koreja ruglo je i sramota suvremene civilizacije, “lijevi” vođe Južne Amerike karikaturalni su likovi ukopani u korupcijske afere. Među svim tim osobama na političkim dužnostima visoko se izdiže kanadski premijer Mark Carney, bivši bankar koji je imao snage Trumpu reći “ne”. Iako donedavno nije imao političko iskustvo, godinama je obnašao važne uloge u ekonomiji.
Na premijersku je funkciju došao kada je Kanada prolazila kroz razdoblje teške nestabilnosti, nakon nekoć karizmatskog Justina Trudeaua koji je desetak godina vodio zemlju. Hrabro se suočio s Trumpovom prijetnjom da će Kanadu pretvoriti u 51. američku saveznu državu, s nametanjem carina i svim ludostima američkog predsjednika i zasad se dobro drži. U svakom slučaju, rijetka je svijetla točka u svjetskoj politici.
Vlada osrednjost
Predsjednik Zaklade Ford, Darren Walker, tvrdi da nema liderstva bez rizika. “Liderstvo je djelovanje, a ne titula. I mnogi naši vođe paralizirani su slomljenim, izopačenim poticajima koji narušavaju njihove sposobnosti ispunjavanja institucionalnih misija i mandata. Paradoksalno, mnogi vođe smatraju da svako smanjenje njihove vidljivosti sa sobom donosi obećanje nagrade. Trebaju nam vođe koji pokazuju moralnu sposobnost prihvaćanja nijansi i složenosti na koje smo postali alergični, što god se dogodilo – da zauzmu stav za napredak, čak i ako je postupan ili nesavršen.”
Nekoć je političko vodstvo bilo sinonim za viziju, hrabrost i volju da se oblikuje tijek povijesti. Churchill je sam prkosio tiraniji dok su drugi bili skloni smirivanju. Adenauer je mudrošću i postojanošću obnovio razorenu Njemačku. De Gaulle je oživio dostojanstvo Francuske samom snagom volje. Nisu bili samo političari, bili su državnici, vođe koji su vidjeli dalje od trenutka i koji su djelovali u službi nečega većeg od sebe samih. Danas nema takvih.
“Danas nama vlada osrednjost. Moderna politika ne stvara vođe s vizijom; ona stvara menadžere propadanja. Ondje gdje smo nekada vidjeli smjelost djelovanja, sada svjedočimo oklijevanju, kalkulantstvu i kukavičluku koji se maskiraju kao pragmatizam. Naše je doba doba polikriza, geopolitički se poredak raspada, tehnološke revolucije prijete da će nadmašiti ljudsku mudrost, i sam je planet u opasnosti. Ipak, umjesto da se suoče s tim izazovima, naši vođe samo reagiraju na njih, prebacujući krivnju i pozirajući za sljedeći izborni ciklus”, smatra analitičar Robert Gerlach.
To nije slučajno.
Demokracija posrće
Pad političkog vodstva sustavan je, a uzrokuje ga šest temeljnih propusta: način na koji biramo vođe, poticaji koji oblikuju njihove postupke, pogoršanje javnog diskursa, paraliza institucija, gubitak moralnog integriteta u upravljanju i nekontrolirani porast pretjeranog individualizma koji je sam čin vladanja učinio nemogućim.
Dok demokracija posrće diljem svijeta, autokrati pobjeđuju. Istovremeno, povjerenje u politiku dugoročno opada diljem svijeta. Britanska je politika u kaosu od referenduma o Brexitu 2016. Izgrednici su upali u američki Capitol u znak prosvjeda protiv rezultata predsjedničkih izbora 2020.
Političko povjerenje, s druge strane, raste u nekoliko manjih zemalja, Danskoj, Ekvadoru, Novom Zelandu, Norveškoj, Švedskoj i Švicarskoj. Te bi nacije mogle utrti put za ostatak demokratskog svijeta. Luigi Pirandello napisao je “Šest lica traži autora”, a sad bi se moglo reći da svijet grozničavo traži lidera.
[darkbox]
Europa ne uspijeva iznjedriti pravog vođu
O europskim liderima nema smisla trošiti riječi. Svima je više-manje jasno da Ursula von der Leyen ne može odgovoriti na izazove koji su pred Europom. Prva žena izabrana na najvišu funkciju u ujedinjenoj Europi ide iz krize u krizu, nije uspjela u reformama koje bi Stari kontinent uključile u surovu bitku za budućnost. Predstavlja pola milijarde ljudi, vodi tim od 32.000 raznih birokrata u europskim institucijama, a prati je glas pragmatične političarke. I ništa više.
U njezinim mandatima porastao je populizam u Europi, oslabila je liberalna demokracija, a europska lokomotiva više ne može dostići ni azijske divove ni Ameriku. Od multilateralizma nije mnogo ostalo, još manje od poštene trgovine za koju se zalagala na početku prvog mandata. Nema više poretka temeljenog na pravilima, a u zaborav je palo zalaganje za zelenu energiju. Dobra majka u kombinaciji s modernom politikom više ne puni novine naslovima “supermama” i “obiteljska revolucionarka”.
Njemačka nakon Angele Merkel nikako ne može pronaći karizmatskog lidera, a Macron muku muči da nešto ostane nakon njegovih dugih godina u Elizejskoj palači. Giorgia Meloni na neki je način ugodno iznenađenje, ali u Italiji se premijeri ionako mijenjaju kao kišne kabanice. Ostaje tvrdoglavi Španjolac Pedro Sánchez Pérez-Castejón, rijedak ljevičar na čelu jedne europske vlade, uz afere koje ga prate i na obiteljskom planu. Nedovoljno da bude lider Europe koja se svaki dan bori za opstanak u svijetu moćnih i obijesnih. [/darkbox]
[darkbox]
Afrika je prepuna brutalnih diktatora
Afrika je puna surovih diktatora, koji nisu u fokusu svijeta zabavljenog drugim problemima. Jedan od njih svakako je predsjednik Ruande Paul Kagame, koji je o ljudskim pravima držao govor na Harvardu, Yaleu i Oxfordu. Za njega kažu da je avatar nove vrste postkolonijalnog vladara. Nikad nije razjašnjena njegova uloga u genocidu u Ruandi u kojem je stradalo milijun ljudi, ali se zato zna da su, otkako je 1994. preuzeo vlast kao vrhovni zapovjednik ruandske vojske, a poslije i kao predsjednik osvojivši gotovo 99 posto glasova, mnogi njegovi protivnici nestali ili su ubijeni.
Samoproglašeni heroj koji je navodno okončao genocid u Ruandi zapovijedao je vojskom za koju UN tvrdi da je odgovorna za ubojstvo desetaka, možda i stotina tisuća Hutua. Unatoč svemu tomu, Kagame stvara dojam da je Zapad kriv za sve. Duga je lista problematičnih afričkih vođa koji i danas proganjaju političke protivnike, provode teror i služe se zastrašivanjima, a uživaju u društvima koja razara korupcija. Mnogi od tih “vođa” pripremaju djecu da ih naslijede ili pakiraju kofere pune novca za bijeg iz zemlje.
Nemilosrdne diktatore koji teže doživotnoj vladavini i učvršćivanju svojih obiteljskih dinastija imaju Kamerun, Ekvatorijalna Gvineja, Ruanda, Republika Kongo, Čad i Uganda. Gvinejski diktator Alpha Condé, čadski diktator Idriss Déby i gabonski diktator Ali Bongo Ondimba, a zatim i njegov rođak Brice Oligui Nguema, promijenili su ustave svojih zemalja kako bi se mogli kandidirati za nezakonite mandate. [/darkbox]
