U uvodu objavljujem jedan zgodan vic nakon kojeg ćemo krenuti u ozbiljnu analizu, u čemu bi nam, naizgled paradoksalno – i vic itekako mogao pomoći.
Lete papagaj i zec u zrakoplovu. U jednom trenutku papagaj počne maltretirati stjuardesu. Postaje sve bezobrazniji i agresivniji. Dere se na nju i vrijeđa, ružno govori. Grub je i okrutan. Gleda zec što radi papagaj pa i on počne dobacivati stjuardesi još gore od njega. Još više se dere, urla i omalovažava jadnu djevojku. Uto dođe kapetan, zgrabi i papigu i zeca, i izbaci ih iz zrakoplova. Dok padaju, pita papagaj – zeko, znaš li ti letjeti? Ne znam, odgovara zec. Pa što se onda k..čiš, reče mu papagaj.
Papagaj – SAD
Stjuardesa i kapetan – Rusija
Zec – EU
Sada ipak krenimo ozbiljno (iako je za prave znalce geopolitike i ono gore više nego ozbiljno)!
Tko s kime manipulira: EU Ukrajinom, ili obratno?
Tko koga sluša, ili možda tko kime više manipulira kada su u pitanju odnosi između Europske unije i Ukrajine? Očekivalo bi se, logički, kako je EU u tome dominantni igrač – prva violina – s obzirom na svoju veličinu, svekoliku snagu i politički utjecaj. Međutim, je li to baš tako?
Naime, Ukrajina je nakon početka ruske invazije u veljači 2022. godine obranom sebe de facto stala i u obranu Europske unije makar joj to sigurno nije bio cilj, već vlastiti opstanak na geografskoj karti svijeta kao suverene države i slobodne nacije. Međutim, Europska unija je na visokoj političkoj i medijskoj razini vrlo brzo determinirala ulogu Ukrajine u ratu s Rusijom i kao rat kojeg Kijev vodi i za obranu čitave Europe. Slijedom toga pokrenula je masovnu pomoć napadnutoj zemlji i u novcu i u oružju – zajedno sa SAD-om i svim članicama NATO saveza i američkim strateškim partnerima u svijetu (Japan, Južna Koreja, Australija).
I u tome je, zapravo, i čitava kvaka kada je riječ o odgovoru na postavljeno pitanje. Kijev je te svoje neočekivano zadane uloge od Bruxellesa (koju su slijedile sve europske metropole) u međuvremenu postao itekako svjestan, pa od tada u rukavu ima snažni adut kojeg često izvlači iz rukava: ukrajinski vojnici su oni koji ginu na bojišnicama, a ne europski!
Kijev također dobro zna kako bi – ukoliko bi Ukrajina pristala na separatni mir s Rusijom, ignorirajući pritom interese Europe (što uvijek može napraviti, jer ovo je, ipak, pravno gledano, rat isključivo između Ukrajine i Rusije) – Europa de facto ostala geopolitički izolirana. Slobodno možemo reći i poražena, s obzirom kako sigurno ne bismo pogriješili u konstataciji.
Jer Kijev i Moskva (naravno s Washingtonom u pozadini) bili bi oni koji bi odlučili o uvjetima mirovnog sporazuma, brinući se primarno za osiguranje svojih interesa u mjeri u kojoj je to najviše moguće postići u zadanim uvjetima. Europa bi, s druge strane, bila puki promatrač, smještena daleko od pregovaračkog stola – bespomoćna na bilo što utjecati.
Propao Rutteov prijedlog o obveznoj vojnoj pomoći Ukrajini: Podbacila zemlja od koje se to nije očekivalo
Jedinstveni europski „brod“ verbalne ratobornost razbija se o brutalnost ukrajinskih bojišnica
Tim više što je svima, pa tako i Kijevu, jasno kako se Europa za Ukrajinu s Rusijom ne namjerava boriti svojim vojnim snagama na tamošnjim bojišnicama, bez obzira na prijašnje brojne ratoborne izjave kojima su ključne članice Unije, pokazalo se – najviše hrabrile jedna drugu da ustraju u pomoći Ukrajini (čime su najviše „prale obraz“ pred svojim građanima zbog uloženog golemog novca, što oni itekako osjećaju na svojoj koži). Poput najava Emmanuela Macrona o slanju francuskog vojnog kontingenta u Odesu ako Europa to neće zajednički htjeti, osnivanja tzv. „koalicije voljnih“ za slanje vojske europskih i drugih država koje to žele u Ukrajinu nakon sporazuma Moskve i Kijeva o prekidu vatre i td., i td.
Međutim, sve bi se te vruće najave vrlo brzo ohladile nakon što bi Moskva redovito nakon njih objavljivala onu svoju čuvenu – da će „europske snage čim stupe na ukrajinsko tlo postati legitimna meta ruskih napada“. Boriti se „do posljednjeg Ukrajinca“ Europa svakako želi (šaljući Kijevu financijsku pomoć i kupljeno američko oružje dokle to može) – ali više od toga sigurno ne.
Kijev, također, u tom političkom nadmetanju s EU-om oko toga tko ima glavnu riječ u njihovom političkom nadmudrivanju, osim spomenutog „asa u rukavu“ na svojoj strani ima i svog ključnog saveznika – SAD.
Naime, američki predsjednik Donald Trump (bez obzira na navodno loš odnos s Volodimirom Zelenskim) Ukrajinu itekako koristi za američke geopolitičke interese: ovim ratom pritišće Rusiju da se primarno fokusira na Ukrajinu i Europu dok SAD „sređuje“ stanje u svijetu po svom ukusu udarajući i na bliske ruske partnere poput Venezuele i Irana (uskoro moguće i na Kubu); Europsku uniju pritišće kroz snažni zahtjev za ubrzani prijam Ukrajine u istu, već od iduće, 2027. godine, a u sklopu svog (Trumpovog) mirovnog plana kojim bi se Kijev morao odreći Donbasa u cijelosti, ali zato, kao kompenzaciju – dobiti punopravno članstvo u EU.
Potonje se pak kosi sa svim pravnim regulama i uhodanim političkim standardima Unije kada je riječ o njenom proširenju i (Kopenhaškim) kriterijima koje svaka zemlja kandidat mora ispuniti da bi postala punopravna članica (a to redovito traje godinama).
Die Welt: Europa se suočava s ‘ekonomskom noćnom morom’ zbog rata na Bliskom istoku. Evo što joj prijeti
Europa u „neobranom grožđu“
I sada smo tu gdje jesmo – u „neobranom grožđu“. Kijev, osokoljen – traži ubrzano punopravno članstvo kao hvalu Bruxellesa za ukrajinske žrtve prinesene „na oltar EU-a“ (iako Uniju nitko nije vojno napao, pa ni Rusija, ali je upravo to (da Rusija nakon Ukrajine namjerava napasti Europu) bila priča (natrativ) koju su Bruxelles i ključne europske prijestolnice u međuvremenu izgradili kao opravdanje za svoj potpuni i bespogovorni ulazak u rat na strani Kijeva nakon što je to od njih rezolutno zatražila Bidenova administracija). EU, međutim, to ne želi (o tome više u donjem dijelu teksta, a sada, najprije, mali odmak).
Europa tu priču o skorom ruskom napadu na sebe nakon eventualnog poraza Ukrajine sada koristi za ubrzanu militarizaciju, koju, zapravo – od Europe opet traži SAD prijeteći ubrzanim povlačenjem svojih snaga s europskog kontinenta i zahtijevajući da se u buduće sama brine o svojoj sigurnosti.
Naravno, ne u onom ključnom segmentu – „nuklearnom kišobranu“, koji Washington i dalje ostavlja kao ekskluzivu za sebe, jer će na taj način, bez potrebe daljnjih ulaganja u konvencionalne snage na Starom kontinentu, de facto uvijek imati ključnu riječ u obrambenim pitanjima Europe. Bilo u sklopu NATO-a, ili u nekom europskom alternativnom formatu u slučaju njegovog raspada – poput prijedloga za osnivanje europskog ekspedicijskog korpusa deset država pod vodstvom Velike Britanije.
Europa će za SAD uvijek služiti kao „odskočna daska“ za projekciju američke moći dublje u Euroaziju, Bliski istok i Afriku – kao što je za to služila od Drugog svjetskog rata do sada.
Komplikacije s brzim naoružavanjem Njemačke
EU ne želi ubrzani prijam Ukrajine, i ima opravdane razloge
Sad se vratimo na glavnu temu. EU (odnosno njene ključne članice pa i neke koje to nisu) ne želi ubrzani prijam Ukrajine koja će joj biti financijska „rupa bez dna“, koju će EU morati popunjavati iz svojih fondova za koje su neke druge zemlje do sada bile privilegirane, i još uvijek jesu, u smislu povlačenja glavnine sredstava za svoj razvoj (jedna od njih je i Poljska).
Također se pojedine zemlje jako opiru konkurenciji jeftinih ukrajinskih – prije svega poljoprivrednih proizvoda koji bi mogli preplaviti police europskih supermarketa.
Ali preplaviti bi mogli ne samo poljoprivredni proizvodi i ne samo police trgovina. Naime, očekivano, u europske gradove doselili bi se, ne deseci i stotine tisuća, već milijuni ukrajinski građana u slučaju naglog prijama te zemlje u punopravno članstvo (oko šest milijuna ukrajinskih građana u Europi već sada ima status izbjeglica nakon izbijanja rata).
Jer Ukrajina će još dugo godina, vjerojatno i desetljeća morati „lizati rane“ teških razaranja svoje infrastrukture i obnavljati urušenu industriju odnosno gospodarstvo u cjelini, što pak jamči dugotrajni izostanak blagostanja tj. niski standard stanovništva. Mnogi, poglavito mladi – neće imati strpljenja čekati završetak obnove i ponovno postavljenje zemlje na noge. Svoju će sreću – kako to oduvijek i kod mnogih drugih istočnih naroda biva – željeti potražiti na zapadu. Barijera za to, u slučaju punopravnog članstva Ukrajine u EU – više neće biti.
Blic analiza Zorana Metera: ‘Epidemija’ rušenja dronova u baltičkim zemljama; evo čime Rusi upravo prijete
Muke po Europi; Zelenski “šamara” Merza
I tu dolaze muke po Europi! Političke i politikantske izjave europskih čelnika o stajanju uz Ukrajinu koliko i dokle to bude trebalo, sada se u razbijaju o hridi stvarnih europskih interesa – među kojima su i oni o europskom blagostanju ili „raju nasuprot okolne džungle“. Ne bi europske mudrace toliko bolio daljnji pad standarda svojih građana (elite bi za sebe uvijek imale i više nego dovoljno), koliko bi se bojale revolta i masovnih prosvjeda tih istih građana koji bi ih mogli lako detronizirati iz udobnih političkih fotelja – bilo redovitim ili prijevremenim izborima, bilo, ne daj Bože, revolucijama koje su ipak namijenjene za neke druge države – izvan „raja na Zemlji“.
Da sve ovo ide u krajnje neizvjesnom smjeru (osim što Moskva upravo kreće u eskalaciju sukoba, za sada samo napadima na Ukrajinu, prije svega Kijev), svjedoči i vijest kako je predsjednik Zelenski u subotu odbacio njemački prijedlog da se Ukrajini dodijeli pridruženo članstvo u EU jer bi to Kijev ostavilo bez glasa unutar bloka. O tome je u nedjelju izvijestio POLITICO.
„Ne može biti cjelovitog europskog projekta bez Ukrajine, a mjesto Ukrajine u Europskoj uniji također mora biti potpuno – punopravno i ravnopravno “, rekao je Zelenski u objavi na X.
Naime, njemački kancelar Friedrich Merz prošli je tjedan predložio da se Ukrajini dodijeli status “pridružene članice” u EU-u koji bi donio pogodnosti poput sudjelovanja na sastancima Europske komisije i Europskog vijeća.
Predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola u četvrtak je, čini se, podržala postupni pristup koji je zagovarao Merz, tvrdeći da bi se zemljama kandidatkinjama za EU mogao odobriti pristup programima „jedinstvenog tržišta, carinske unije, roaminga, Erasmusa i Horizonta“ kao koracima na putu do punopravnog članstva u bloku.
Kao odgovor, Zelenski je u petak navečer također poslao pismo čelnicima EU-a u kojem je naglasio da Kijev brzo napreduje s reformama potrebnim za punopravno članstvo u EU, a istovremeno djeluje kao bedem protiv ruske agresije za cijeli blok od 27 zemalja.
„Branimo Europu – u potpunosti, ne djelomično i ne polovičnim mjerama“, navodno je Zelenski rekao u pismu. „Bilo bi nepravedno da Ukrajina bude prisutna u Europskoj uniji, a ostane bez glasa“, rekao je.
Hladni rat 2.0: Nakon ruskog pokretanja nuklearnih vježbi i lansiranja Sarmata, SAD testirao Minuteman 3
Prosudba
U svemu će ovome, očito, biti još puno nadmudrivanja i političke borbe prije nego što ćemo moći precizno odgovoriti na uvodno pitanje: tko kime manipulira – EU Ukrajinom u svoje svrhe, ili pak obratno?
Ali ono što se zna – netko će od dviju strana morati ozbiljno popustiti, jer stavovi su dijametralno suprotstavljeni pa mjesta za kompromis nema. Ako se i formalno pronađe, vrlo lako će biti procijeniti tko je morao reterirati, odnosno tko je pobjednik od te dvije strane.
Kijev traži maksimum. Ništa drugo mu i ne preostaje nakon što je postalo potpuno jasno kako od prijama Ukrajine u NATO dugo (a vjerojatno i nikada) neće biti ništa. Stoga mu je brzo i punopravno članstvo u EU-u je jedino što može prodati svom iscrpljenom narodu kao uspjeh u ovom ratu. Preciznije, poslužiti mu kao alibi zbog čega se ranije nije želio dogovoriti s Moskvom o završetku rata, kada bi i gubici i štete bili kudikamo manji nego što su sada (a rat, ne zaboravim, još uvijek traje svom žestinom a vjerojatno Moskva kreće u eskalaciju ako je suditi po današnjim vijestima koje odašilje rusko MVP).
Zelenski za svoj čvrsti stav po pitanju ulaska u EU ima potporu u Washingtonu, a posve sigurno i u Londonu. Vrlo lako moguće i u visokim strukturama EU-a u Bruxellesu – prije svega upravo predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen. Ali Bruxelles, koliko god važan bio – o tome ipak ne odlučuje, već države članice, koje bi u tom slučaju morale biti jedinstvene a čega sada nema na vidiku.
Dramatično upozorenje Moskve diplomatima i građanima Kijeva: ‘Napustite grad! Kreću sustavni ruski napadi’
Moskva se sada, osim članstva u NATO-u, sve više protivi i članstvu Ukrajine u EU
Otegotna okolnost je i u tome što se Moskva sve glasnije protivi ulasku Ukrajine u EU protiv čega na početku rata nije imala prevelikih primjedbi. Sada pak smatra kako se Unija u međuvremenu pretvorila u „ekspozituru NATO-a“, potpuno neprijateljsku prema Rusiji. U tom slučaju Moskva će sigurno, kao preduvjet svoje suglasnosti – tražiti međusobna sigurnosna jamstva za čitavu Europu a time i sebe, tj. ono što je tražila prije invazije ali nije dobila.
U međuvremenu, prema pojedinim najavama, Europska unija će ovoga tjedna pokrenuti proces odabira svog kandidata za pregovore s Rusijom. Neslužbeno, za sada u tome ozbiljno kotira finski predsjednik Alexander Stubb – inače, Trumpov dobar prijatelj, s kojim rado igra golf.
Podsjetit ću kako je Putin prije petnaestak dana (prije svog i Trumpovog odlaska u Peking) rekao kako se „ukrajinski rat bliži kraju“ i da bi bilo dobro kada bi i Europa izabrala svog predstavnika za dijalog s Moskvom. Tada je predložio bivšeg njemačkog kancelara i svog prijatelja Gerharda Schredera za tu ulogu, sigurno unaprijed znajući kako on, upravo zbog te činjenice neće biti izabran, ali je time potaknuo raspravu.
Uostalom, nužni dijalog s Moskvom potaknuo je još krajem prošle godine i Emmanuel Macron, u jeku oštrih rasprava o tome treba li EU konfiscirati zamrznutu rusku imovinu (prije svega u belgijskom depozitaru Euroclearu) ili ne. Uostalom, indikativno je kako je jučer, nedugo nakon ruskih raketnih napada na Ukrajinu, Macron nazvao bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, što nije činio već godinama. Lukašenko je, to ne treba posebno podsjećati – veliki Putinov saveznik. Dvije zemlje su nedavno završile trodnevne masovne vojne vježbe uporabe nuklearnog oružja u slučaju prijetnje agresijom. Pretpostavljam kako bi Bjelorusija, zapravo, vrlo lako mogla postati posrednik između Rusije i EU-a – onako kako je to Pakistan između SAD-a i Irana.
Tjedna analiza Zorana Metera: Kina će pomoći Trumpu u ratu s Iranom da sačuva obraz. U pozadini je Putin
Zna li Putin nešto više kada je spomenuo skori završetak rata? Odgovor ćemo doznati vrlo brzo, prateći razvoj stanja na ukrajinskim bojišnicama, kao i političke poteze u Bruxellesu i ključnim europskim metropolama.
Ali prije svega ipak u Moskvi, Washingtonu i Kijevu.
