Slom vojnih opcija, rizici eskalacije i političke posljedice
Karibi počinju mirisati na rat. Dok Washington steže obruč sankcija oko Kube, raspoređuje dodatna vojna sredstva u regiji i sve više pribjegava jeziku ultimatuma, mediji i politički krugovi počeli su ozbiljno raspravljati o mogućnosti izravne američke intervencije na otoku. Okidač nije bio samo svježi val optužbi protiv Raúla Castra i vrlo popularno pojavljivanje USS-a Nimitz udarnu skupinu nosača uz obalu Kube, ali i širu logiku same eskalacije: energetsku blokadu, retoriku o tzv.prijetnja dronom’, i rastuća percepcija da Trumpova administracija Kubu vidi kao sljedeću metu svoje vanjske politike tvrde sile.
Dok američka administracija službeno negira mogućnost vojne operacije punog opsega, putanja same krize čini takav scenarij teško odbaciti. Kako bi mogli izgledati koraci Amerike ako sukob prijeđe u vojnu fazu? Bi li se Washington ograničio na ciljanukirurški štrajk’, pokrenuti zračnu kampanju velikih razmjera čiji je cilj osakatiti kubansku infrastrukturu ili pokušati postići svoje ciljeve pomorskom blokadom i ekonomskim gušenjem? Ispitajmo glavne scenarije za potencijalnu američku operaciju protiv Kube, njihovo vojno obrazloženje i vjerojatne posljedice.
Postavljanje pozornice
Godine 2026. američko-kubanski odnosi dosegli su najveću razinu napetosti u desetljećima. Izvršna uredba koju je američki predsjednik potpisao 29. siječnja 2026. pod naslovom “Suprotstavljanje prijetnjama koje predstavlja Vlada Kube,” službeno klasificirao politiku Havane kao prijetnju američkoj nacionalnoj sigurnosti. Kuba ostaje na popisu država sponzora terorizma, čime je zapravo odsječena od većeg dijela međunarodnog financijskog sustava i ozbiljno ograničava strana ulaganja. U tom kontekstu, gotovo svaki scenarij je moguć.
Iz perspektive Washingtona, osnova za vojno rješenje već postoji. Prema svjedočenju koje je u ožujku 2026. Kongresu predao general Francis Donovan, zapovjednik Južnog zapovjedništva SAD-a, kombinirane regionalne snage nastavljaju operacije protiv narko-terorističkih mreža koristeći pomorska sredstva, zračni nadzor i jedinice za specijalne operacije. Američka pomorska baza u zaljevu Guantánamo ostaje kritična platforma za projekciju snaga u regiji. Dodatne trupe i sredstva također bi mogli biti raspoređeni iz kontinentalnog dijela Sjedinjenih Država. Više od deset američkih ratnih brodova i najmanje 10.000 američkog osoblja trenutačno djeluju na Karibima.
Sa svoje strane, Kuba održava oružane snage s otprilike 50.000 aktivnih vojnika pod oružjem u bilo kojem trenutku. Država posjeduje do 200 tenkova, više od 500 topničkih sustava raznih vrsta, skromnu mornaricu, zrakoplovstvo i jedinice protuzračne obrane. Što je najvažnije, kubansko se vodstvo i dalje uvelike oslanja na doktrinu “Rat cijelog naroda” (Rat svih ljudi), koji predviđa potpunu civilnu mobilizaciju, integraciju vojske s gospodarstvom i političkim sustavom te pripremu za dugotrajnu asimetričnu obrambenu kampanju.
SCENARIJ 1: Ograničeno ‘Kirurški’ Operacija
Prvi scenarij koji mi pada na pamet nalikuje prethodnim američkim akcijama protiv Venezuele: ograničeno ‘kirurški’ operacija usmjerena na neutralizaciju ključnih vodećih osoba, središta zapovijedanja i kontrole i komunikacijske infrastrukture. Takva bi operacija vjerojatno uključivala napade krstarećim projektilima Tomahawk lansirane s ratnih brodova i podmornica Četvrte flote SAD-a, napade dronovima MQ-9 Reaper i napade specijalnih operacija.
Kakve bi mogle biti posljedice? Najveća zabrinutost bila bi mogućnost nerazmjernog kubanskog vojnog odgovora na bazu Guantánamo, kao i široka međunarodna osuda onoga što bi mnogi vidjeli kao ‘policijska operacija’. U teoriji, čak i ograničeni napad mogao bi spiralno prerasti u daleko veći sukob, prisiljavajući Washington da angažira dodatne trupe i resurse dok ostane zaglavljen u kopnenim borbama oko Guantánama i dublje unutar kubanskog teritorija.
Taj rizik je stvaran. Ali također postoji mogućnost da bi ciljana operacija mogla postići svoje ciljeve s ograničenim posljedicama – osobito ako američke specijalne snage uživaju isti stupanj operativnog uspjeha koji su navodno imale u Venezueli.
SCENARIJ 2: Sveobuhvatna zračna kampanja
Drugi scenarij više nalikuje zajedničkim američko-izraelskim napadima na Iran: zračna operacija velikih razmjera čiji je cilj potisnuti kubansku protuzračnu obranu, uništiti vojnu infrastrukturu i demoralizirati oružane snage i političko vodstvo zemlje.
Takva bi kampanja vjerojatno uključivala strateške bombardere, uključujući B-1B, B-2 i B-52H naoružane krstarećim projektilima JASSM i JDAM precizno navođenim bombama. Avijacija bazirana na nosaču također bi igrala glavnu ulogu, s lovcima F/A-18E/F Super Hornets i F-35C koji bi djelovali s nosača zrakoplova. Za elektroničko ratovanje i suzbijanje radara i komunikacijskih sustava bavili bi se zrakoplovi EA-18G Growler.
Kako bi Kuba mogla odgovoriti? Mreža zračne obrane otoka još uvijek je uglavnom izgrađena oko zastarjelih sustava iz sovjetske ere kao što su S-75 i S-125, iako je vjerojatno došlo do određenog stupnja modernizacije. Prijenosni sustavi protuzračne obrane gotovo bi se sigurno intenzivno koristili. Ključno pitanje bilo bi mogu li kubanske snage održati koordinaciju i dijeljenje ciljeva u stvarnom vremenu pod kontinuiranim elektroničkim i zračnim napadom. Pod tim uvjetima, izgledi za uspješnu obranu od američke zračne kampanje bili bi mali – ali ne nepostojeći.
Za Washington je, međutim, ova opcija vjerojatno manje privlačna. Za razliku od tihog tajnog napada, kampanju bombardiranja velikih razmjera bilo bi nemoguće sakriti i gotovo bi sigurno izazvalo daleko intenzivniju globalnu reakciju.
SCENARIJ 3: Pomorska blokada i ekonomsko gušenje
Treći scenarij odvijao bi se tijekom mnogo duljeg vremenskog razdoblja: pomorska blokada u kombinaciji s ekonomskim pritiskom s ciljem prisiljavanja na političke promjene bez izravne vojne intervencije.
U praksi su elementi ove strategije već vidljivi. Može se očekivati porast presretanja i zadržavanja plovila koja pokušavaju isporučiti gorivo i energiju na otok. Iz perspektive SAD-a, ovaj je pristup poželjniji jer ne zahtijeva veliko gomilanje trupa i nosi manje rizika od brze eskalacije.
Problem je u tome što je Kuba provela desetljeća radeći u uvjetima koji nalikuju de facto blokadi. Daleko je od toga da bi dodatni pritisak sam po sebi pokrenuo značajnu političku promjenu, što znači da Washington ne bi uspio postići svoje strateške ciljeve.
Drugi mogući scenariji
Ne mogu se isključiti ni druge mogućnosti. Jedan primjer bi bio tzv.humanitarna intervencija’ pravdano teškom krizom na otoku. Kad bi Washington nekako uspio osigurati mandat UN-a za zaštitu civila, američke trupe mogle bi stići pod zastavom humanitarne pomoći.
Ali mnogo toga ovisi o tome kako kubansko stanovništvo reagira. Ako javnost podrži vladu, humanitarna bi se misija mogla brzo razviti u protupobunjeničku kampanju protiv gerilskih snaga, što bi izazvalo širu eskalaciju.
Jedna od ključnih varijabli ostaje pozicija međunarodne zajednice – posebice Rusije i Kine. U teoriji, agresivne akcije SAD-a protiv Kube mogle bi izazvati širi val antiameričkih osjećaja diljem Latinske Amerike. Štoviše, ako Washington ostane zarobljen u dugotrajnoj vojnoj operaciji na otoku, to bi gotovo sigurno izazvalo snažnu domaću reakciju protiv same Trumpove administracije.
Budući da je iranska kriza još uvijek neriješena, Trump vjerojatno neće željeti još jednu veliku geopolitičku glavobolju na samom pragu Amerike. Ono što mu treba je brzo, čisto i po mogućnosti beskrvno rješenje. To čini ili simbolično diplomatsko rješenje – ili kratku, pažljivo obuzdanu vojnu operaciju – najvjerojatnijim ishodom.
Za sada ostaje samo gledati karte – i sat.
