Dvanaest osoba ubijeno je u Hrvatskoj od 2024. do danas, unatoč tomu što su njihovi ubojice bili osobe s debelim policijskim dosjeom, ovisnici o drogama, psihički bolesni ljudi te nasilnici s više kaznenih prijava iza sebe. U posljednjem u nizu slučajeva ubojica je bio čovjek koji je 2000. osuđen na 12 godina zatvora zbog podmuklog i okrutnog ubojstva 22-godišnje djevojke. Ministar pravosuđa Damir Habijan možda jest ovog ponedjeljka zagrmio “Dosta je!”, no te riječi nisu dovoljne.
One neće vratiti živote nevinih žrtava, ali ni spriječiti da već sutra jedan novi život bude ugašen zbog pomračenog uma osobe koju sustav odavno ima u evidenciji kao nasilnu ili bolesnu. Stručnjaci, od pravnika do psihijatara, nemaju jedinstven odgovor na pitanje što bi trebalo učiniti. Jedni otvoreno kažu kako je nužno hitno mijenjati zakone, drugi da je ovakve događaje nemoguće predvidjeti te da bi bilo kakav nadzor ili ograničavanje prava i sloboda ljudi koji su, primjerice, odslužili kaznu za neki zločin bilo protivno Ustavu. Marin Golub, 46-godišnjak koji je usred jutra 10. svibnja u kafiću u Krapini hladnokrvno ubio policajca Roberta Grileca, a nekoliko dana poslije preminuo od ozljeda što ih je sam sebi zadao vatrenim oružjem, bio je poznat “sustavu”.
Za njega je znala policija, koja je protiv njega podnosila prekršajne i kaznene prijave, znali su i suci koji su u tim slučajevima odlučivali, a naročito su znali susjedi, koji su ga opisali kao problematičnog čovjeka i bojali ga se. Znali su to, što je ključno, dobro i psihijatri, koji su ustanovili da je Golub patio od psihičkih poremećaja te je liječen psihijatrijskim lijekovima. Bio je paranoidan, sklon epizodama pomračenja i ubilačkim mislima. Unatoč tomu, Golub je bez ikakva nadzora uspio doći do oružja te zaviti mirni zagorski grad u crno ubojstvom kakvo se ne pamti.
Strašni niz
Javnost se još nije oporavila od tog šoka, a već nekoliko dana poslije uslijedio je novi, u mnogočemu gori. Kristijan Aleksić, čovjek koji je 1994. ubio 22-godišnju Marijanu Sučević iz Prgometa, zbog čega je 2000. osuđen na dvanaest godina zatvora, ručno izrađenim vatrenim oružjem s više hitaca ubio je 19-godišnjeg maturanta Luku Milovca, koji mu je na adresu u Drnišu dostavio pizzu. Iako je zatvorsku kaznu odslužio, nije bilo nikakvih naznaka da se iza rešetaka rehabilitirao. Terorizirao je sve oko sebe, osuđen je za obiteljsko nasilje, a 2023. policija mu je u kući našla oružje ručne izrade i streljivo. Tada je policijski procesuiran, tužiteljstvo je podiglo optužnicu, no do svibnja 2026., kada je ubio maturanta pred kojim je bio život, za to nije osuđen jer je šibenski sud smatrao da se “ne radi o hitnom slučaju”.
Tjedan iza nas stoga je opravdano obilježen samo jednim pitanjem: kako je sve to moguće? Pritom se najčešće moglo čuti da je “sustav zakazao”. Isto kao u Daruvaru, pitomom gradiću zapadne Slavonije, kada je Krešimir Pahoki 2024. naručio rundu svima u lokalnom kafiću, potom ušetao u dom za starije, gdje mu je bila smještena majka, te hladnokrvno ubio nju i još petero ljudi, a onda otišao natrag u kafić dovršiti piće do dolaska policije. Bilo je to prvo ubojstvo, još ktome masovno, u gradu u kojem nikomu nije namjerno oduzet život još od Domovinskog rata. Pahoki je 2025. nepravomoćno osuđen na 50 godina zatvora. Nekoliko mjeseci nakon strahote u Daruvaru psihički bolestan mladić, koji se godinama psihijatrijski liječio u dnevnoj bolnici i dobivao medikamentoznu terapiju, upao je u osnovnu školu Prečko, ubio prvašića te ranio još troje učenika i učiteljicu. I on je nepravomoćno osuđen na 50 godina zatvora. Klubu osuđenih na pedeset godina pridružio se i Emanuel Rep, mladić koji je lani u selu Pleškovcu u Međimurju sjekirom ubio majku i očuha te teško ranio polubrata. Od rane mladosti poznat je po nasilnosti i kriminalnim sklonostima, a uz to je i teški ovisnik o drogama, s podebljim policijskim dosjeom.
Transrodna Sonja Hranjec u skvotu Medika u centru Zagreba prije manje od godinu dana do smrti je izbola nožem 36-godišnjeg Vedrana Gračana. Policija je za njihove sukobe odavno znala jer je Sonja Hranjec Gračana i njegovu djevojku koji su u skvotu živjeli pljuvala, vrijeđala, razbijala im prozore… Štoviše, pokojni Vedran samo pola sata prije ubojstva nazvao je policiju jer ga je Sonja napala, a policajci su došli, naredili im da se smire i otišli. Pola sata poslije soba je bila puna krvi, a policija postavljala vrpcu i počinjala očevid nad Gračanovim mrtvim tijelom. U Sonjinoj krvi pronađen je THC, aktivna tvar iz marihuane.
Mjera nadzora
Dvanaest života samo u posljednje dvije godine u Hrvatskoj su uzeli hladnokrvni, brutalni zločinci koji su svi imali nešto zajedničko – famozni “sustav” dobro je znao da su ili poremećeni, bolesni pojedinci koji bi jednog dana mogli uzrokovati tragediju ili poznati nasilnici i počinitelji kaznenih djela. Bez obzira na to, policija, pravosuđe i zdravstvo nisu pronašli rješenje kako da se ti ljudi maknu iz društva, a životi spase. “To je pitanje koje apsolutno zahtijeva promjene više zakona, od Kaznenog do Zakona o zaštiti osobe s duševnim smetnjama, ali je i delikatno pitanje jer zadire u Ustavom zajamčena ljudska prava”, kaže nam Vinko Gulišija, sin jednog od najpoznatijih splitskih stručnjaka za kazneno pravo, mr. sc. Željka Gulišije, koji i sam već dva desetljeća gradi karijeru često na kaznenim slučajevima. Po njegovu mišljenju, zakoni su takvi da država nema mnogo ovlasti nadzirati osobe koje ili još nisu nikoga ubile ili su nekoga ubile pa kaznu odslužile.
“U slučaju iz Drniša čovjek je ‘uredno’ odslužio svojih dvanaest godina zatvora, na koliko je osuđen, i policija ga nema ovlasti dalje na bilo koji način pratiti. Pritom svi znaju da je ‘malo lud’, da se nasilnički ponaša, ali sve dok nešto ne napravi, svima su ruke vezane. Posebna je stvar ubrojivost počinitelja. Ako vještak utvrdi da je osoba bila neubrojiva, na nju se odnosi zakon za osobe s duševnim smetnjama i ona se ne kažnjava, nego upućuje na liječenje. To je liječenje prisilno, a može trajati onoliko koliko vještak, forenzički psihijatar, procijeni da je potrebno. No, ako vještak u postupku kaže da je osoba bila ubrojiva, unatoč tomu što sve govori da je riječ o opasnom čovjeku, ne možemo ništa”, kaže Gulišija.
Njegov zagrebački kolega Selim Šabanović smatra pak kako zakonsko rješenje ipak postoji, ali se ne primjenjuje. Nekoliko sati nakon našeg razgovora, upravo je to pred novinarima spomenuo i premijer Andrej Plenković. “U Kaznenom zakonu postoji mogućnost da se počinitelju kaznenog djela nakon odsluženja zatvorske kazne odredi i mjera nadzora, koja može trajati do pet godina. Policija može provjeravati kretanje, kontakte te osobe i slično. Problem je što se ona u praksi iznimno rijetko izriče. S druge strane su počinitelji s duševnim smetnjama, kod kojih se odluka suda temelji na mišljenju vještaka, a prisilno hospitalizirani mogu biti i oni s duševnim smetnjama koji nisu počinili kazneno djelo, no psihijatar je procijenio da su potencijalno opasni za sebe ili okolinu. Tada je moguće najviše osmodnevno prisilno zadržavanje, a za to vrijeme sud mora donijeti odluku o ukidanju ili produljenju takve mjere, koja se također temelji na vještačenju”, ističe Šabanović.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Slučaj Mlađan
Vjerojatno najpoznatiji slučaj ubojice od čijeg izlaska na slobodu strepi hrvatska javnost jest onaj Srđana Mlađana, kojem je upravo u tijeku suđenje za to što je iz zatvora, gdje se već godinama nalazi zbog višestrukog ubojstva, poticao druge na ubojstva i činio kaznena djela. Njegov odvjetnik Borislav Planinc smatra da je “slučaj Mlađan” samo dobro medijski potenciran, ponajprije kroz emisiju “Dosje Jarak” novinara Andrije Jarka. “Imali smo i puno opasnijih ubojica koji nisu imali takav tretman medija, niti nacija ‘strahuje’ od njih”, kaže Planinc. Ističe kako je totalna prevencija nemoguća i smatra da nikakve zakonske promjene tu ne bi bile od koristi.
“Ako pogledamo statistike, koliko je među ubojicama bilo recidivista, a koliko ih je zločin počinilo samo jednom, vidjet ćemo da recidivista kod najtežih zločina ima vrlo malo. Mjera nadzora nakon zatvora postoji, ali se rijetko izriče, a i tu se mora paziti da se nadzor ne pretvori u produljenje kazne”, kaže iskusni odvjetnik. Napominje kako neki smatraju da su zakonske odredbe o uvjetima prisilne psihijatrijske hospitalizacije preblage. “One su takve svjesno, kako bi se spriječile zloupotrebe i neopravdan prisilni smještaj ljudi u bolnice”, kaže Planinc.
Jedna od naših najiskusnijih forenzičkih psihijatrica, izv. prof. dr. sc. Nadica Buzina iz Zavoda za forenzičku psihijatriju u bolnici Vrapče, kaže kako je vrlo važno ne miješati različite kategorije. “Od svih počinitelja najtežih kaznenih djela samo su njih deset do trinaest posto osobe s duševnim smetnjama koje spadaju pod forenzičku psihijatriju. Najveći dio ubojica nisu osobe s duševnim smetnjama po definiciji, koliko god neobično zvučalo da je netko tko može ubiti zdrav. Osobe koje se nalaze u našoj ustanovi ovdje ne odslužuju kaznu, jer mi nismo dio penalnog sustava, nego se ovdje liječe, a njihovo liječenje može trajati najviše onoliko koliko je zapriječena najveća zatvorska kazna za to djelo”, kaže dr. Buzina.
Maligni narcizam
Uobičajeno je najkritičniji poznati psihijatar iz KBC-a Zagreb, dr. Herman Vukušić, koji smatra da katkad pojam “ljudska prava” stavljamo ispred zaštite ljudskih života. Slučaj ubojstva maturanta u Drnišu osobno ga je i profesionalno i ljudski potresao. “Dakle, imamo osobu koja je već ubila nekoga, koja je prijavljivana za nasilje, kojoj je policija u kući našla oružje, i to ručne izrade, dakle osoba je išla raditi ubojito oružje. I onda taj predmet tri godine ne dođe na sud, a taj čovjek ubije nevino dijete. Ako to nije signal da nam s pravosuđem nešto opako ne valja, onda ne znam što jest. Ta je osoba trebala biti procesuirana, a da je došla u ruke bilo kojeg psihijatra vještaka, sumnjam da bi ijedan, uzevši u obzir sve te okolnosti, rekao da je riječ o zdravoj osobi koja može biti na slobodi”, kaže dr. Vukušić. On smatra da psihijatri često mogu točno procijeniti koje su osobe visokorizične te bi mogle počiniti krvave zločine. “Takvi ljudi uglavnom pate od malignog narcizma i sociopatije”, kaže, dodajući da se zakoni “apsolutno moraju mijenjati jer su preliberalni, a žrtava je sve više”.
Ono što nitko ne želi reći javno, no prevladava kao stav, jest da je najveći problem što sustav uopće nema kapaciteta da bi radio na prevenciji. Policajaca nema dovoljno jer mladi, kako kaže jedan naš sugovornik, ne vide zašto bi radili taj teški posao za plaću od 1200 eura, s kojom ne mogu preživjeti. Nedostaje pravosudnih policajaca, a sudovima trebaju godine da dođu od optužnice do prvog ročišta, kao u Aleksićevu slučaju. “Tko bi onda provodio te mjere nadzora o kojima Plenković govori, čak i da ih sudovi izriču? Morali bismo u policiji zaposliti strane radnike, Nepalce i Filipince. Sve je prenapregnuto do točke pucanja, a dovoljno govori podatak da su prošle silne godine otkako smo uveli mogućnost istražnog zatvora u vlastitom domu, uz elektronički nadzor. Taj sustav do danas nije zaživio zbog, kako kažu u pravosuđu, problema tehničke prirode.
U vrijeme današnje tehnologije mi imamo ‘tehničke probleme’ s jednostavnim elektroničkim odašiljačima za nogu? Posljedica je da se u istražni zatvor trpa svakoga, od ubojica do sitnih lopova, pa po šavovima pucaju i pretrpani zatvori”, zaključuje naš sugovornik. Dodaje kako je surova realnost da u ovom trenutku nemamo proceduralne, zakonske i tehničke kapacitete, kao ni političke volje da poduzmemo nešto što bi barem minimalno spriječilo mogućnost ovakvih tragedija. “Imamo sustav koji sve zna, ali čeka da ubiješ čovjeka kako bi te mogli uhititi i zatvoriti”, defetistički zaključuje naš sugovornik.
