Gospodine Benčić Dončić, pregovori u Turskoj već su bili završeni, a onda ih je mama Sandra blokirala i onemogućila da se izabere kompletan Ustavni sud – ova doskočica HDZ-ova žetončića u Saboru Hrvoja Zekanovića točna je, iako zvuči samo humoristično i cinično. Ali istina je da se na hrvatskoj političkoj sceni na ljevici dogodio tektonski poremećaj jer je predsjednik države Zoran Milanović digao ruke od suradnje sa šefom SDP-a Sinišom Hajdašem Dončićem i politiku kroji uglavnom s vođama stranke Možemo, Sandrom Benčić i Tomislavom Tomaševićem.
Milanović misli i da bi zagrebački gradonačelnik Tomašević trebao biti kandidat za premijera – naravno pod uvjetom da se on sam opet na kandidira na parlamentarnim izborima. A sa Sandrom Benčić se čuje na regularnoj bazi i po nekoliko puta tjedno i točna je optužba koju je iznio Zekanović, a u raznim oblicima ponavljali su je i razni drugi zastupnici HDZ-a, da je dogovor o Ustavnom sudu između HDZ-a i SDP-a koji se odvijao na jednoj konferenciji u Istanbulu već bio praktički dovršen, a onda se nakon kontakta Milanović – Benčić to promijenilo i upravo je Možemo bio taj koji se složio s Milanovićem da se ne smije pristati na prijedlog Andreja Plenkovića da se veže izbor Vrhovnog i Ustavnog suda.
Na kraju je HDZ podržao Milanovićevu kandidatkinju Mirtu Matić, ali SDP i Možemo nisu glasali za tri suca Ustavnog suda, pa je taj prevažni sud ostao osakaćen, i tako će biti neko dogledno vrijeme, najmanje do jeseni, a možda i dulje ako opet ne bude dogovora. Riječ je o tome da su se pregovarači HDZ-a Ivan Malenica i SDP-a Saša Đujić o svemu već bili dogovorili i pristali na tri imena za Ustavni sud, premda je Đujić svima govorio kako iz HDZ-a lažu jer je popis u finalnoj fazi razgovora bio duži i nije sadržavao samo tri, nego sedam imena. Ali i između tih sedam imena tri su odskočila kao moguća za kompromis, a to su bila upravo imena Željka Pajalića, Mladena Sučevića i Gorana Selanca.
Šok za SDP
No Možemo je kao već faktički koalicijski partner SDP-a za iduće izbore odbio dogovor i sve je palo u vodu. Sandra Benčić je, na Milanovićeve sugestije da Plenković nema pravo vezati dvije razine izbora sudova, pritisnula SDP da ne podrži prijedlog. To, međutim, nije jedina tema na kojoj ona zastupa Milanovićeve stavove nasuprot SDP-u, slično je bilo i u vezi s Palestinom i Izraelom, pa s ulaskom američke vojske u hrvatske vode u Jadranu, pa ranije s temeljnom vojnom obukom, dok se tek raspravljalo o vraćanju vojnog roka, te, naravno, u vezi s Ukrajinom. Sve su to teme koje izluđuju Plenkovića jer nema prepreka da se takve politike vode, osim ako je riječ o željama Pantovčaka, koje sad podupire i Benčić i Možemo.
Za SDP je najgore to što Milanović sada već svima otvoreno govori kako Siniša Hajdaš Dončić nije kalibar za premijera i da bi trebalo razmisliti o tome da vođa oporbe na izborima bude netko drugi. Sve se više čini da će to biti upravo on, Milanović, ali ako se ipak odluči ostati na Pantovčaku, on na tome mjestu vidi Tomaševića. Sandra Benčić pritom bi bila siva eminencija koalicije u političkom smislu – Milanović se uvjerio kako ona radi još u vremenima kad je on bio premijer, a ona samo aktivistica za ljudska prava koja je imala snažne europske kontakte s ljevicom, posebno u pravnim pitanjima, te se često tadašnji SDP konzultirao s njom o nekim temama koje su bile aktualne, posebno o Ustavnom sudu, novim pravima za posvajanje djece homoseksualnih osoba, udomljavanja djece te, naravno, pravima seksualnih manjina, koje je Milanovićeva vlada tada počela regulirati.
Tema je bila i referendum o braku, u kojoj su se oslanjali na iskustva europske progresivne ljevice preko kontakata Sandre Benčić iz NGP sektora. Ali njihova komunikacija donedavno nije bila toliko intenzivna: dok je Milanović sav svoj utjecaj stavljao na kartu SDP-a, pa i na prošlim izborima, kad se kandidirao i “šutnuo” Peđu Grbina iz kandidature za premijera u izravnom TV prijenosu, bio je fokusiran na to da utječe samo na istaknute ljude SDP-a.
Foto: Ivana Grgic / CROPIX
Protiv pomoći
No otkako je postalo jasno da će SDP i Možemo na iduće izbore ići u predizbornoj koaliciji, prebacio se na možemose, a kako Tomašević ima previše posla po Zagrebu, glavna mu je sugovornica Sandra Benčić. Slažu se u osnovnome, da preziru Andreja Plenkovića, a i cijeli HDZ, i ne biraju sredstva kako bi ga svrgnuli. Za njih je Hajdaš Dončić ideološki, ali i u ekonomskom smislu, previše mekan, smatraju da bi on provodio iste politike kao i Plenković, eurocentrične i briselske, proukrajinske i antiameričke, dok Milanović i Benčić o tim temama misle radikalno drugačije.
Kad je Milanović bio zaoštrio u vezi sa slanjem hrvatskih vojnika u Ukrajinu, imao je najveću podršku upravo kod zastupnika Možemo, dok su SDP-ovci za to bili vidno nezainteresirani. I o temi pokolja u Gazi Milanović i Benčić jednako misle, i vode otvoreno antiizraelsku politiku, dok SDP tu petlja i ne zanima ih pretjerano to pitanje. I Milanović i Benčić radikalno su protiv pomoći Ukrajini, zajam od 90 milijardi za Ukrajinu za njih je suspektna politička odluka, a slažu se i o demilitarizaciji te misle da hrvatski vojnici nemaju što raditi u tuđim ratovima, iako su dio NATO saveza.
Njihova je politka srodnija nego što je to danas Milanovićeva i SDP-ova, a kap koja je prelila Milanovićevu čašu i zbog koje je potpuno otpisao Hajdaša Dončića upravo je Ustavni sud i dogovor s HDZ-om. Kad je vidio da su Malenica i Đujić blizu dogovora – a tim bi dogovorom HDZ dobio većinu u Ustavnom sudu – bijesno je počeo nazivati ljude u vrhu SDP-a, pa i Hajdaša Dončića i Đujića, i vikati kako mogu pristati na HDZ-ov “deal” i upropastiti tezu da se spajanje Vrhovnog i Ustavnog suda ne smiju dogoditi čak ni ako HDZ podrži Matićku za Vrhovni sud. Benčić i Milanović svakodnevno se čuju, a njihovi se razgovori, uz kritiziranje Plenkovića, uglavnom svode na kritike prema Hajdašu Dončiću.
Bliski odnosi
Komentiraju, među ostalim, kako je Hajdaš pod utjecajem svoje suradnice Mateje Pavičić, koja nema dovoljno iskustva da bi vodila visoku politiku i razumjela duboku državu, ali s obzirom na to da je Hajdaš i inače u ekonomskim pogledima blizak europskom “mainstreamu”, i Milanoviću i Benčićki to izrazito smeta i misle da reforme ne bi bile dovoljno duboke ako bi ih on provodio. Sve ovo dovodi do jednog zaključka: ako bi se Milanović opet kandidirao za premijera, imao bi stopostotnu podršku Možemo, Benčić i Tomaševića, a samo bi dogovor s Hajdašem o tome da se on mirno povuče iz te utrke održao savez SDP – Možemo na životu. Bez toga, teško bi predizborna koalicija opstala.
Kad se dalje analizira odnos možemosa i Milanovića, politički gledano, sve je više znakova da bi suradnja između njih dugoročno mogla biti prirodnija i funkcionalnija nego odnos između Milanovića i Siniše Hajdaša Dončića. Iako je Milanović politički izrastao iz Socijaldemokratske partije Hrvatske, posljednjih godina jasno pokazuje odmak od stranke i klasične SDP-ove infrastrukture. On se sve manje ponaša kao “stranački predsjednik u sjeni”, a sve više kao zaseban politički centar koji bira saveznike prema političkom instinktu i osobnom povjerenju, a ne prema formalnoj hijerarhiji.
U Sandri Benčić i platformi Možemo Milanović očito prepoznaje dio urbanog lijevog biračkog tijela koje danas ima energiju kakvu SDP već dugo nema. Možemo se profilirao kao organizirana, disciplinirana i ideološki jasna opcija, dok SDP i dalje djeluje kao stranka koja pokušava pronaći identitet nakon godina unutarnjih sukoba. Upravo zato djeluje logično da Milanović, koji politički uvijek gravitira prema centrima moći i političkoj relevantnosti, sve manje vidi SDP kao jedinu prirodnu bazu lijevog centra.
“Rasturanje” ljevice
Zanimljivo je i da posljednjih mjeseci puno više vidimo koordinaciju SDP-a i Možemo nego Zorana Milanovića i vrha SDP-a. Primjerice, Hajdaš Dončić i Sandra Benčić zajedno nastupaju u vezi s lokalnim izborima i obrambenom politikom, a suradnja SDP-a i Možemo formalizirana je u više gradova. Benčić je otvoreno govorila da su SDP i Možemo “vrijednosno najbliži”, dok je za zagrebačku suradnju rekla da su odlučili “ne samo pobijediti nego i rasturiti”.
S druge strane, odnos predsjednika Milanovića i Hajdaša Dončića djeluje više pragmatično nego politički organski. Hajdaš Dončić čak je morao naglašavati: “Zoran Milanović nije član stranke. Nemam što dokazivati.” Sama činjenica da predsjednik SDP-a mora javno objašnjavati odnos s Milanovićem pokazuje da između njih ne postoji potpuno prirodna politička sinergija. Milanović je dominantna politička figura koja teško podnosi stranačke okvire, dok Hajdaš Dončić pokušava obnoviti SDP kao klasičnu stranku lijevog centra.
Istodobno, Milanović i Možemo imaju nekoliko dodirnih točaka koje su prije nekoliko godina izgledale nezamislivo: kritiku klijentelizma, naglasak na institucionalnoj državi i otporu prema HDZ-ovu modelu upravljanja. Iako postoje razlike u vanjskoj politici i sigurnosti, politička kemija između Milanovićeva populističkog suverenizma i urbanog progresivizma Možemo danas djeluje manje konfliktno nego odnos između Milanovića i SDP-ove birokratske strukture. Upravo zato nije teško zamisliti scenarij u kojem Milanović dugoročno postaje svojevrsni nadstranački zaštitnik šire lijeve koalicije u kojoj bi Možemo imao važniju ulogu od SDP-a. Sada je potpuno jasno da bi i sljedeći izbori, kao i oni 2024. godine, mogli ovisiti o tome kako će se postaviti samo jedan čovjek: Zoran Milanović. On je taj koji će rasturiti ljevicu ili joj pomoći da osvoji vlast – nema sredine.
