Diplomatski rat s Izraelom na svoju ruku – tako se ukratko može opisati odluka predsjednika Zorana Milanovića da predloženi izraelski veleposlanik Nissan Amdur neće dobiti njegovu suglasnost. U priopćenju s Pantovčaka kaže se kako je odluka donesena zbog politike aktualne izraelske vlasti. Milanović je poručio i da nikakvi politički, pa ni javni pritisci neće promijeniti njegov stav. Ovaj predsjednikov čin može se okarakterizirati kao jedan od najoštrijih javnih istupa hrvatskog državnog vrha prema Izraelu posljednjih godina.
U redovima vladajućih i iz kruga premijera Andreja Plenkovića u ovom se kontekstu progovara i o radikalnom diplomatskom potezu koji je Milanović povukao potpuno autonomno, da se nije usuglasio s Vladom, što se i u diplomatskim krugovima tumači kao Milanovićev osobni diplomatski rat. Kakav god bio taj rat, on nije prošao nezamijećeno ni u Izraelu, pa tamošnji mediji podsjećaju da Milanović više od pola godine odbija potvrditi njihova veleposlanika u Zagrebu. Napominju kako je ovo prvi put u povijesti moderne Hrvatske da predsjednik uskraćuje agreman stranom veleposlaniku, a to se doživljava i kao ozbiljno kršenje diplomatskog protokola. Poznato je da hrvatsku vanjsku politiku po zakonu moraju sukreirati predsjednik Republike i Vlada, ali to se već šest godina u praksi teško ostvaruje. Dok Plenković održava bliske, partnerske odnose s Izraelom, Milanović djeluje u sasvim suprotnom smjeru.
Njihov međusobni sukob blokirao je i kompletnu rotaciju hrvatske diplomacije pa Milanović u isti mah sprečava i imenovanje nove hrvatske veleposlanice u Izraelu, što paralizira diplomatske kanale između dviju država. Koliko je Milanović nesklon Izraelu, vidjelo se i u jeku njegovih javnih obračuna s Ivanom Anušićem, pošto je ministar obrane posjetio Izrael s ciljem nabave naprednog obrambenog sustava Trophy za hrvatske tenkove. Taj je posjet predsjednik oštro osudio, ujedno kritizirajući neprihvatljivo djelovanje izraelske vojske. U svojem prepoznatljivom stilu Milanović se na žestokoj retorici nije zaustavio, nego je primijenio svoju staru taktiku blokade, naredivši prekid svake obrambene suradnje s Izraelom.
Moralne ucjene
U svojim ranijim istupima vlast u Izraelu nazivao je zločinačkom klikom i ubilačkim režimom, a operacije izraelske vojske u Gazi pokoljem i terorizmom. Dodatni diplomatski skandal izbio je kada je Milanović izraelskog veleposlanika na odlasku Garyja Korena zbog izjava o iranskom veleposlanstvu u Zagrebu optužio za uznemiravanje, na što je reagirao izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar, rekavši da hrvatski predsjednik govori jezikom mržnje i da ima antisemitski pristup.
Budući da je Milanović zatvorio vrata novom veleposlaniku, Izrael je sada prisiljen zaobići predsjednički protokol pa će predloženi diplomat Amdur u Zagreb stići u statusu otpravnika poslova. Za tu nižu diplomatsku funkciju prema međunarodnom pravu nije potrebna suglasnost predsjednika države, međutim, u vladajućim redovima upozoravaju da se ovakvim načinom Izrael dovodi u poziciju da službeno sroza razinu diplomatskih odnosa s Hrvatskom na tehničku kako bi izbjegao blokadu predsjednika Milanovića.
Sve to teško da će proći bez posljedica – kako političkih i diplomatskih, tako i onih strateških, što na domaćem, što na međunarodnom planu. Oštrom retorikom prema Izraelu Milanović se nastoji profilirati kao suvereni lider koji ne strahuje od velikih sila i koji ujedno odbija moralne ucjene, no izraelski mediji vide ga kao ljevičara bliskog komunističkim idejama i Pokretu nesvrstanih. Njemu to ide u prilog na domaćem terenu i pomaže mu da se profilira među lijevim biračkim tijelom i građanima nesklonima izraelskoj vojnoj operaciji u Gazi, ali i među onima koji smatraju da je Vladina vanjska politika previše popustljiva prema proizraelskim stajalištima Bruxellesa i Washingtona.
Dodatna izolacija
Nije, dakle, sadašnja Milanovićeva pozicija loša za njega i njegovu političku perspektivu, no ovime riskira međunarodnu izolaciju i prihvaća etiketu problematičnog državnika. Potez koji je povukao s Amdurom nadilazi hrvatske granice. On se i na diplomatskoj razini smatra rijetkim i radikalnim, pa zapadni i izraelski diplomatski krugovi već formiraju stav da je Milanović politička figura za koju bi se uskoro mogla zalijepiti etiketa antisemitizma, što bi ozbiljno opteretilo međunarodni ugled predsjednika i zatvorilo mu vrata za suradnju s nemalim brojem zapadnih vlada bliskih Izraelu.
Iako je Milanović poručio da nikakvi pritisci neće promijeniti njegovu odluku, Izrael je, očito, pronašao rupu kroz koju će Amdura kao otpravnika poslova gurnuti u Zagreb, pa ipak ispada da predsjednik gubi polugu moći nad tim procesom. Izraelski će diplomat boraviti i raditi u glavnome hrvatskom gradu, a hrvatski predsjednik s njim neće imati službeni kontakt, niti će primiti njegove vjerodajnice, čime sam sebe isključuje iz izravne komunikacije s jednom od najvažnijih država Bliskog istoka. Što se u svijetu događa, Milanovića, čini se, i ne zanima, njemu je važno da nastavi produbljivati kronični ustavni i politički rat s Plenkovićem, paralizirajući diplomaciju. Zbog ovog sukoba oko Izraela malo je vjerojatno da će Milanović potpisati imenovanja niza hrvatskih diplomata, što će rezultirati dodatnom izolacijom, iako su se u realnosti učinci njegove blokade zaobišli diplomatskim manevrima Izraela i Plenkovićeve vlade.
Nema sumnje da će Plenković ovaj Milanovićev rat s Izraelom znati kapitalizirati i još jednom, tko zna koji već put, potvrditi svoju ulogu stabilizatora. I dosad je premijer Plenković Milanovićeve poteze brendirao kao štetne, neodgovorne i izolacionističke, prikazujući predsjednika kao rušitelja međunarodnog ugleda države, a Vladu kao aktera koji taj ugled spašava održavajući na životu strateška partnerstva. Stoga se može očekivati da će se i nakon ovog slučaja iz Plenkovićevih redova širiti slična teza. Nije, doduše, ova situacija sasvim bezazlena ni za Plenkovića, jer ne treba zaboraviti da su SAD i vodeće članice EU-a glavni izraelski saveznici, pa je Plenković prisiljen uložiti dodatni diplomatski napor kako bi Washington i svoje briselske kolege uvjerio da Milanovićevi stavovi ne predstavljaju službeno stajalište Hrvatske.
Dokaz partnerstva
U tom pogledu Plenkoviću je nužno dokazati da Hrvatska ostaje privržena zapadnom taboru, zbog čega i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman neumorno šalje poruke potpore Izraelu te osuđuje predsjednikovu retoriku. Plenković je podržao izraelski manevar slanja Amdura u statusu otpravnika, čime poručuje izraelskim saveznicima da njegova vlada kontrolira i vodi operativni dio države te da se partnerstvo nastavlja unatoč krutom stavu s Pantovčaka. Bez obzira na Milanovićevu zabranu, Plenković će održati suradnju s izraelskom vojskom kako bi se realizirali planovi o modernizaciji HV-a, jer Vlada, a ne predsjednik, kontrolira državni proračun i javnu nabavu.
Kako su Milanovića zaobišli pri imenovanju veleposlanika, tako bi ga mogli zaobići i u nabavi sustava Trophy, smatra naš dobro upućeni sugovornik blizak premijeru. On drži da je za Plenkovića najveći problem to što je rotacija hrvatske diplomatske mreže i dalje u blokadi. Budući da su imenovanja veleposlanika ustavna ovlast koju premijer i predsjednik moraju supotpisati, provođenje dugoročnih diplomatskih ciljeva u svakom je slučaju otežano, a više od polovice ključnih svjetskih veleposlanstva ostavljeno je bez stalnih šefova misija. To ujedno izravno pogađa diplomatske odnose s vodećim svjetskim silama.
Hrvatsko veleposlanstvo u Washingtonu, primjerice, godinama je pod opterećenjem zbog ove blokade. Pjer Šimunović na veleposlaničkoj je poziciji u SAD-u od 2017., punih devet godina, što je dvostruko dulje od standardnog četverogodišnjeg diplomatskog mandata. Iako Šimunović korektno obavlja dužnost, situacija u kojoj zemlja ne mijenja svojeg izaslanika u Washingtonu toliko dugo u diplomatskim se krugovima doživljava kao znak institucionalne slabosti.
Znak slabosti
U Parizu je situacija još ozbiljnija. Nakon prerane smrti veleposlanika Filipa Vučaka, Hrvatska godinama u jednoj od vodećih prijestolnica EU-a uopće nema imenovanog veleposlanika. Veleposlanstvo u Parizu u rukama je privremenog otpravnika poslova, što značajno smanjuje hrvatsku diplomatsku težinu u Francuskoj. Naime, otpravnik poslova nema izravan pristup najvišim razinama vlasti, i to je veliki nedostatak u trenutku u kojem se dogovaraju vodeći geopolitički i vojni projekti.
Dok se Milanović i Plenković međusobno optužuju za sabotažu i opstrukciju, naša vanjska politika boluje od kroničnog nedostatka autoriteta, a strani partneri u svjetskim prijestolnicama – Berlinu, Parizu, Washingtonu… – sve otvorenije govore o hrvatskim diplomatima kao dužnosnicima bez punog političkog mandata, što dugoročno slabi našu poziciju u međunarodnim forumima. Milanovića za to nije briga, on je odnos s Plenkovićem odlučio bazirati na dugoročnim i intenzivnim bojkotima i blokadama, kojima se koristi kao političkim oružjem za nametanje vlastite uloge na domaćoj političkoj sceni te za dokazivanje svojega vanjskopolitičkog suvereniteta izravno parirajući Plenkoviću. U njegovu se krugu bojkoti i blokade ne doživljavaju kao znak slabosti, nego kao Milanovićeva borba i jedini način da predsjednik ostane nezaobilazan politički faktor.
Milanović se, kako kažu na Pantovčaku, služi onim što mu Ustav omogućuje i daje u ruke – pravom veta, čime pokušava prisiliti Plenkovića da prihvati kohabitaciju pod njegovim uvjetima. Da donekle u tome uspijeva, potvrdilo mu se i nedavnim imenovanjem Mirte Matić za predsjednicu Vrhovnog suda, pri čemu je propao Plenkovićev plan za izbor trojice sudaca Ustavnog suda. Pobjeda na Vrhovnom sudu Milanoviću služi kao dokaz da njegova taktika potpune blokade dugoročno donosi uspjeh. Budući da je Plenkovića slomio u vezi s pravosuđem, sada ima još manje razloga za popuštanje u diplomatskom ratu oko Izraela i blokadi imenovanja veleposlanika.
