Europska je ljevica na izdisaju, bez ideja, snage i privlačnosti za građane. Socijaldemokrati više nemaju zastupnika u Mađarskoj, Bugarskoj i Češkoj, u Sloveniji su lijeve stranke doživjele poraz, u Poljskoj im je popularnost na nuli. Ljevica je izgubila birače iz srednje klase, a posljednjih desetak godina gubi i radničku klasu.
Trend nestanka ljevice vidljiv je i u Mađarskoj, gdje je poražen Viktor Orban, a pobjedu je odnio konzervativac, navodno proeuropski, Peter Magyar, koji je potukao i lijeve stranke. Mađarska socijalistička stranka nema mjesto u novom parlamentu, a progresivne stranke općenito, ali i liberali i Zeleni, nestaju. Hrvatska ljevica slijedi taj trend nestanka, toliko je neefikasna da bi to bilo smiješno da nije žalosno. Najnoviji je primjer kako hrvatski “ljevičari” zamišljaju reformu zdravstva s dirigentom Borisom Lalovcem, nižući fraze koje nije moguće primijeniti jer nemaju veze sa stvarnošću.
Jedina je sreća što SDP ovakav kakav je sada nikada neće dobiti priliku sastaviti svoju vladu. Tako je, uostalom, i u mnogim europskim zemljama, pa i u onima koje su imale, poput Italije, dugu tradiciju lijevih stranaka. Dok stranke krajnje desnice jure prema vlasti u Njemačkoj, Francuskoj i drugim zemljama, nitko danas i ne zna što je ljevica, koga predstavlja i za što se zalaže.
Video: Španjolski premijer Pedro Sánchez ostvario je rast, proveo društvene reforme i pokazao otpor europskom skretanju udesno
Težak period
Ljevica, posebno radikalna europska ljevica, imala je vrlo težak period, a Europska stranka ljevice osnovana 2004., koja je djelovala u Europskom parlamentu, raspala se te je stvoren Europski savez ljevice. Sastoji se od La France insoumise (Nepokorena Francuska), španjolskog Podemosa (Možemo), portugalskog Lijevog bloka, finske Lijeve alijanse, švedske Lijeve stranke i danskog Zeleno-lijevog saveza. Osnivanje ove nove europske stranke, očekivano, izazvalo je kritike članova njemačke Lijeve stranke (Die Linke), koja smatra da podjela europske ljevice na dvije konkurentske stranke (uz brojne konfiguracije između) uvelike slabi lijevi pokret.
Socijaldemokratske stranke redom gube izbore, a nedavno su potop doživjeli i socijaldemokrati u Danskoj, koje je vodila Mette Frederiksen, što je izazvalo krizu vlade s neizvjesnim ishodom. Politico piše da su birači radničke klase, frustrirani neaktivnošću stranke u pogledu troškova života, gravitirali prema krajnje desnoj Danskoj narodnoj stranci, dok su ljevičarski birači, frustrirani spremnošću Mette Frederiksen da se udruži s desnim centrom i zauzme čvrst stav o migracijama, prešli prema Zelenoj ljevici.
Giacomo Filibeck, glavni tajnik Stranke europskih socijalista – paneuropskog subjekta koji obuhvaća sve europske nacionalne socijaldemokratske stranke – kaže kako su loši rezultati posljedica “bijesa” zbog načina na koji je vladajuća stranka lijevog centra “rješavala” probleme. Vagn Juhl-Larsen, predsjednik lokalne Socijaldemokratske stranke u Danskoj, rekao je to otvorenije. “Birači nemaju poštovanja prema stranci koja ne provodi vlastitu politiku”, izjavio je, kritizirajući vodstvo socijaldemokrata zbog odustajanja od “crvenih” političkih vrijednosti.
JUST IN: Mette Frederiksen’s Social Democrats just had their worst election in 122 years. Both coalition bids have collapsed. pic.twitter.com/9bLgfAdwLu
— BiggerZtrends (@biggerztrends) May 26, 2026
Kriza identiteta
Sličan je trend i u Njemačkoj, gdje je Socijaldemokratska stranka nakon 35 godina neprekinute vladavine u Falačkom Porajnju izgubila na lokalnim izborima. Za ljevicu nešto bolje vijesti dolaze iz Francuske, gdje je lijevi centar osvojio ključne gradove kao što su Pariz i Marseille, no na nacionalnoj razini ne cvjetaju im ruže, pa je Socijalistička stranka mlorala prodati svoje povijesno sjedište kako bi otplatila dugove. Sada ima 65 zastupnika u Nacionalnoj skupštini, od ukupno 577.
“Čini se da lijevi centar trenutačno ne zna gdje mu je mjesto u Europi. I ta kriza identiteta navela ga je da brani političke programe koji se ne razlikuju od onih s desnog centra, a takva strategija nije ni jasna ni privlačna biračima”, smatra politički analitičar Rodrigo Vaz, bivši zamjenik atašea u stalnom predstavništvu Portugala pri EU-u. Europski lijevi centar više nema jakih lidera kao što su bili Willy Brandt i François Mitterrand. Jednostavno više ne postoji svijet u kojem su oni dominirali. Od sredine 80-ih deindustrijalizacija je smanjila tradicionalnu radnu snagu plavih ovratnika, dok je članstvo u sindikatima opalo diljem kontinenta. Europske socijaldemokratske stranke još nisu pronašle koherentan odgovor na promjene u svom tradicionalnom biračkom bloku, konstatira Vaz.
“Lijevi centar još nije osmislio novi društveni ugovor, onaj koji bi se bavio problemima modernog društva. Ne postoji jasan narativ ljevice o automatizaciji, umjetnoj inteligenciji ili budućnosti rada.” Nije dobro prošao ni Olaf Scholz u Njemačkoj, upao je u centrističku zamku, kao što sada u nju upada i Keir Starmer u Britaniji. Birači jednostavno žele konkretne odgovore na probleme, a ljevica ih ne daje.
🚨BREAKING: Keir Starmer’s own Senior Cabinet Ministers are now telling him to RESIGN, per the Times
The tyrant is about to fall. 🇬🇧 pic.twitter.com/W8A8Sweath
— Inevitable West (@Inevitablewest) May 11, 2026
Neispunjene želje
Ova naša, hrvatska, toliko je netalentirana i vječno ponavlja iste stvari, u koje ni oni koji je predstavljaju ne vjeruju. A birači još manje. Analitičari kažu da su u tu zamku upali i mnogo važniji političari od vodstva hrvatskog SDP-a, pa je sadašnji predsjednik Europskog vijeća António Costa, koji je osam godina bio portugalski premijer, propustio priliku da pokrene strukturne reforme i uhvati se ukoštac s vrtoglavim rastom cijena nekretnina. Povijesni birači stranke – radnička klasa – nisu nestali, samo su prestali podržavati netalentirane lijeve političare.
Ipak, ima i izuzetaka, neki političari ljevice shvaćaju da se moraju približiti ljudima. Politico navodi primjer vicekancelara i visokog dužnosnika njemačkog SPD-a Larsa Klingbeila, koji je najavio porezne olakšice za 95 posto njemačkih poreznih obveznika i veće poreze za bogate. Tobias Cremer, njemački socijaldemokratski zastupnik u Europskom parlamentu, rekao je da je objava potaknuta lošim rezultatima na regionalnim izborima i da je pokazala kako stranka ozbiljno namjerava riješiti “temeljna pitanja za život”. “Riječ je o gospodarskom rastu, o socijalnoj pravdi, ali i o reformi našega gospodarstva na način da mi sami određujemo kako ćemo raditi, a ne za Bijelu kuću, ne za Kremlj, ne za Kinu”, stav je SPD-a.
Španjolska je rijetka europska zemlja u kojoj su socijalisti relativno dugo na vlasti, a premijer Pedro Sánchez ostvario je rast, proveo društvene reforme i pokazao otpor europskom skretanju udesno. Korupcijski skandali ipak prijete, pa se ubrzo može očekivati i kraj njegova projekta. Španjolska socijalistička radnička stranka gubi u pojedinim regijama vlast i pitanje je kako će 2027. proći na izborima. Mnogima nije jasno kako to da Sanchez ide prema porazu iako je zemlju ekonomski oživio i učinio je novim motorom Europe.
Video: Willy Brandt bio je posljednji jaki europski ljevičar
Lagano rasipanje
Kad je Sánchez uspio formirati koaliciju na općim izborima 2023., naglašavaju analitičari, ona je bila daleko od savršene. Među njegovim saveznicima bili su Sumar, koalicija ljevičarskih stranaka, i Junts, konzervativna katalonska stranka za neovisnost, te su obje više puta prijetile povlačenjem svoje podrške ako se njihovi zahtjevi ne ispune. Premijer je uspio održati krhku koaliciju na okupu do ove jeseni, kada je katalonska stranka povukla svoju podršku u vezi s imigracijskim ovlastima. Slijedile su afera za aferom. No Sánchez je iskoristio nepopularnost Donalda Trumpa i postao globalni vođa ljevice.
“Ne ratu”, često je vikao premijer. Sánchezovo suprotstavljanje Trumpu i Trumpovo ponovljeno omalovažavanje Sáncheza nisu poslužili samo za podizanje premijerova ugleda u inozemstvu nego i za odvraćanje pozornosti od njegovih problema kod kuće. Sánchez je padao u anketama od ljeta, ali Trump mu se ukazao kao spas. “Što se Sánchez više trudi udaljiti Španjolsku od SAD-a, to bolje izgledaju njegovi rezultati u anketama. Otkad se suprotstavio Trumpu, pobuđuje entuzijazam među bazom, koju očajnički treba mobilizirati. Njegova popularnost raste”, tvrdi voditeljica emisije “The World” Katrin Bennhold. Za ljevičare u Europi Sánchez je heroj koji se suprotstavio arogantnom američkom predsjedniku.
“Ne samo da je zagovarao liberalne stavove o imigraciji, obnovljivim izvorima energije i građanskim pravima nego se i suprotstavio predsjedniku Trumpu zbog carina, otmice venezuelanskog vođe i sada, najistaknutije od svega, rata u Iranu”, kaže Jason Horowitz, dopisnik New York Timesa iz Madrida. “Španjolski socijalistički premijer od 2018. kod kuće je poznatiji po svojoj spremnosti da kaže i učini sve kako bi ostao na vlasti. Njegovi liberalni podupiratelji plješću mu zbog spretnosti u baratanju političkim bodežom – vještine koja je, kažu, globalno deficitarna, a nužna je za prkošenje usponu desnice”, stav je uglednog novinara, a Carmen Calvo, bivša Sánchezova zamjenica, kaže: “Mora biti sjajan premijer u ovom ključnom trenutku.”
Peugeotova banda
Analitičari upozoravaju na ranjive točke. Prije svega, prekršio je obećanje da nikada neće sklapati sporazume o amnestiji sa separatističkim strankama kako bi osigurao parlamentarnu većinu. Vladao je bez proračuna tri godine unatoč tomu što je jednom rekao da bi nemogućnost usvajanja proračuna trebala pokrenuti izbore. A najopasnijim njegovi kritičari smatraju to što je strateški započinjao sukobe s rastućom španjolskom krajnjom desnicom. Taj mu je potez pomogao da motivira ogorčene liberale da ponovno glasaju za njega, ali je i krajnjoj desnici dao legitimitet koji prije nije imala. No kritika koja je možda najviše proganjala Sáncheza odnosila se na njegovu povezanost s osramoćenim bivšim dužnosnicima Socijalističke stranke koje su njegovi neprijatelji nazvali “Peugeotovom bandom”.
Sve se dogodilo 2016., kada je Sánchez pokrenuo svoju predizbornu kampanju prije juriša na sam politički vrh. Tada se u crnom Peugeotu slikao s trojicom saveznika te obećao da će automobilom uvijek putovati u sve kutke Španjolske i slušati što ljudi govore. Ipak, desetljeće poslije, dok se svi njegovi suputnici suočavaju s optužbama za korupciju i stalnim napadima konzervativaca, čini se da ga je putovanje ostavilo bez daha. Jedan je od optuženih iz tog crnog automobila José Luis Ábalos, bivši ministar infrastrukture i visoki stranački dužnosnik, kojemu se sudi zbog primanja mita, a to je samo jedna od optužbi koje on poriče. Kada su službenici pretresli njegov dom, izjavili su da su pronašli vanjski tvrdi disk koji je sadržavao moguće dokaze, a bio je skriven u hlačama žene koja je radila kao pornografska glumica i koju je Ábalos zamolio da prošeta njegova psa, navode mediji.
Koldo García, bivši izbacivač i vozač koji je postao vladin posrednik, optužen je za primanje omotnica s mitom za ministra i također je u zatvoru. I on poriče optužbe. Peugeot-grupu zaokružuje Santos Cerdán, koji je 2021. zamijenio Ábalosa na mjestu drugog čovjeka stranke i bio glavni pregovarač za Sáncheza u sklapanju sporazuma s katalonskim separatistima te mu je omogućio formiranje vlade. Cerdán je pod istragom tužitelja zbog navoda o primanju mita od građevinske tvrtke.
Niz skandala
Redale su se zatim afere, a u prvi je plan došla Begoñe Gómez, Sánchezova supruga, koja je optužena za trgovanje utjecajem, pa je snaga španjolskih socijalista svedena na najnižu točku, usprkos tomu što je španjolsko gospodarstvo najbrže rastuće u Europi. Već se činilo da je premijer otpisan, a onda je došao Trump, kao naručen. Što će biti dalje, vidjet će se, ali ni španjolski socijalizam nije primjer koji bi potvrdio da ljevica ima šansu zadobiti simpatije većeg broja ljudi.
Mnogi analitičari primjećuju da ljevica ne nudi adekvatne odgovore za vrijeme u kojem živimo. Ljevičarska ideologija rođena je u Francuskoj nakon Revolucije 1789., označavajući političku frakciju s jasnim prostornim i ideološkim položajem. Međutim, neoliberalizam i globalizacija zamaglili su tu jasnoću, ostavljajući ljevicu (posebno njezinu umjerenu formaciju, lijevi centar) bez uočljivog odgovora na potrebe novog masovnog društva.
Kada su birači u Ujedinjenom Kraljevstvu zamoljeni da u jednoj ili dvije riječi opišu politički nacrt Laburističke stranke Keira Starmera, najčešći odgovori bili su: “Ništa”, “Nemam pojma”, “Ne znam” i “Nisam siguran”. Starmerova Laburistička stranka na kraju je pobijedila na izborima 2024., ali više zbog obećanja da će voditi kompetentniju vladu od prethodne. Starmer nije iznio nikakav odlučan prijedlog o gospodarstvu ili imigraciji, dvama pitanjima koja najviše zabrinjavaju suvremene birače.
Put povratka
Tako analitičari imaju i “recept” za povratak ljevice. Mora hitno vratiti svoj politički autoritet preusmjeravanjem diskursa na gospodarstvo i predstavljanjem jasne programske vizije. To zahtijeva rješavanje ključnih pitanja poput mirovinske reforme, zdravstvene zaštite i naknada za nezaposlenost, uz istovremeno prilagođavanje stvarnosti sve individualiziranijeg društva.
Ta promjena zahtijeva novu strategiju koja prepoznaje fluidnu prirodu klase i usredotočuje se na rješavanje pogoršanih nejednakosti. Iako je zagovaranje rodnih i manjinskih prava i politika zaštite okoliša ključno, te inicijative moraju se integrirati u širi okvir koji pokazuje kako doprinose široko rasprostranjenim društvenim i ekonomskim poboljšanjima.
Ljevica mora artikulirati kako se takve pobjede mogu prevesti u bolje uvjete rada, poboljšani životni standard i opipljive koristi za njezinu tradicionalnu bazu birača. Uvjerljivo rješenje krije se u naglašavanju da su najranjiviji na klimatske promjene i nove paradigme rada radnici s niskim primanjima i manjine.
Pad Berlinskog zida nije donio pobjedu ljevice
Padom Berlinskog zida 1989. mnogi stručnjaci vjerovali su da bi prevladavanje komunizma moglo rezultirati većom izbornom podrškom socijalistima i socijaldemokratima. Ipak, empirijski dokazi pokazuju suprotno, ljevica je doživjela stalan i izražen pad – piše Alberto Aloni u tekstu “Slobodan pad ljevice u zapadnim demokracijama: Poziv na političku obnovu”. Po njegovu mišljenju, umjerene lijeve stranke mučile su se u formuliranju jasnog i pragmatičnog stava o brzo promjenjivom ekonomskom krajoliku, posebno o tržištu rada.
Suočavaju se s poteškoćama u usklađivanju politika socijalne države s rastućom nesigurnošću zapošljavanja, tehnološkom automatizacijom i sve većim razlikama u bogatstvu i prihodima. Drugo, socijalisti i socijaldemokrati počeli su se zalagati za nekritičnu podršku imigraciji, odustajući od svog prethodnog, opreznijeg pristupa. Prije 1990. godine fokus je bio na upravljanju migracijama, osiguravanju integracije i razmatranju društvenih utjecaja. Treće, uspostavljanje globalizacije dovelo je do povećane ponude robe, šire društvene stratifikacije i novih mogućnosti zapošljavanja kako bi se odvojili od tradicionalnih okruženja radničke klase.
Četvrto, internet i društveni mediji ojačali su široko rasprostranjeni individualizam koji je proizišao iz globalizacije i neoliberalizma. “Konačno, progresivni blok izgubio je značajan utjecaj internalizirajući načela koja privlače urbane birače i sveučilišne diplomce, poput politika zaštite okoliša i prava manjina. Iako su to pohvalni ciljevi, manje odjekuju kod njihovih tradicionalnih birača koji su bili potporni stup ljevice”, tvrdi Pawel Zerka, viši politički suradnik Europskog vijeća za vanjske odnose.
Ljevici je nužno osloboditi se pukog napadanja desnice
Ljevica, da bi postala konkurentna, mora po svaku cijenu izbjegavati puko osuđivanje desnice kao populističke ili demoniziranje njezinih politika. Još važnije, trebala bi se oduprijeti iskušenju uključivanja desničarskih stavova o imigraciji ili ekonomskim pitanjima poput zatvaranja granica i podrške financijskoj deregulaciji. Analitičar Roberto Aloni zaključuje da svi čimbenici koji su omogućili desničarskim i krajnje desničarskim strankama da dobiju podršku mnogih nezadovoljnih birača trebaju biti “napadnuti” od ujedinjenih lijevih stranaka.
Kako bi obnovila politički utjecaj, ljevica mora obnoviti svoj program i političku organizaciju, usredotočujući se na jasan ekonomski stav i rješavajući društvene utjecaje imigracije u današnjem individualističkom društvu. Iako zagovaranje rodnih prava, manjina i okoliša ostaje važno, ljevica također mora naglasiti ekonomsku pravdu, radnička prava i bolji životni standard.
Održavajući svoje korijene i suzdržavajući se od desničarskih stavova, ljevica se može ponovno povezati sa svojom bazom i ponuditi uvjerljivu alternativu kako bi vratila izgubljenu podršku. Lijepo zvuči, ali je li realno? Ako je suditi po hrvatskoj stvarnosti, nije.
