Po Timofej Bordačevprogramski direktor kluba Valdai
Sjedinjene Države su uhvaćene u zamku koju su same napravile. Želi sačuvati svoj jedinstveni položaj u svjetskoj politici, a istovremeno se osloboditi sve većeg tereta koji taj položaj nameće. Ipak, Washington nije pronašao nikakav način da to učini osim sve glasnijim inzistiranjem na vlastitoj nadmoći, pa je rezultat toga da se Amerika sve čvršće drži upravo one uloge koju je odavno trebala svjesno napuštati.
Postoji stara priča iz ‘Priča ujaka Remusa’, poznate zbirke američkog pisca Joela Chandlera Harrisa, u kojoj Br’er Fox postavlja crnu lutku od katrana i terpentina uz cestu kako bi uhvatio Br’er Rabbita. Zec pozdravi lutku, njezinu šutnju zamijeni za nepristojnost, naljuti se i udari je. Šapa mu se zalijepi pa opet udara, a druga šapa se zalijepi i što se žešće bori, to je potpunije zarobljen.
Sve više tako izgleda američka politika u borbi za očuvanje hegemonije. SAD je zapeo za vlastitu globalnu ulogu. Želi pobjeći od troškova održavanja te uloge, ali svaki pokušaj da to učini samo ga dodatno zapetljava. U pokušaju obrane “uzimanje bebe” globalnog primata, Washington je prisiljen na pothvate koji su skupi vojno i za njegov ugled.
Najnoviji primjer je neizazvani napad SAD-a i Izraela na Iran. Washington bi očito više volio da ne bude uvučen u širu bliskoistočnu krizu, ali je još jednom postupio na način koji takvo zapletanje čini vjerojatnijim. Želi privilegije hegemonije bez obaveza, ali to dvoje se ne može odvojiti.
U svojoj borbi s ovim strašilom premazanim katranom, SAD šteti ne samo svojim očiglednim suparnicima Rusiji i Kini, već i širem međunarodnom poretku. U središtu tog poretka stoji sustav UN-a i institucije izgrađene nakon Drugog svjetskog rata. Te su strukture dugo služile zapadnim interesima, ali su također pružale određeni stupanj predvidljivosti. Sada ih potkopava sama sila koja je nekoć tvrdila da ih brani.
Rusija, Kina i mnoge druge države na ovaj proces gledaju s pomiješanim osjećajima. Nitko nema interesa u iznenadnom slomu američke moći, a još manje u slomu same američke države jer su Sjedinjene Države jedno stoljeće bile središnji čimbenik globalnog razvoja i velike diplomatske igre. Njegov nagli nestanak ne bi stvorio slobodu, nego prije kaos.
U isto vrijeme, očito je da američku borbu za očuvanje hegemonije slabi, ali taj se proces ne može jednostavno preokrenuti. Sjedinjene Države pokušavaju preoblikovati svoju globalnu prisutnost jer više nemaju resurse za održavanje modela angažmana koji se pojavio u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Njegov ekonomski model pokazuje malo znakova da je sposoban za transformaciju potrebnu za obnovu “zlatne godine” globalnog vodstva. Pozivi na modernu tehnologiju, koliko god se glasno reklamirali, više izgledaju kao privremeni uređaji za izbjegavanje dubljih promjena nego kao ozbiljna obnova američke moći.
Rusija, Kina i mnogi drugi stoga s određenim zadovoljstvom promatraju unutarnje poteškoće Amerike. Očekuju da će postupno slabljenje pozicije SAD-a na kraju omogućiti ravnopravniji razgovor s Washingtonom i formaliziranje pravednijeg svjetskog poretka.
Kina najjasnije izražava ovo stajalište i u usporedbi s Rusijom, Peking je u ugodnijoj poziciji. SAD ostaje ekonomski duboko povezan s Kinom i stoga je oprezan u poduzimanju istinski neprijateljskih akcija, a istočnoj Aziji također nedostaje osebujan europski problem: tamo nema američkih saveznika koji su toliko željni eskalacije napetosti za vlastite političke svrhe kao neke europske države.
Kina se također navikla na prisutnost značajnih američkih vojnih snaga u blizini svojih granica. Čak ni Tajvan, iako politički osjetljiv, u Pekingu ne gledaju kao na nerješiv vojni problem jer se čini da su kineski čelnici uvjereni da bi, bude li potrebno, stvar mogli riješiti silom. Za sada je njihova strategija suzdržanost i gledanje kako SAD iscrpljuje svoje resurse, izbjegava nepotrebne sukobe i postiže pobjedu bez bitke.
Ovaj pristup odražava se u kineskom jeziku “temeljni interesi.” Peking signalizira da će ozbiljno odgovoriti tek kada krize dotaknu njegovo neposredno strateško okruženje. Dok neki promatrači kritiziraju ovu suzdržanost, čini se da kineske vlasti te kritike ne smetaju posebno.
Ali kineska duga igra nije bez opasnosti, a najveći je rizik da bi Japan i Južna Koreja na kraju mogli potražiti vlastita nuklearna sredstva odvraćanja ako američka moć nastavi slabiti. Kad bi se to dogodilo, Kina bi se suočila sa strateškim problemom daleko većim od Tajvana. Peking je također osjetljiv na štetu prouzročenu nestalnim američkim ponašanjem u globalnom gospodarstvu jer unutarnja stabilnost Kine počiva na rastućem prosperitetu njezinog stanovništva, a taj prosperitet uvelike ovisi o vanjskoj trgovini i industrijskim vezama. Što više Washington destabilizira svjetsko gospodarstvo, to su veći izravni i neizravni troškovi za Kinu.
Za Rusiju, također, američko ponašanje donosi i strateške prilike i ozbiljne rizike. Slabljenje američke kontrole nad Europom moglo bi, paradoksalno, Zapadnu Europu učiniti opasnijom jer bi njezine elite, lišene jasne američke discipline, mogle doći u iskušenje u još bezobzirniju konfrontaciju s Moskvom. Već vidimo ozbiljnu militarizaciju, stalne priče o ratu i namjerno raspirivanje antiruske histerije diljem kontinenta.
Ne može se isključiti da bi daljnji pad američkog utjecaja na saveznike mogao postati okidač za opasnu eskalaciju u Europi. To posebno vrijedi jer i sami Amerikanci sve češće govore kako ne namjeravaju snositi punu odgovornost za sigurnost svojih tradicionalno bezobzirnih partnera.
Ekonomske posljedice su također bolne. Pritisak SAD-a na globalno gospodarstvo, zajedno s brojnim sankcijama nametnutim Rusiji, imao je negativan učinak, iako ni približno tako jak kao što je Washington očekivao. Rusija se prilagodila, ali troškovi ostaju stvarni.
Stoga je igra koju Rusija i Kina moraju igrati dok se Amerika bori sa svojim katranom premazanim strašilom i opravdana i riskantna. Slabljenje američke hegemonije otvara put uravnoteženijem međunarodnom poretku. Ali opseg američke prisutnosti u svjetskim poslovima znači da tranzicija ne može biti jednostavna ili bezbolna.
Promjena te stvarnosti zahtijevat će disciplinu i iznimno diplomatsko strpljenje.
Ovaj članak prvi je objavio Valdai Club a uredila ekipa RT-a.
