Najavu piše: Robert Matteoni
Nogomet je igra, sport i sve ono što ga okružuje. Treneri su redatelji priče, načelne scenarije čine drukčijima zbog svoje osobnosti. Sve što su naučili u Akademijama trenera, ono što su uzeli kao znanje od trenera koji su ih trenirali u karijeri, sve je to jedna, više-manje, zajednička priča. Ono što ih razlikuje, posljedično njihov nogomet i momčad, to je osobnost…
Luis Enrique (56) i Mikel Arteta (44) znaju se još iz igračkih dana. Iskusniji Asturijanac bio je važan igrač Barcelone kada je baskijski momak iz San Sebastiána, tada 16-godišnjak Arteta, započeo trenirati s prvom momčadi.
– Pamtim Mikelita kao vrlo talentiranog i radišnog mladog igrača. Vidjelo se da će napraviti puno. Zato sam sretan zbog njega što je imao odličnu igračku karijeru, a sada kao trener dotiče vrhove – kazao je Luis Enrique.
Arteta mu nije ostao dužan…
– Ulazio sam na treninge s velikim poštovanjem, a Luis je tada bio iznimno drag s nama mladim igračima. Podržavao nas je, bodrio, uvijek raspoloživ da pomogne. Sretan sam zbog svega što je postigao u karijeri.
Enrique i Arteta će u subotu u Budimpešti tražiti “nove okvire za povijest”. Trener PSG-a igra svoje treće finale LP, nakon što je s Barcelonom slavio 2015. protiv Juventusa te lani s PSG-om protiv Intera. Ovaj put je na drugoj strani Arsenal, na čijoj klupi sjedi prijatelj i sunarodnjak, koji je upravo proslavio prvi naslov prvaka Engleske! Kad bi Luis Enrique slavio u Budimpešti, bila bi mu to treća europska titula i poravnao bi se sa svojim uzorom Guardiolom te Zidanom i Paisleyjem, a ispred bi ostao samo Ancelotti (4). Kad bi Enrique pobijedio u finalu, onda bi s PSG-om bio drugi klub, nakon Reala i Zidanea, koji je obranio titulu prvaka Europe. Vjerojatno bi mu iduća misija bila da izjednači Realov rekord o tri uzastopne titule.
Arteta je nakon sedam godina frustracija, tri uzastopna druga mjesta u Premiershipu, napokon “slomio” tabue i vratio naslov prvaka u dom Topnika. Trebale su proći 22 godine da Arsenal osjeti tu čar i već sada je Arteta upisao svoje ime u zlatne anale kluba. No, u subotu se pruža šansa da se priča dodatno oplemeni. Pobjeda nad PSG-om značila bi prvo osvajanje Lige prvaka za Artetu, ali i za Arsenal!
Luis Enrique bio je temperamentan kao igrač, takav je i kao trener. Prgav, ali u granicama koje tu osobinu dijele od bezobrazluka. Kao igrač afirmaciju je stekao u Španjolskoj, 2 sezone Sporting Gijón, pa 5 godina Real Madrid i onda “grijeh” prelaska u Barcelonu, gdje se 8 godina osjećao kao car. Kad je prestao igrati (2004.), odmaknuo se od nogometa, a onda je 2008. prihvatio poziv Barcelone da preuzme od Guardiole B momčad.
Bio je potom u Romi, pa se vratio u Španjolsku (Celta), da bi 2015. preuzeo Barcelonu i s njome stvarao velike (trofejne) priče. Uslijedila je španjolska reprezentacija, prekinuta zbog tragične sudbine njegove kćeri, koja je preminula od neizlječive bolesti. Snagom duha opet je ustao i s teškim bremenom nastavio dalje. Prije tri godine pozvao ga je PSG. Kad se činilo da će ga svlačionica razjedinjenih i egocentričnih zvijezda “pojesti”, Luis Enrique je vlasnicima PSG-a, katarskim šeicima, kazao: “Ili ćemo ovako kako ja kažem ili tražite novog trenera.”
Prvi put su poslušali struku i tipa koji je djelovao uvjeren u ono što govori. PSG se riješio svih koji nisu mogli prihvatiti da moraju trčati kao i “radna klasa u momčadi”. Dovedene su mlade i moćne, uspjeha i afirmacije gladne snage i, eto, PSG je počeo letjeti i hvatati rekorde, zadiviti Europu i, najvažnije, osvajati trofeje.
Arteti je, pak, krajem 2019. stigao poziv Arsenala da prihvati mjesto menadžera nakon smjene Emeryja. Sedam godina kasnije, eto, slavi naslov prvaka Engleske i mašta kako uspjeti srušiti prijatelja Enriquea i postati besmrtan za Arsenalovu povijest osvajanjem prvog europskog naslova.
PSG i Arsenal reflektiraju osobnost svojih trenera. Luis Enrique je složio mladu i “nabrijanu” momčad, koja ima i ogromne individualne potencijale, ali i aktere koji su spremni dati sve za momčad. PSG igra vatromet nogometa, sve frca od brzine, okomitosti, driblinga, prodora 1 na 1, šutova, lažnjaka. Igrači PSG-a slijedili su ga bez pogovora. Kako to izgleda, vidi se na terenu…
Arteta igra drugačije, iako mu je temeljna ideja à la Guardiola i posjed lopte. No, Arteta nije čovjek rizika, njegova momčad igra pozicijski, a trener gotovo opsesivno brine o svakom detalju, kao, na primjer, izvođenju prekida igre. Dok su mu igrači svježi, u prvoj fazi sezone, Arsenalova igra je tečnija, visoki presing učinkovitiji, tranzicija vrlo brza. U drugom dijelu manjak svježine kompenzira upravo organizacijom igre, pri čemu je čvrstina defenzivnog bloka prioritet. Arteta želi da momčad drži posjed i kroz pas dođe u završnicu, ali da cijelo vrijeme ima kontrolu igre. Za razliku od Enriquea, njegova igra nema (i) estetiku koja oduševljava publiku. Arteta je shvatio da je najvažniji rezultat i sve “nijanse” dojmova s terena zanemario te se koncentrirao na ostvarenje cilja kako god se mora i može.
Dojam je da je PSG ipak nešto jači, iako će Arsenal, riješen opterećenja Premiershipa, biti “lakši” i kao takav bitno opasniji. Ukoliko se obje momčadi pokažu u svojim najboljim izdanjima, onda je Enrique bliže svom trećem naslovu i drugom pariškom slavlju. Ukoliko PSG bude i minimalno izvan svog elementa, tada Arsenalu rastu šanse za povijesni uspjeh, odnosno prvu europsku titulu. Enrique i Arteta imat će priliku preuzeti tron od svog mentora i uzora, silazeće karijerne putanje, Pepa Guardiole.
