- Sve navedeno posljedica je pokrenute ključne, povijesno neviđene globalne geopolitičke borbe za ustroj budućeg međunarodnog poretka i dominaciju u njemu (brutalni Hitlerov pokušaj vojnog nametanja globalne dominacije arijevske rase mogao bi biti slabija varijanta onoga što nam se sprema). Naime, sve je više potvrda onoga na što mnogi svjetski analitičari upozoravaju već dugo: pripreme za neizbježni Treći svjetski rat su u punom jeku, tj. u svojoj završnoj fazi.
- Bolje možda i ne zaslužujemo, uronjeni u globalni ocean licemjerja, laži, obmana i opačina svake vrste – gdje su profit, želja za dominacijom nad drugima i hedonizam postali glavni pokretači čovjekovog djelovanja. Snaga koje bi bile u stanju preokrenuti ubrzani proces truljenja tj. isušiti navedeni ocean nažalost na vidiku nema, a teško da će ih i biti
Kroz Peking su, prije desetak dana, jedan za drugim prodefilirali predsjednici dviju najvećih nuklearnih sila – SAD-a Donald Trump, i Rusije Vladimir Putin. Obojica su pred kineskim vođom Xi Jinpingom izgledali kao učenici koji su sada dužni slušati ono što im učitelj govori. Jasan dokaz koliko se svijet ubrzano mijenja, a u njemu (i prije svega) i uloga Kine.
Promijenila se u njemu, naravno – i uloga Europe. I dok ključni geopolitički trojac u Pekingu dogovara što i kako dalje u međusobnim odnosima, na našem kontinentu stanje postaje opasno vruće. Ne zbog El Ninja, koji nam navodno opet prijeti u nadolazeća dva ljeta rekordno visokim temperaturama, već zbog naglog zaoštravanja sigurnosnog stanja na istoku Europe i sve ratobornije retorike između vođa ključnih europskih država i onih u Bruxellesu s jedne, i visokih ruskih dužnosnika s druge strane.
Naravno, u kontekstu ukrajinskog rata i nikad većih prijetnji da se isti proširi izvan svojih okvira – u zapadnome smjeru, jer u Rusiju se već proširio kroz sve češće i snažnije ukrajinske napade dronovima. Opasno se počinje „zveckati“ i mogućom uporabom oružja masovnog uništenja, o čemu se šalju i jasni politički signali kroz testiranja novih ubojitih oružja i pokretanje vojnih vježbi za – ni više ni manje nego uporabu nuklearnog oružja u slučaju prijetnje agresijom. Naglasak je na riječ „prijetnje“, što logički pretpostavlja da za uporabu istog nije niti nužan početak agresije!
Paralelno, na Bliskom istoku iznova raste vjerojatnost obnove vojnog sukoba između SAD-a i Irana koji se od sredine travnja nalazi u fazi ni rata ni mira. Globalni naftni šok izazvan tim ratom ubrzano prijeti neviđenom naftnom krizom.
O svemu ovom pokušat ću nešto više reći u ovoj analizi ako mi to dozvoli prostor. Pa krenimo redom.
Kaotizacija svijeta
Sve gore navedeno posljedica je pokrenute ključne, povijesno neviđene globalne geopolitičke borbe za ustroj budućeg međunarodnog poretka i dominaciju u njemu (brutalni Hitlerov pokušaj vojnog nametanja globalne dominacije arijevske rase, kako sada stvari stoje, mogao bi biti slabija varijanta onoga što nam se sprema). Naime, sve je više potvrda onoga na što mnogi svjetski analitičari upozoravaju već duže vrijeme: pripreme za neizbježni Treći svjetski rat su u punom jeku, tj. u svojoj završnoj fazi.
Osobno smatram kako je WW3 zapravo već počeo (formalno nije jer međusobno službeno ne ratuju glavne velesile), jer trenutačno dvije od tri ključne velesile ratuju u svojim ratovima, s protivnicima koje ona druga velesila podržava: Rusija s Ukrajinom i preko nje s čitavim zapadom (što je neosporiva činjenica, uz dodatak kako zapad u borbama na terenu ne sudjeluje sa svojim službenim vojnicima, ali zato itekako sa svojom vojnom tehnikom, svojim obavještajnim podacima, vojnim instruktorima i financijskim sredstvima koja se prebacuju u Ukrajinu za njeno održavanje na površini); i SAD s Iranom (koji je pak u političkim i organizacijskim formatima pod skutima Moskve i Pekinga – BRICS i Šangajska organizacija – SCO). I Moskvu i Washington pritom povezuje jedna činjenica: oboje su bili uvjereni kako će njihovi ratovi trajati kratko i da će ih dovesti do odlučujućih pobjeda koje će imati ključni utjecaj na buduću globalnu geopolitičku sliku i njihov položaj na njoj.
Naravno. Ti ratovi nisu gotovi pa je i njihov konačni rezultat još uvijek nepoznat, ali ono što je već sada vidljivo je da se njihovi prvotno zamišljeni ciljevi neće ostvariti – barem ne u punini.
Ali ono što sa sigurnošću mogu reći je kako ni SAD ni Rusija u tim ratovima neće biti vojno poraženi, jer su u svrhu sprječavanja toga spremni poduzeti krajnje korake koji se tiču uporabe oružja masovnog uništenja. Ali na koji način će ih završiti a da ostanu politički pobjednici (barem za svoje građane tj. za unutarnje potrebe), a to definitivno žele – u ovom trenutku ne zna nitko.
Ono što je u potonjem smislu sada jasno, i što zabrinjava, snižava se prag uporabe spomenutog oružja na doktrinarnoj razini za obje zemlje. Osim toga, što uopće nije nevažno – presedan već postoji s Hirošimom i Nagasakijem. Stječem dojam kako zapravo Moskva i Washington sada čekaju da onaj drugi od njih povuče prvi potez i uporabi nuklearno oružje protiv svog protivnika (Ukrajina, Iran) kako bi i on to mogao.
Ovome nema kraja: Gore i Ukrajina i Rusija; napad na zgradu najveće europske nuklearke
Umjesto zdravog straha na djelu su ludost i kontrola masa
Stoga bi bilo bi logično za pretpostaviti kako je oprez u svjetskim visokim političkim krugovima sada i više nego potreban. Ali njega nema, jer – potpuno iracionalno s obzirom na globalnu sigurnosnu situaciju – još uvijek nema dovoljne razine straha od kataklizme upravo među vladajućim političarima, a onda, posljedično, i među građanima. Mediji u takvoj percepciji lažne sigurnosti imaju ogromnu (negativnu) ulogu.
Naravno, ona im je zadana. Političarima, naime, dok biju ključni boj za interese vladajućih elita (nositelja krupnog kapitala) nikako ne trebaju uspaničeni građani koji bi bili svjesni da će upravo oni biti najveće žrtve predstojećeg velikog rata i katastrofe koja će u tom slučaju biti neizbježna (jer niti jedna od triju velesila u tom ratu neće imati „komoditet“ dozvoliti svoj poraz jer bi on bio strateški i dugotrajan, vjerojatno i fatalan tj. smrtonosan). Ovako se građanima radije osigurava da gledaju Euroviziju, iščekuju svjetsko nogometno prvenstvo s pivom i grickalicama u rukama, ili pak međusobno ratuju na društvenim mrežama oko trivijalnih tema koje odavno nemaju veze sa stvarnim životom ali ih političari itekako znaju upotrebljavati za usmjeravanje i kontrolu masa.
Ovdje treba podsjetiti kako je Trump još nedavno, prije pokretanja rata s Iranom, potpuno otvoreno govorio kako više ne priznaje međunarodna pravila jer ona štete američkim nacionalnim interesima, kako će se odsada voditi svojim pravilima, da bi na kraju rekao kako mu ne trebaju nikakva pravila i da će se voditi „svojom intuicijom“. Drugim riječima – potpuno je kaotizirao stanje u svijetu, što je „blago“ počelo s carinskim i trgovinskim ratovima, nastavilo se dramatično s detronizacijom Nicolasa Madura u Venezueli, a kulminiralo ratom s Iranom i načinom njegovog vođenja i popratnom retorikom („ubili smo sve vođe i nastavit ćemo ih ubijati“, „vratit ćemo jednu civilizaciju u kameno doba“ i td.).
Upravo zbog te činjenice – potpunog kaosa i nepredvidljivosti – suludim smatram predugo političko i medijsko ignoriranje „zdravog“ straha od katastrofalnih vojnih scenarija, poglavito u Europi i od njenih političkih vođa. Jer upravo je Europska unija, kao cjelina, najslabija karika u lancu globalnih geopolitičkih igrača koja nema dovoljno ni svojih obrambenih snaga koje zahtjeva sadašnji trenutak (neće ih imati ni barem u idućih pet do deset godina, ako i tada, jer Washington već jasno daje do znanja da će on ostati taj koji će Europi jedini osigurati nuklearni kišobran a bez tog segmenta, kao vlastitog, više ništa drugo i nije važno u vojnom smislu kod natjecanja velikih igrača), ni svojih energetskih resursa.
Zbog toga je i primorana potpisivati trgovinske i druge sporazume sa SAD-om kao svojim „Velikim bratom“, koji su sve samo ne povoljni po njene interese. Pritom se nada kako će trajati dok Trump ne ode s vlasti i vrate se demokrati. Ali neće to baš biti tako. Ni Biden se nije potrudio po dolasku na vlast ukinuti Trumpove carine protiv EU na čelik i aluminij iako su to Bruxelles i ključne metropole očekivali.
Blic analiza Zorana Metera: U očekivanju ruskog napada na Kijev: Kallas rekla da ambasada SAD-a odlazi
Trump u Kini
Kina se od prošloga tjedna i formalno prometnula u središte ključnog globalnog geopolitičkog trokuta. Trump je jednostavno morao priznati kako njegov pokušaj u prvom mandatu i ovom dosadašnjem, kao i pokušaj Joea Bidena između njih u slamanju Kine kombinacijom trgovinskih ograničenja i političkih i vojnih pritisaka nije uspio.
Kina je u Trumpovom prvom mandatu odgovarala asimetrično, svjesna kako još uvijek nije bila dorasla za sukob sa SAD-om i željela je dobiti na vremenu. Zato je konačnici pristala na trgovinski sporazum koji je znatno više išao u prilog američkim interesima tj. namjeri smanjenja američkog deficita u međusobnoj trgovinskoj razmjeni. Na kraju je Trumpov uspjeh poništila pandemija Covida-19 zbog kojeg se nije uspjelo potpisati drugi dio tog sporazuma, a pandemija se na kraju pokazala kao katalizator Trumpovog skorog izbornog poraza 2020 godine.
Međutim, u drugom Trumpovom mandatu Kina je na njegove goleme carine odgovarala simetrično, a povlačila je i druge poteze koji su u konačnici doveli do otrežnjenja u Washingtonu – poput ograničenja izvoza svojih rijetkih zemljinih elemenata u SAD nužnih za visokotehnološke proizvode i u najosjetljivijem sektoru – onom obrambenom. Nakon toga Trumpove su carine naglo smanjene pa je sve postalo spremno za novi summit s Xi Jinpingom u Pekingu.
Upravljiva konkurencija
Taj je sastanak zamišljen kao pokušaj dogovora najvećih svjetskih konkurenata da svoje suparništvo dovedu u stanje „upravljive konkurencije“ (dakle, o nikakvoj suradnji tu nema riječi) kojom bi se izbjegla opasnost od nepredvidljivih poteza i incidenata koji bi mogli imati nesagledive posljedice po obje zemlje ali i svijet, koji u trgovinskom ali i gospodarskom smislu uvelike ovisi o odnosima dviju najvećih ekonomija svijeta. U tome se, kako se čini, uspjelo, jer to naglašavaju obje strane.
Pritom je znakovito kako niti jedan jedini međusobni sporazum između dviju država u Pekingu nije bio potpisan – što je jasan znak da je prioritet bio ono gore navedeno. To pak ukazuje kako će dvije države i dalje ostati veliki suparnici, a da se sada samo uzima i jednoj i drugoj prijeko potrebna pauza za finalni obračun koji bi odlučio o budućem vladaru svijeta.
Zapravo je potpisan jedino sporazum o kineskoj kupnji 200-tinjak od ukupno planiranih 750 Boeingovih putničkih zrakoplova (ali tu je ipak riječ o privatnoj kompaniji).
Blic analiza Zorana Metera: Kina kontrolira metal, ključan SAD-u za rat. Što poduzima Trump?
Putin u Kini
S druge strane, kinesko-ruski summit na vrhu, četiri dana nakon Trumpovog u Pekingu, imao je potpuno drukčiji karakter. Dvije zemlje su strateški partneri i cilj sastanka bio je daljnje produbljivanje odnosa i suradnje, a ne reguliranje međusobnih sukoba i konkurencije, te su zbog toga ova dva summita potpuno neusporedivi. Činjenica da je ovo bio čak 25 Putinov službeni posjet Kini i ukupno 50 sastanak s kineskim vođom općenito – samo potvrđuje karakter njihovih odnosa.
Usudio bih se reći kako su svi pokušaji zabijanja klinova u odnosima između Moskve i Pekinga od strane zapada sada definitivno propali. I to najviše zbog poteza samog Donalda Trumpa, poglavito u njegovom drugom mandatu, a najviše nakon gore spomenutog događaja u Venezueli i napada na Iran. To je više nego bilo što drugo dovelo do jačanja rusko-kineskih odnosa do te mjere da oni sada uistinu postaju blok na svjetskoj pozornici koji potpuno koordinira poteze prema ključnim globalnim vanjskopolitičkim temama. I tu uopće nije važno što između njih ne postoji klasično vojno savezništvo. Postoji ono sveobuhvatno strateško – što znači dugoročno i što je najvažnije, koje se odnosi na sve ključne sfere: gospodarstvo (energetika je u njemu najvažnija ali nikako ne i jedina), financije (čitava robna razmjena između dviju država već se u potpunosti odvija u međusobnim valutama) i obrana (što uključuje i vojnotehničku suradnju i zajedničko patroliranje pomorskih i strateških zračnih snaga po svjetskim oceanima).
Ovdje bih ukazao kako se u pojedinim zapadnim medijima odmah nakon završetka sastanka u Pekingu počela naglašavati činjenica kako nije potpisan sporazum o početku izgradnje mega-plinovoda plinovoda Snaga Sibira 2 i to se prikazuje kao ključni neuspjeh. Međutim, ni jedna ni druga strana prije summita nisu tvrdile da će taj sporazum biti potpisan, već da će se o projektu voditi važni razgovori. Moskva se možda tomu jest potajno nadala s obzirom na kineski gubitak venecuelanske nafte i smanjeni dotok one iranske i arapske iz Perzijskog zaljeva. Ali znalo se kako je tu još čitav niz složenih pitanja, poput konačne cijene plina za Kinu i metodologije izračuna njezinog iznosa i štošta drugog.
Ali ovdje ipak ne treba stavljati naglasak na jedan primjer koliko god on bio važan, koji će, osim toga – sigurno na kraju biti realiziran, kao što je bio i plinovod Snaga Sibira (1), koji je također godinama bio predmet mukotrpnih pregovora Moskve i Pekinga.
Stvarni karakter kinesko-ruskih odnosa
Puno više se treba fokusirati na poznate činjenice koje ukazuju na stvarni karakter kinesko-ruskih odnosa. Evo nekih: trgovinska razmjena između dviju država 2013. godine iznosila je 90 milijardi dolara, a 2024. godine 240 milijardi. To je u svega 11 godina porast za čak 150 milijardi dolara. Rusija je Kini postala najveći izvoznik plina (uključujući i LNG-ja), potisnuvši s te pozicije dugogodišnjeg kineskog partnera – Turkmenistan. Rusija je najveći izvoznik nafte Kini, potisnuvši s prvog mjesta dugogodišnjeg lidera Saudijsku Arabiju. Rusija je i veliki izvoznik ugljena Kini, čime je, sve skupa, postala ključni energetski partner koji joj osigurava stratešku sigurnost u nestabilnim geopolitičkim vremenima (skupa s vojnom komponentom međusobne suradnje).
Upravom zbog te činjenice Rusija je sada približno ravnopravan partner Kini, a ne njen „mlađi brat“ kako je to uistinu donedavno bila u kontekstu ukrajinskog rata i neviđenih zapadnih sankcija koje Moskva ne bi bila u stanju prebroditi (ili barem ne tako uspješno) bez obilate kineske pomoći. U tu novu ravnopravnost, Rusiju je gurnuo Donald Trump svojom neprijateljskom politikom prema Pekingu, a prije svega njegov rat protiv Irana i prethodno Venezuele koji su prije toga bili veliki opskrbljivači Kine sirovom naftom i najviše osiguravali sprječavanje njene ovisnosti isključivo o ruskim energentima (što ona ne želi). Rusija je sada i veliki izvoznik poljoprivrednih proizvoda u Kinu, skoro usporediv s onim američkim. Općenito, kako prošlog tjedna govore poznati kineski analitičari, Kina sada na gospodarsku suradnju s Rusijom gleda kao na perspektivnu i dugoročno održivu za razliku od nesigurne i nepredvidljive koju sada ostvaruje sa SAD-om i Europskom unijom.
Osim toga, i potpisana kinesko-ruska deklaracija o uspostavi novog multipolarnog svijeta dovoljno govori o karakteru njihovih odnosa. Pritom je jasno kako će se taj multipolarizam na kraju svesti isključivo na dva međusobno suprotstavljena pola: s jedne strane SAD sa svojim europskim saveznicima (i ponekim državama iz „ostatka svijeta“ poput Japana i Južne Koreje), a s druge Kina i Rusija sa svojim.
Blic analiza Zorana Metera: Zelenski odbio Merza; Putinov ‘skori kraj rata’ uz Orešnike; nova eskalacija
Novi poredak
Zato ni malo ne čudi što je svega dan nakon završetka Putinovog posjeta Kini iz Pekinga stigla vijest o skorom odlasku Xi Jinpinga u posjet Pjongjangu tj. Sjevernoj Koreji, nakon dugo godina svojevrsnog bojkota (Kina je uvijek čuvala leđa tj. sigurnost Pjongjangu ali istodobno nije željela zbog njega kvariti složene odnose sa SAD-om i tadašnju izvrsnu gospodarsku suradnju). To je to jasan znak sve veće koordinacije između Rusije, koja je prije nekoliko godina potpisala savezničke odnose sa Sjevernom Korejom (potonja je čak poslala i svoje vojne snage u rusku regiju Kursk za borbu protiv ukrajinskih snaga koje su u nju upale u kolovozu 2024.), i Kine u formiranju novog azijskog geopolitičkog trokuta (sve su tri nuklearne sile) kao protuteže trokutu pod američkom dominacijom u Indopacifiku. koji – osim SAD-a – čine Japan i Južna Koreja. Obje potonje zemlje, a prije svega Japan, više i ne skrivaju želju da i same postanu nuklearne vojne države, pri čemu je Japan često upozoravao na nepredvidljivost poteza Sjeverne Koreje koja je ovladala tim oružjem masovnog uništenja.
S druge strane sama pomisao da bi Japan mogao postati nuklearna sila (za ostvarenje toga, čak i relativno brzo, Tokio nedvojbeno ima sve potrebne tehničke mogućnosti i znanje) u Kini stvara veliku odbojnost s obzirom na poznata negativna povijesna iskustva s militarističkim Japanom iz doba prije i tijekom Drugog svjetskog rata u kojem je u Kini poginulo nevjerojatnih – čak 50 milijuna ljudi.
Ali povijest je povijest, pa se sadašnji procesi njome sigurno neće zaustaviti. Utrka u nuklearnom naoružanju će se pokrenuti neviđenom brzinom. Osim Japana i eventualno Južne Koreje, u nju će se definitivno uključiti još čitav niz zemalja. Vrlo vjerojatno Brazil i Turska, s vremenom i Saudijska Arabija, ovisno o razvoju stanja na Bliskom istoku.
Tusk: NATO se mora probuditi zbog prijetnji Medvedeva; NATO-ov admiral smiruje tenzije
Poremećeni veliki arapski planovi
Na Bliskom istoku američko-izraelski rat protiv Irana doveo je do čitavog niza tektonskih poremećaja. Do jučer izraženo čvrsto uvjerenje ključnih arapskih monarhija – Saudijske Arabije i UAE, da mogu živjeti izolirano, u svojevrsnom oblaku, dok Bliski istok gori u ratovima od Libije prko Sirije do Iraka i Jemena, i da mogu slobodno provoditi svoje dalekosežne i skupe razvojne strategije tipa VISION-2030 i sl. – sada se raspršilo se kao proljetna magla.
Izrael i SAD žele bogatim Arapima jasno dati do znanja kako njihovi razvojni planovi moraju biti povezani i s izraelskim i američkim nacionalnim interesima inače za njih neće biti prostora. Ovaj je rat jasno pokazao koliko su te dvije ključne zaljevske zemlje izložene opasnosti. Ali pokazao im je i još nešto. Američki sigurnosni kišobran nije bio dovoljan za njihovu zaštitu od Irana. UAE tu ranjivost sada žele kompenzirati još većom strateškom suradnjom sa SAD-om, a odnedavno i s Izraelom (što je vrlo opasna pozicija u slučaju američko-izraelskog nastavka rata s Iranom jer Teheran ponovo prijeti kataklizmom susjedima koji će pomagati njegovim neprijateljima u izvođenju napada), dok je Rijad sigurnosnu suradnju odlučio diverzificirati, pa je osim SAD-a, prije dvije godine sklopio i vojno savezništvo s Pakistanom koji je pak nuklearna država kao i Izrael.
Zato se sada stvara jedna čudna sigurnosna konfiguracija u regiji, a još se samo čeka aktivnije uključivanje Turske pa da stvar postane još više konfuzna. Naime, Turska i Izrael su krajnje neprijateljski nastrojeni jedan prema drugom, poglavito nakon izraelskog rata u Pojasu Gaze, dok istodobno Rijad i Ankara nastoje uspostaviti nove oblike jačanja suradnje (Arapi i Turci se tradicionalno ne ljube previše kao posljedica svojedobnog širenja Otomanskog carstva na arapske zemlje. Ali nužda očito sve ubrzano mijenja).
Europa i Rusija: rat koji je (ne)moguće izbjeći
Dakle, utrka u naoružanju, uključujući i onom nuklearnom postaje nezaustavljiva. To se vidi i u Europi. Francuska želi nametnuti svoj nuklearni sigurnosni kišobran što većem broju europskih zemalja. Tu su sada čak u igri i Poljska i Finska. Pariz ima i svoje partikularne interese. Nezadovoljan je njemačkim planovima da svojom ubrzanom i golemom militarizacijom, koju Francuska financijski nije u stanju pratiti, postane europska vojna sila broj jedan i predvodnik EU-a osim u gospodarskom i u vojnom segmentu.
Nedavno su pod vodstvom Francuske na Baltiku održane NATO-ove nuklearne vojne vježbe u kojima se, između ostalog, simulirao i nuklearni napad na drugi po veličini i važnosti ruski grad Sankt Peterburg.
Prije desetak dana Rusija je demonstrirala uspješno lansiranje svoje najmoćnije nove interkontinentalne rakete Sarmat, impresivnih karakteristika, danas bez presedana u svijetu. Uz Putinovu napomenu da će do kraja ove godine prva bojna te strateške rakete biti i službeno stavljena u bojevo dežurstvo.
Na dan Putinovog posjeta Kini Rusija je s Bjelorusijom pokrenula nuklearne vojne vježbe s ciljem uvježbavanja primjene nuklearnog oružja u slučaju prijetnje agresije. Jasno je na čiju agresiju Moskva pritom misli s obzirom na brzorastuću napetost na Baltiku u kontekstu sve češćeg obaranja ukrajinskih dronova u Latviji odakle su potonji prije toga gađali ruske energetske objekte u Lenjingradskoj oblasti. Iako te dronove navodno obaraju NATO-ovi zrakoplovi (Rumunjski F-16) puno je tu nejasnoga. Dovoljno je reći kako je prošloga tjedna u Litvi proglašena stvarna zračna uzbuna (ne vježba) u glavnom gradu Vilniusu, a isto se nešto prije dogodilo i u Latviji i Estoniji. Litavski čelnici žurno su premješteni u skloništa, a slična evakuacija provedena je i u parlamentu zemlje.
Paralelno s tim, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski prošli je tjedan rekao kako je sa svojim glavnim vojnim stožerom i obavještajnom upravom odredio ciljeve na ruskom teritoriju koji će biti pod udarom ukrajinskih dronova u lipnju mjesecu. Njegov pristup rješavanju rata s Rusijom jačanjem dalekometnih napada na potonju u potpunosti podržavaju ključni europski čelnici, prije svega njemački kancelar Friedrich Merz, kao i čelnici EU-a.
Na upit novinara glavnom tajniku NATO-a Marku Rutteu, uoči ministarskog sastanka NATO saveza u Švedskoj prošloga tjedna, sprema li Rusija nuklearni napad na Ukrajinu, odgovorio je kako će u tom slučaju „naš odgovor Rusiji biti razoran“.
Dan nakon pokretanja rusko-bjeloruskih nuklearnih vježbi, 20. svibnja, iz američke svemirske baze Vandenberg u Kaliforniji izvršeno je operativno probno lansiranje nenaoružane interkontinentalne balističke rakete Minuteman III, o čemu je izvijestilo američko Globalno udarno zapovjedništvo zračnih snaga – AFGSC. Riječ je o raketi koja je, iako proizvedena 70-ih godina prošlog stoljeća, ali je u međuvremenu u više navrata modernizirana, još uvijek temelj američkog strateškog naoružanja kopnenog baziranja.
Blic analiza Zorana Metera: Raste nemir u Kijevu u iščekivanju masovnih ruskih napada; što čeka SAD?
Prosudba
Već sam ranije rekao kako je ukrajinski rat ključni međunarodni, prije svega europski geopolitički i sigurnosni problem, puno veći od američkog rata s Iranom. U ukrajinskom ratu de facto se sučeljavaju nuklearna velesila Rusija i europske članice NATO saveza koje su pod nuklearnim kišobranom SAD-a koji se u međuvremenu lukavo izvukao iz formalnog sudjelovanja u samom ratu i prepustio ga Europljanima na rješavanje (iako nedvojbeno u svemu tome i dalje ima glavnu riječ).
Iako su u istom vojnom savezu, nitko sa sigurnošću u Europi ne zna kako bi se Washington ponio u slučaju ruske eskalacije rata udarom (bilo konvencionalnim bilo taktičkim nuklearnim) po nekom europskom cilju kojeg Kremlj detektira kao prijetećeg po Rusiju u kontekstu ukrajinskog rata (bilo da se tamo proizvode dronovi za Ukrajinu, bilo da se vrši obuka ukrajinskih vojnika i sl.). To ne zna niti Moskva i sigurno ne bi željela u praksi doznati odgovor. Ali s druge strane vrijedi li Europi u praksi testirati kako će se Rusija ponašati ukoliko osjeti da je stiješnjena uza zid i da joj zapad istinski želi nanijeti strateški poraz?
Stanje postaje sve gore, pa ne čudi što je tijekom Putinovog boravka u Pekingu stigla vijest kako bi Trumpovi predstavnici Jared Kushner i Steve Witkoff ovoga tjedna trebali stići u Moskvu nakon dugo vremena, još od prije pokretanja rata s Iranom.
Moskva pak ubrzano gubi strpljenje s Trumpom. O tome posljednjih dana otvoreno i nikad oštrije govori i ruski šef diplomacije Sergej Lavrov. Ništa nije postignuto u pregovorima s Trumpom, „duh Aljaske je mrtav“, nije čak niti obnovljen normalni rad ruske diplomatske misije u SAD-u, a „Europa i Ukrajina se prema Rusiji ponašaju sve agresivnije“ – neke su od riječi koje ovih dana visoki ruski dužnosnici i analitičari bliski Kremlju redom iskazuju na državnim televizijama i pritom naglašavaju nužnu promjenu ruskog pristupa ovom ratu.
Kako god bilo, nije teško zaključiti kako je hladni rat 2.0 neslužbeno počeo, a s njome i gore u tekstu opisana nova blokovska podjela svijeta. O tome svjedoči i krah ključnog američko-ruskog nuklearnog sporazuma START 3 u veljači ove godine, kao i sve učestalije vojne vježbe nuklearnog karaktera i probna lansiranja ubojitih nuklearnih raketa što pak implicira početak nezaustavljive nove i opasne utrke u naoružanju.
Stabilnost nove strukture dvaju suprotstavljenih blokova, u koju je ovoga puta, za razliku od originalnog hladnog rata iz druge polovice prošlog stoljeća sada uključena i Kina – temeljit će se, nažalost, samo na strahu jednih od drugih a ne sigurnosnim sporazumima kojima bi se definirale „crvene crte“ koje jedni drugima ne bi gazili.
Ukoliko jedna strana u međuvremenu uspije ostvariti osjetnu tehnološku prednost nad drugom, tako osigurana stabilnost odmah će se urušiti i krenut će se u novu fazu nestabilnosti. I tako ciklički, sve dok jednom tehnologije budućnosti (a tu je zapravo već riječ o sadašnjosti) ne prožderu čitav svijet, a one koji pritom možda i prežive – ne vrate u kameno doba.
Hladni rat 2.0: Nakon ruskog pokretanja nuklearnih vježbi i lansiranja Sarmata, SAD testirao Minuteman 3
Bolje možda i ne zaslužujemo, uronjeni u globalni ocean licemjerja, laži, obmana i opačina svake vrste – gdje su profit, želja za dominacijom nad drugima i hedonizam postali glavni pokretači čovjekovog djelovanja.
Snaga, koje bi bile u stanju preokrenuti ubrzani proces truljenja tj. isušiti navedeni ocean nažalost na vidiku nema, a teško da će ih i biti.
