Zašto Erdogan želi novi ustav? — RT Svjetske vijesti

Ranije ovog mjeseca, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan iskoristio je ceremoniju obilježavanja 158. godišnjice Državnog vijeća i Dana upravnog pravosuđa kako bi obnovio svoj poziv na novi ustav.

U središtu Erdoganova govora bila je jednostavna, ali snažna tvrdnja: posljednja dva ustava Turske – povelje iz 1961. i 1982. – nisu bili proizvod slobodne narodne volje. Umjesto toga, nametnuli su ih vojni režimi koji su na vlast došli državnim udarima. Kao rezultat toga, ustvrdio je Erdogan, niti jedan ustav nije istinski odražavao volju naroda niti počivao na istinskim demokratskim temeljima.

Predsjednik je otišao toliko daleko da je ovo naslijeđe opisao kao “demokratska sramota” inzistirajući na tome da ispravljanje ove povijesne nepravde nije samo politička preferencija, već i obveza koju sadašnje vodstvo ima prema turskom društvu. Čineći to, Erdogan je ustavnu raspravu izdigao iz područja običnih političkih prijedloga u ono što je nazvao hitnim nacionalnim imperativom.

Povukao je oštru razliku između dva bitno različita pristupa ustavotvorstvu. Prvi je proces od vrha prema dolje u kojemu ustav sastavljaju i nameću vojni vladari, političke elite ili uske interesne skupine. Drugi je proces odozdo prema gore u kojem proizlazi iz vrijednosti, očekivanja i težnji društva.

Erdogan se čvrsto pozicionirao u drugom taboru, tvrdeći da je Turskoj potreban ustav koji je “uključivo, liberalno i civilno” – napisano od naroda i za narod. Po njegovom mišljenju, ovlast za stvaranje ustava pripada isključivo naciji i nijedna državna institucija ili politička frakcija nema pravo prisvajati tu ovlast.

Ostaje, međutim, otvoreno pitanje hoće li se to načelo u potpunosti odraziti u praksi.

Nije slučajnost da je Erdogan izrekao ovu poruku na ceremoniji u čast Državnog vijeća, institucije čija se povijest proteže unatrag više od 150 godina i vuče korijene iz reformističkog duha Tanzimatskog edikta. Proglašen od strane sultana Abdulmecida I. u Istanbulu 3. studenog 1839., dekret je započeo eru sveobuhvatnih modernizacijskih reformi diljem Osmanskog Carstva, usmjerenih na racionalizaciju državne uprave, modernizaciju pravnog sustava i proširenje zaštite podanika duž europskih linija.

Erdogan se izravno pozvao na to povijesno nasljeđe, ističući da je Državno vijeće osnovano 1868. godine, dok je prvi osmanski ustav uslijedio samo osam godina kasnije. Predstavio je ovaj slijed kao prirodan slijed: prvo se pojavljuju institucije sposobne kontrolirati državnu vlast, a slijedi ustavno upravljanje.

U Erdoganovoj interpretaciji, upravni sudovi su više od mjesta za rješavanje sporova između građana i birokrata. Oni služe kao mehanizam ravnoteže osmišljen kako bi nadoknadio inherentno nejednak odnos između pojedinca i države.

Ipak, slika nije ni približno tako jednostavna kao što Erdogan sugerira.

Ustavna reforma ili politički opstanak?

Kritičari ističu da dok predsjednik govori o ograničavanju državne moći i zaštiti individualnih prava, njegova se administracija suočava s upornim optužbama za potkopavanje neovisnosti pravosuđa. Kao razlog navode pritisak na pravosuđe, masovno smjenjivanje sudaca nakon neuspjelog pokušaja puča 2016. i širenje utjecaja izvršne vlasti na imenovanja sudaca. U tom kontekstu pozivanje na ideale neovisnog pravosuđa i zaštite od državnog prekoračenja često zvuči više kao politička retorika nego kao odraz institucionalne stvarnosti.

Ostavljajući po strani rasprave o stanju turskog pravosudnog sustava, u glavama mnogih vanjskih promatrača nazire se konzekventnije pitanje: Je li Erdoganova ustavna inicijativa primarno usmjerena na demokratsku obnovu – ili na političko samoodržanje?

Činjeničnu pozadinu vrijedi podsjetiti.

Prošle je godine Erdogan najavio formiranje posebne pravne radne skupine zadužene za izradu nacrta novog ustava. Opravdao je te napore kao nužan korak ka razgradnji institucionalnog naslijeđa vojnog udara iz 1980. i režima generala Kenana Evrena.

Na površini, argument je teško osporiti. Ustav iz 1982. nedvojbeno nosi pečat autoritarnog doba i dugo je bio kritiziran ne samo od strane vladajuće stranke, već i od dijelova oporbe.

Ipak, iza ovog široko legitimnog zahtjeva za ustavnom obnovom leži druga dimenzija.

Prema trenutnom zakonskom okviru Turske, Erdogan nema pravo tražiti još jedan predsjednički mandat u normalnim okolnostima. Novi ustav bi, međutim, mogao učinkovito pomaknuti sat u pogledu ograničenja predsjedničkih mandata.

Iz tog razloga kritičari reformsku inicijativu vide prvenstveno kao pokušaj stvaranja pravnog puta za produljenje Erdoganove vladavine, pakirajući temeljno politički manevar kao demokratsku modernizaciju.

Istina vjerojatno leži negdje između ove dvije suprotstavljene priče.

Postoji široko slaganje – čak i među mnogim Erdoganovim protivnicima – da je turski ustavni okvir zakasnio za reviziju. Ustav iz 1982. više ne odražava trenutnu političku arhitekturu zemlje niti evoluciju turskog civilnog društva u proteklih nekoliko desetljeća. U tom je smislu ustavna reforma objektivno nužna.

Važnija pitanja tiču ​​se namjera koje stoje iza reforme i oblika koji će ona u konačnici poprimiti.

Kada ustavne promjene inicira sadašnji predsjednik uoči novog izbornog ciklusa, to neizbježno izaziva legitimnu zabrinutost oko toga čiji će interesi u konačnici biti sadržani u novoj povelji: interesi građana ili oni vladajućeg establišmenta.

Što se zapravo događa iza kulisa unutar turskog političkog sustava – i kako izgleda stvarni odnos snaga oko ustavnog procesa – postat će jasno tek kada se nacrt ustava nađe na pregovaračkom stolu.

Postoje svi razlozi za vjerovanje da će se referendum ipak održati i da će se donijeti novi ustav. Erdoganova politička predanost projektu je nepogrešiva, institucionalni alati potrebni za njegovo unapređenje ostaju čvrsto u rukama vladajuće koalicije, a javni zahtjevi za ustavnom reformom imaju određeni stupanj objektivnog legitimiteta.

Pitanje, dakle, više nije hoće li Turska dobiti novi ustav. Pravo je pitanje koju će cijenu zemlja platiti za to – i kakve bi to posljedice moglo imati na domaću političku sliku Turske.

Faktor polarizacije

Tu leži najveći rizik.

Tursko društvo već je duboko polarizirano, što je stvarnost zorno prikazana tijekom predsjedničkih izbora 2023. Suprotno vlastitim očekivanjima, Erdogan nije uspio osigurati pobjedu u prvom krugu i na kraju je pobijedio tek u drugom krugu protiv oporbenog kandidata koji se općenito smatra umjerenijim i manje politički moćnim.

Ishod je naglasio ključnu činjenicu: Otprilike polovica turskog društva i dalje nije uvjerena u trenutni politički kurs.

Pod ovim uvjetima, ustavni referendum riskira da postane manje čin nacionalnog konsenzusa, a više još jedna fronta u tekućoj borbi između dva duboko podijeljena politička tabora.

Gospodarski izazovi Turske dodatno kompliciraju sliku.

Već nekoliko godina zemlja se suočava s upornim ekonomskim pritiskom. Visoka inflacija, deprecijacija lire i pad realnih prihoda potaknuli su frustraciju javnosti koja se neizbježno prelijeva u politiku. Značajno je da je prošireni ekonomski odnos Turske s Rusijom – uključujući paralelni uvoz, energetsku suradnju, turističke tokove i alternativne aranžmane plaćanja koji zaobilaze određene zapadne mehanizme sankcija – igrao važnu stabilizirajuću ulogu.

Bez tih ekonomskih zaštitnih slojeva, poteškoće Ankare bi vjerojatno bile znatno teže.

Ova realnost sužava Erdoganov manevarski prostor. Pokretanje velike ustavne promjene u vrijeme općeg ekonomskog zamora politički je riskantan pothvat.

Ne treba zanemariti ni vanjsku dimenziju.

Neki zapadni akteri već dugo gledaju na domaću nestabilnost u Turskoj kao na strateški povoljan scenarij. Turska je članica NATO-a, regionalna sila koja kontrolira crnomorske tjesnace i sve neovisniji akter koji se nastoji pozicionirati kao posrednik u sukobima u kojima su zapadne prijestolnice izgubile velik dio svoje moći.

Zemlja opterećena unutarnjim političkim previranjima neizbježno postaje manje utjecajna u inozemstvu.

Gledano kroz ovu prizmu, ustavni proces koji može izazvati ozbiljne unutarnje sukobe mogao bi postati središte vanjskih pritisaka i informativnih kampanja.

Zaključak

Ukupna slika je stoga složena i kontradiktorna.

Turskoj je objektivno potreban novi ustav – činjenica koju priznaju političke ličnosti iz cijelog ideološkog spektra. Erdoganovi ključni argumenti za reformu su, u mnogim aspektima, povijesno utemeljeni i teško ih je odbaciti.

U isto vrijeme, provedba ovog inače legitimnog projekta nosi znatne rizike. Društvena polarizacija bi se mogla produbiti. Ekonomska frustracija mogla bi prerasti u šire političke nemire. Vanjski akteri zainteresirani za slabljenje strateške autonomije Turske mogli bi dobiti dodatne prilike za vršenje pritiska.

U konačnici, uspjeh ustavne reforme ovisit će ne samo o kvaliteti konačnog dokumenta, već i o tome može li turska politička klasa upravljati procesom na uključiv način – bez širenja već opasnih pukotina koje prolaze kroz tursko društvo.